Države članice Europske unije ne mogu nametati obavezu likvidacije tvrtkama koje žele prenijeti svoje registrirano sjedište u drugu državu članicu, presudio je to Sud Europske unije. Kako ističe, prijenos registriranog sjedišta takvog društva, bez prijenosa njegova stvarnog sjedišta, predstavlja slobodu poslovnog nastana zaštićenu pravom Unije. Takvu presudu Sud je donio u slučaju poljske tvrtke Polbud čiji su dioničari odlučili sjedište poduzeća prenijeti u Luksemburg. Iz te odluke, kako se navodi, ne proizlazi da bi došlo i do prijenosa mjesta uprave Polbuda i mjesta stvarnog obavljanja njegove gospodarske djelatnosti u Luksemburg. Na osnovi odluke o prijenosu sjedišta tvrtke u poljski sudski registar upisano je pokretanje postupka likvidacije te je imenovan likvidator tvrtke.

Registracija te tvrtke u Luksemburgu obavljena je 2013. godine, odnosno tvrtka se pretvorila u Consoil Geotechnik Sarl, društvo uređeno luksemburškim pravom. Pritom je Polbud podnio zahtjev za brisanjem iz poljskog sudskog registra. Taj zahtjev je odbijen jer prema poljskom zakonodavstvu tvrtka ne može biti brisana iz registra ako nije provedena njena likvidacija. U presudi Sud ističe da pravo Unije slobodu poslovnog nastana priznaje svakom trgovačkom društvu osnovanom u skladu s pravom neke države članice čije se registrirano sjedište, središnja uprava ili glavno mjesto poslovanja nalazi unutar Unije. Ta sloboda obuhvaća i pravo takvog društva da se preoblikuje u društvo uređeno zakonodavstvom druge države članice. Sloboda pravnog nastana Polbudu daje pravo da se preoblikuje u društvo uređeno luksemburškim pravom ako su ispunjeni uvjeti osnivanja propisani luksemburškim zakonodavstvom i, posebice, kriterij koji Luksemburg određuje za povezanost društva sa svojim nacionalnim pravnim poretkom.

Sud pritom smatra i da poljski propis, time što zahtijeva likvidaciju društva, može ometati, odnosno spriječiti prekogranično preoblikovanje društva. Naime, likvidacija podrazumijeva dovršetak tekućih poslova tvrtke, naplatu potraživanja, prodaju imovine, namirenje ili osiguranje tražbina vjerovnika… Ograničenje koje propisuje poljsko zakonodavstvo načelno može biti opravdano, kako bi se zaštitilo vjerovnike, manjinske članove i radnike. Međutim, u stvarnosti je riječ o općem pravilu koje ne vodi računa o stvarnoj opasnosti od nanošenja štete.