"Tito je razgovarao s Willyjem Brandtom koji mu se hvalio kako je Njemačka primila mnoštvo jugoslavenskih radnika. Tito je rekao da je zahvalan na tome, ali i da bi bilo bolje da mašine dođu k nama, a ne mi k mašinama", kaže Josip Mihaljević / Snimio Darko JELINEK
Tito je jedini slobodno mogao raditi što je htio. Njegova pozicija je bila takva da je bio neprikosnoven vođa. Individualizam i prava pojedinca nije smatrao važnim pitanjem
U osmogodišnjoj borbi za pravdu Vi ste mi zadnje utočište. Ako u ovoj našoj novoj Hrvatskoj ima pravde ili bi je trebalo biti, molim Vas intervenirajte kod Ministra Pravosuđa da se pravda izvrši. Ništa drugo ne tražim nego da se izvrši pravomoćna i konačan presuda jednog hrvatskog suda – ulomak iz ovog pisma nije iz vremena sadašnjeg već iz razdoblja otprije gotovo pola stoljeća, a upućeno je tadašnjem predsjedniku Sabora Jakovu Blaževiću.Povjesničar mlađe generacije, i jedan od ne baš brojnih hrvatskih povjesničara koji se bave socijalističkim razdobljem povijesti, objavio je knjigu »Komunizam i čovjek – odnos vlasti i pojedinca u Hrvatskoj (1958. – 1972.)« u nakladi Hrvatskog instituta za povijest na kojem je i zaposlen.Mihaljević je odnos vlasti i pojedinca analizirao čitajući brojna pisma, pritužbe i predstavke koje su pojedinci slali republičkim i saveznim komisijama za predstavke, kao i one koje su slali Titu, i na temelju njih dijelom analizirao društvene procese šezdesetih godina. U naslovu knjjge, a i u znatnom dijelu teksta, ste izbjegavali pojam »građanin«. Zašto?– Ne bih rekao da sam ga izbjegavao. Mogao sam komotno staviti i »odnos vlasti i građanina u Hrvatskoj« jer pojam građanin nije baš skrivan u vrijeme socijalizma, spominje se u svim ustavnim tekstovima. Međutim, sam pojam »građanin« ima konotacije prema pojmu »građansko društvo« što je nešto što se ipak izbjegavalo koristiti u socijalizmu. Ali pojedinci u socijalizmu nisu bili »građani« u liberalno-demokratskom smislu, nisu imali temeljna politička prava. Zapravo, nisu bili građani ili su bili na neki način ograničeni građani. – Upravo to je jedan od zaključaka u knjizi. Slažem se, radi se o potpuno drugačijem poimanju »građanina« od onog u modernoj ustavnosti u odnosu na pojam kojim se baratalo u socijalističkoj Jugoslaviji. Radi se o drugačijim polazišnim postavkama iz kojih je socijalistička Jugoslavija pokušala izgraditi društvo koje je imalo sve institucije pravne države – parlamentarizam, ustav – ali ono što je ključno jest to što sama bit ustavnosti kroz te institucije nije bila poštovana. Na primjer, pitanje ustavnosti i temeljnih prava kada govorimo o pravnoj državi bi podrazumjevali da svi ustavi proistječu iz prava pojedinca, za razliku od svakog komunističkog ustava koji polazi od prava kolektiva i to je osnovna razlika.
Eksperimenti Edvarda Kardelja
Analizirajući ustave – savezni i republički – iz 1963. konstatirate da je u odnosu na Ustav iz 1946. i Ustavni zakon iz 1953. verificirana supremacija radničke klase. – Točno. Radnička klasa je već od Ustavnog zakona afirmirana, a Ustavom iz 1963. je i sam naziv države promijenjen.Socijalistička vlast napravila je određenu zbrku: imamo pojam građanin, imamo pojam čovjek. Mnogo je tih pojmova koji su donekle komplicirali ustavno-pravni poredak. Ustav iz 1963. godine je mnogo širi od onog iz 1946. godine, a onaj iz 1974. je u tome otišao još dalje. Edvard Kardelj koji je bio glavni ideolog zaista je eksperimentirao do nekih granica koje su bile prekomplicirane za shvatiti u onom društvu. Radni čovjek, radni narod su kategorije koje su bile u ustavu, ali nisu bile potpuno definirane pa su se često događale komplicirane situacije u kojima su prava pojedinca mogla biti komentirana na različite načine.
Spomenuli ste da je liberalizacije ipak bilo. Jedno poglavlje ste posvetili medijima, pišete o liberalizaciji u medijima, ali i navodite slučaj iz travnja 1968. kada generalni direktor »Vjesnika« Božidar Novak od Bakarića traži instrukcije kako pisati. – To je kvaka 22 i koliko su mediji bili pod utjecajem politike. U šezdesetim godinama događa se liberalizacija medija, ali ona je posljedica instrukcija iz političkih krugova, nju potiču liberalni elementi iz SK kojima je Bakarić jedno vrijeme pripadao. Šezdesetih dolazi do pomaka u shvaćanju položaja i uloge medije. Kroz položaj i ulogu medija može se pratiti taj proces liberalizacije. Mediji su također bili kanal kroz koji je vlast komunicirala s građanima, od govora političara, do problema svakodnevnog života poput bespravne gradnje. Kroz medije su građani mogli dati impuls vlasti o problemima koje treba rješavati. Kroz sudbinu Božidara Novaka možda se i najočitije može vidjeti taj proces liberalizacije. On je na kraju nastradao kao dio proljećarskog krila. Mediji su pratili sudbinu liberalnog krila SK. Tada su hrvatski mediji dosta profitirali, recimo u profesionalizaciji struke. Novak je u tome bio važan, forsirao je obrazovanje novinara, slao ih je na stipendije u zapadne zemlje. Kada se pogledaju stranice VUS-a u doba Hrvatskog proljeća vidi se dosta toga što je slobodno za komunistički sustav.
Okosnicu knjige čine predstavke i pritužbe koje su pojedinci pisali republičkim organima – Saboru i Izvršnom vijeću, ali i saveznim organima – Skupštini i SIV-u, i Titu. Tih je predstavki bilo mnogo, koncem pedesetih godina su republički organi primali njih oko 8.500 godišnje. Što iz toga možemo zaključiti? Ima li taj pojedinac povjerenja u državu, jer joj se pojedinac obraća, ili država u nizu društvenih problema ne funkcionira?– U određenoj mjeri može se reći i jedno i drugo. Fenomen obraćanja strukturama vlasti nije specifičan za Jugoslaviju. U jugoslavenskom, odnosno hrvatskom slučaju pitanje žalbi, odnosno molbi i predstavki građana, je afirmirano Ustavom 1963. Iz tih se pisama može iščitati da se pojedinac u svakodnevici suočava s drugačijom provedbom onoga što je rečeno u teoriji. Zbog toga se pojedinci pokušavaju izboriti za neka prava koja su dobili ustavom i zakonima. Predstavke govore da država ne funkcinira onako kako je bilo promovirano samoupravnom teorijom prema kojoj pojedinac sve svoje potrebe ostvaruje u samoupravnoj zajednici. Jesu li ta tijela, i na republičkoj i na saveznoj razini, na neki način bila ono što su danas pravobraniteljstva, neka vrst ramena za plakanje kada sve redovne institucije za zaštitu prava tu zaštitu ne pruže?– Dijelom da. U biroima i komisijama za predstavke i žalbe su imali djelokrug pritužbi koji je bio dosta šarolik. Građani su se obraćali u trenutcima kada bi njihova prava bila neostvarena na nižim razinama, ali često su se i direktno obraćali na najviše strukture vlasti, preskačući samoupravnu razinu što je najviša vlast doživjela kao velik problem.
Kuća i posao osnovni problemi
Možda su se pojedinci ponašali u skladu s izrekama »ako prođe, prođe« ili »snađi se, druže«. – U velikoj mjeri su se ponašali u skladu s onim što su imali u određenom trenutku. U stvarnosti većina njihovih predstavki na lokalnoj razini nije bila rješava u skladu s njihovim očekivanjima. Najviša vlast je bila savezna, a Josip Broz Tito bio je vrh te hijerarhije. Građani su očekivali od te vlasti najefikasnije rješenje i zato dolazi do preskakanja. U određenoj mjeri ti biroi i komisije jesu rame za plakanje, ali i građani pišu različite vrste pisama. Neki su vrlo informirani o svojim pravima i njihova su pisma strukturirana po nekakvim pravnim normama, a neki su gotovo nepismeni i pišu vrlo emotivna pisma.Kada pišete o informiranijama, navodite da su članovi Saveza komunista u prosjeku bili informiraniji o pravima. – To je vrlo logično. Oni su prošli ono što bi se danas zvalo građanskim odgojem i obrazovanjem?– Tako je. Sigurno su imali najbolji uvid u sam sustav vlast. Veliki postotak stanovništva uopće nije bio upoznat sa svojim pravima niti su znali da postoje biroi i komisije za predstavke na republičkoj i saveznoj razini. Koliko su teme na koje su se ljudi žalili posljedica društveno-ekonomskog razvoja? Na prvom mjestu su stambeni problemi, na drugom zapošljavanje, a sve ostalo je znatno iza toga po broju pritužbi. – Pisma prate društveno-politički kontekst, osim u dijelu u kojem je bila riječ o nacionalnom i političkom pitanju. Politička i nacionalna problematika je u pismima izrazito u manjini što ne znači da tih problema nije bilo nego se nije moglo iskazati na otvoren način. Možda su ljudi bili svjesni da to nisu adrese na kojima treba iskazivati ta pitanja. – Točno, ali se to radilo u anonimnim pismima. Njih nije bilo mnogo, ali dovoljno da se vide trendovi u društvu. Većina predstavki je vezana za socijalnu domenu – kuća i posao su bili osnovni problemi. Državna vlast nije mogla pratiti sva ona obećanja koja je davala kroz teoriju i najavu svoje djelatnosti. To nije posebnost te državne vlasti, ali je problematično kada državni poredak promovira dostupnost obrazovanja, stanovanja, posla pojedincu, što su obećavale socijalistička Jugoslavija i Hrvatska, a to ne ostvaruju. Problem je pojačan sredinom šezdesetih godina kada je privredna reforma unijela elemente tržišnog natjecanja u ekonomiju što je donijelo probleme koji su možda iznenadili vlast. Reforma je uvjetovala da su poduzeća morala djelovati po nekim principima tržišne ekonomije što je dovelo do povećanja nezaposlenosti. Ako želite napraviti produktivniju, efikasniju firmu, trebate otpustiti višak radnika. To dovodi do povećanja broja nezaposlenih. I višak se prelijeva u Njemačku. – Da, to je proces kojim je jugoslavenska vlast bila nezadovoljna. Tito je razgovarao s Willyjem Brandtom koji mu se hvalio kako je Njemačka primila mnoštvo jugoslavenskih radnika. Tito je rekao da je zahvalan na tome, ali i da bi »bilo bolje da mašine dođu k nama, a ne mi k mašinama«. Za socijalistički poredak je nezaposlenosti bila problematična. U društvu u kojem radnici sami upravljaju, koje bi trebalo biti radnički raj, oni bježe u liberalne kapitalističke, odnosno kako su ih u komunističkoj frazeologiji nazivali, trule kapitalističke države i tamo ostvaruju radnička i socijalna prava. To je bio velik ideološki problem, a odlaskom ljudi na rad u inozemstvo Jugoslavija je postigla to da je dijelom riješila nezaposlenost i dobila je priljev deviza.
Izgraditi ciljano carstvo slobode
Koliko neka pisma pokazuju da je jugoslavenski poredak bio neka vrsta duboke države koji se, gledano iz današnje vizure, bavio besmislicama. Navodite slučaj nezadovoljnika, sitnog funkcionera iz Donjeg Miholjca, kojega je netko prijavio, pa ga milicija istražuje zato što je navodno rekao, kako je napisao u pritužbi, da »Tito pizdi«. To je milicija ozbiljno shvatila i pokrenula je istragu. – Vjerujem da su građani koji su tada živjeli i koji su državu doživljavali kao vlast smatrali da je to jako ozbiljna država. Ovaj slučaj, kao i mnogi drugi, govore da se država često bavila onime čime se ne treba baviti. Ulazila je u sve pore društva. Režim je, dakle, bio totalitaran. – Da, ali on nije ostvariv u praksi do kraja i s time se svaka vlast koja ima totalitarne tendencije na kraju mora suočiti. Upravo ova bizarna situacija iz Donjeg Miholjca govori da ni jedna vlast ne može potpuno okružiti društvo i izgraditi to ciljano carstvo slobode. Ljudska svakodnevica je prevelika i prešarolika da bi se potpuno kontrolirala. Tadašnja je vlast činila sve da sačuva svoju poziciju u društvu, dakle da sačuva vlast. Tajna policija, nekadašnja UDB-a, kasnije Služba državne sigurnosti je nadzirala građane i jedan moj kolega je duhovito primijetio da u socijalizmu nije bilo moguće zakucati čavao, a da o tome nema izvještaja. Dojam je da je vlast činila previše u nadziranju svojih građana. Paradoks je u tome da vlast ne dopušta slobodno izražavanja drugačijih mišljenja i stavova i čini sve da sazna nečije stvarne stavove. Vlast je i kroz predstavke i pritužbe pokušavala saznati što ljudi misle što je bilo moguće i kroz ovakav kanal direktne komunikacije s vlašću. Anonimne predstavke su također uzimane u obzir. Iz brojnih transkripata i izvještaja jasno je da je nekim djelatnicima i samim komisijama bilo važno znati koji su to problemi kojih bi se i sama vlast morala čuvati kako ne bi bio ugrožen njen monopol. Na vrhu rješavača problema bio je Tito, kao uostalom na vrhu svega. Je li on bio neka vrsta legitimacije, posljednje instance, pa čak i vrsta prijetnje prema nižima, a svi su niži od Tita. Navodite primjere u kojima pojedinci pišu da će, ako se njihov problem ne riješi kako oni misle da treba, pisati Titu. – Tito je bio sve. On je bio vrhovna instanca na ustavnopravnom planu jer je bio šef države, bio je na vrhu i u partiji. U svakom smislu, ne samo pravnom, bio je čovjek koji je imao karizmu i vrhovni autoritet u čitavoj državi i tako su ga percipirali i građani. Imao je specifičnu poziciju jer je Ustavom iz 1963. proglašen doživotnim predsjednikom. Bilo je propisano da jedan osoba može imati najviše dva mandata, ali da se to ne odnosi na Tita.
Kolektivu uvijek prednost
To da se u ustav unose osobna imena je jako zgodno. – Samo što osobna imena i političke stranke nisu dio modernih ustava. Titova snaga nije izvirala toliko iz pravnih normi nego iz njegove karizme. On je čovjek koji je imao apsolutnu vlast, mogao je činiti što je htio. Često je govorio da ne želi funkcije, da je opterećen, što i jest bio. Pisma je isprva čitao on, kasnije osoblje njegovog ureda. Tito je bio čak i izvorište pravnih normi. Neki njegovi govori ili pisma su na niže razine vlasti djelovali pravosnažnije nego neki zakonski akti. I sudska tijela djelovala su referirajući se na Titove riječi na nekom javnom govoru.Pa se zbog toga nisu morali pridržavati zakona kao pijan plota. – Tito je svakako bio referenca najviše vlasti i u njemu su pojedinci vidjeli čovjeka, osobu koja će, ako pročita pismo o njihovoj tužnoj sudbini, Tito to uspjeti riješiti. Našao sam brojne slučajeve u kojima on zaista reagira i zaista pomaže. Bilo je reakcija na osobnu patnju nekih pojedinaca. Ako je smatrao da je pojedinac oštećen davao bi kratki naputak »poslati mu ovo ili ono«, »dati mu ovo ili ono«. Naći mu posao?– I to se događalo. Tito je zaista djelovao, ali na taj način se ne vodi država, ne rješavaju se problemi tisuća i tisuća ljudi jer tako to i nije moguće. To govori da pravna država u tom pogledu nije funkcionirala kako je trebala. Je li Tito bio pojedinac svih pojedinaca i pojedinac nad svim pojedincima, možda jedini građanin?– On je jedini slobodno mogao raditi što je htio. Njegova pozicija je bila takva da je bio neprikosnoven vođa. Individualizam i prava pojedinca nije smatrao važnim pitanjem. Navodite njegovu izjavu o individualizmu i pravima pojedincu gdje kaže da ne treba jašiti na tome. – Smatrao je da su ljudska i građanska prava igre Zapada i da je to konstrukt zapadnih kapitalističkih poredaka. Govorio je da se ne može usporediti pravo pojedinca u socijalističkom i kapitalističkom poretku. U tome je bio u pravu, a stvar je u tome da je u socijalističkom poretku kolektiv taj koji ima prednost. Najviše se individualizma doticao kada bi ga zapadni novinari pitali o tome. Govorio bi da se u Jugoslaviji stvara poredak u kojem ne može pravo jednog čovjeka biti ispred prava kolektiva. U knjizi ne obrađujete odnos kazneno-pravnih vlasti i pojedinca. – Obrada sudske vlasti bi zahtijevala još jednu knjigu. Kroz knjigu se povlači pitanje rada sudskih tijela i vlasti i nazire se da nije bila neovisna kako je bilo propisivano. Godina 1972. je završna godina jer mislim da je te godine vrh komunističke vlasti prekinuo proces koji je otvoren programom Saveza komunista 1958. godine. To nazivam »dugim šezdesetim godinama«. Programom SK iz 1958. je položaj pojedinca trebao postati drugačiji nego do tada. Postoje neke natruhe liberalnog shvaćanja, većih prava. Šezdesete godine jesu razdoblje liberalizacije, ne demokratizacije. I kroz privrednu reformu, pad Rankovića, studentska gibanja 1968. godine, Hrvatsko proljeće, srpske liberale.– U našoj historiografiji liberalizacije se uvriježila kao samorazumljiv pojam. Sam pojam možda nije najbolji jer bi sam pojam liberalizacije značio uvođenje elemenata liberalizma čega je bilo malo. Određenog popuštanja partijske stege, oslobođenja društva pritiska vlasti svakako jest bilo. Proces liberalizacije je završio zato što je komunistička vlast vidjela gdje taj proces vodi, a on je vodio u višepartijski sustav. Perjanice liberalizacije – Savkino i Tripalovo krilo u SK Hrvatske ili Latinke Perović i Marka Nikezića u SK Srbije nisu se zalagalo za višestranačje, nisu to ni spominjali.– Naravno da nisu, ali bi proces na koncu doveo do toga. Vlast se pobojala da će izgubiti monopol i zbog toga su prekinuli taj proces.
