Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Slučajevi korupcije i kriminala u visokoj politici, pokrenuti uglavnom neposredno prije i nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, postali su uteg i samom pravosuđu; ni gotovo deset godina nakon što su neki od njih pokrenuti, pravomoćnih presuda nema
Mogu li viroze i išijas branitelja biti vjerodostojni razlozi za otkazivanje sudskih ročišta? Izbjegava li bivši premijer sud kada ga se, navodno bolesnog, u vrijeme ročišta snimi na aerodromu u Parizu? Treba li vjerovati sutkinji, koja tvrdi da je Sanader »na dan ročišta snimljen živ i zdrav na aerodromu u Parizu«, pa tu snimku koristi kao argument da njezino sudsko vijeće »neće dopustiti otezanje postupka«? Ili treba vjerovati Sanaderu, koji tvrdi da nije snimljen na dan ročišta, nego dan ranije, i to zato što se vraćao u Hrvatsku na sud, a pritom još »imao temperaturu«?
Otežu li Sanaderovi branitelji uistinu suđenje ako jedan izostane zbog oporavka od operacije koljena, a drugi zbog viroze, kako tvrdi predsjednica sudskog vijeća na suđenju za »aferu Ina-Mol« Maja Stipić Štampar? Ili je možda ipak riječ o ponešto pretjeranoj reakciji sutkinje odlučne da postupak vodi kako valja, a istodobno svjesne da radi pod pritiskom, jer suđenje traje već duže od pet godina, i još mu se ne vidi kraja? Sva ta pitanja, otvorena na prošlotjednim ročištima na suđenju za aferu Ina-Mol, još su jednom pokrenula pitanja o učinkovitosti, svrsishodnosti i kvaliteti hrvatskoga sudstva, koje u posljednje vrijeme doživljava još jedan val jednodušnih kritika javnosti – čak se i najviši pravosudni dužnosnici ne ustručavaju govoriti loše o pojedinim presudama, pa čak ni o vlastitoj struci općenito.
Odgulio krumpire
Kada bi se, tvrdi Šerić, pažnja s »velikih slučajeva« posvetila onim medijski manje zanimljivim, javni dojam o učinkovitosti i kvaliteti pravosuđa bio bi bolji, tvrdi Šerić. Njegov osobni dojam, kaže, jest da »stanje nije tako katastrofično, ali baš ni optimistično«.
Loši zakoni
Zanimljivo je, međutim, da je ta Šerićeva ocjena suprotna nedavnoj tvrdnji predsjednika Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića, koji drži da građani o pravosuđu misle loše zato što im ono ne uspijeva ostvariti njihova elementarna prava, a ne zato što sudovi ne uspijevaju konačno osuditi »velike ribe«.
No svi pravosudni autoriteti, međutim, slažu se u jednome: loši zakoni koji se često mijenjaju jedan su od glavnih uzroka teškoća u pravosuđu. O tome su, početkom prosinca prošle godine, na javnoj tribini jednoglasno govorili sudac Turudić, bivši glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan i zagrebački odvjetnik Veljko Miljević; nedavno se s tim, u televizijskom intervjuu, složio i potpredsjednik Vrhovnoga suda Marin Mrčela, a slaže se i Branko Šerić. »Vrlo se često događa da kada zakonodavac intervenira u zakone, ne rješava problem sistematski. Pogledajmo samo Zakon o kaznenom postupku, koji je jedan od temeljnih zakona, i uz Kazneni zakon jedan od najvažnijih: u posljednju njegovu verziju zakonodavac je intervenirao osam puta, Ustavni sud ukinuo je gotovo četrdeset posto njegovih odredbi, a one nikada nisu zamijenjene novima. Očito je da je odgovornost za takve postupke na zakonodavcu, na Saboru, odnosno na stranci koja vlada zemljom. Dodatni je problem u tome što se tako važni zakoni donose običnom političkom većinom, što omogućuje da ih stranka na vlasti prilagođava svojim dnevnim potrebama«.
Odgovornost HDZ-a i SDP-a
Šerić pritom naglašava kako odgovornost u tome snose i HDZ i SDP, jer, premda je HDZ najduže na vlasti, pa se »simplificirano može reći da je iza toga HDZ, ali i vlada Zorana Milanovića radila je slične stvari«. Šerić drži da bi zakone od velike važnosti, kao što su Zakon o kaznenom postupku i Kazneni zakon, trebalo donositi dvotrećinskom parlamentarnom većinom propisanom za najvažnije propise, ili čak političkim konsenzusom, kako bi se izbjegla politička manipulacija sudskom procedurom. Kako bilo, problemi pravosuđa slojeviti su i nagomilani na više razina, od zakonodavne do kadrovske i procesne. Mnogi su to već zaboravili, ali valja se podsjetiti prve polovine devedesetih godina, kada su najviši pravni stručnjaci onoga vremena, poput prvoga predsjednika Vrhovnog suda neovisne Hrvatske Vjekoslava Vidovića, ili uglednoga bivšeg suca Vladimira Primorca, užasnuto upozoravali kako će odnos Tuđmanove vlasti prema sudstvu, oličen u formiranju Državnoga sudbenog vijeća koje je imenovalo suce, rezultirati dugogodišnjom stručnom devastacijom pravosuđa, koju neće biti lako ispraviti. Dalo bi se spekulirati je li današnje stanje u pravosuđu žetva Tuđmanove ideološke sjetve na čiju su opasnost spomenuti autoriteti upozoravali još prije četvrt stoljeća, ali da hrvatsko pravosuđe nikako ne uspijeva dosegnuti čak ni vlastitu razinu grozničave djelatnosti iz vremena ulaska zemlje u Europsku uniju – danas je vidljivo baš svakome.