Foto arhiv NL
Nije sabornicu napustio SDP, nego dio srpskih zastupnika iz nekoliko stranaka. Od četiri dokumenta izglasanih tog dana, SDP je glasao za tri, a za četvrti je predložio vlastitu verziju, koja je odbačena. I Šeks potvrdio da je SDP »na liniji suvereniteta RH«
Oni nisu željeli Hrvatsku« – to je jedna od najčešćih rečenica koje posljednjih mjeseci ponavlja Tomislav Karamarko. Tko su ti »oni«, nikada nije jasno rekao. Vjerojatno namjerno: ako precizno imenuješ neprijatelja, teško ćeš ubuduće i nekoga drugoga svrstati među opasne. No ni Karamarko ne krije da među te mrzitelje Hrvatske među prvima pripada vladajuća Socijaldemokratska partija.
Dakako da je apsurdno tvrditi kako stranka koja je, od 25 godina državne samostalnosti, sedam godina vodila državu, a 18 bila u opoziciji, »nije željela Hrvatsku«. No ta politička izmišljotina prerasla je u jedan od najvažniji Karamarkovih predizbornih slogana, pa je valja razjasniti i razotkriti. Nije riječ o novoj optužbi. U raznovrsnim varijacijama, tvrdnja o tome da SDP i ljevica »nisu željele Hrvatsku«, provlači se političkim prostorom uvijek kada jača desna frakcija HDZ-a. U Sanaderovo vrijeme, bila je još aktualna u razdoblju splitske Rive i stožeraških prosvjeda, ali kad je Sanadero osvojio vlast, nitko je više nije spominjao; štoviše, sam je Sanader u više navrata priznao Račanov doprinos boljitku zemlje. No nakon što je Karamarko postao predsjednikom stranke, stara je potvora opet izvučena iz ropotarnice, i s nje otpuhana prašina zaborava.
Otkud ona, zapravo? Otud što se uvriježila neistina da je SDP 25. lipnja 1991., kada je Sabor usvajao povijesne odluke o osamostaljenju, izašao iz sabornice, protiveći se osamostaljenju zemlje. Ništa od toga nije istinito: samo je djelomice točno da je Sabor donio samo odluku o osamostaljenju, a posve je netočno da se SDP protivio osamostaljenju i da je izašao iz sabornice. Jest točno da je Sabor tog dana usvojio odluke o osamostaljenju Hrvatske, ali i to je u govoru pred zastupnicima relativizirao predsjednik Republike Franjo Tuđman, nazivajući samostalnost »razdruživanjem«: »U isto doba sa postupkom za razdruživanje, mi i nadalje predlažemo ostalim republikama stvaranje saveza suverenih republika, kao suverenih država«. Čak ni Tuđman, dakle, samostalnost je tumačio drukčije, ne krijući mogućnost ponovnoga udruživanja suverenih republika bivše Jugoslavije.
Povijesna krivotvorina
Toga utorka ujutro, 25. lipnja 1991., nakon tjedana iščekivanja, neizvjesnosti, polemika i nagađanja da će Slovenija i Hrvatska istodobno proglasiti razdruživanje od Jugoslavije, zastupnike je na saborskim klupama dočekao prijedlog četiri dokumenta: Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH, Deklaracije o proglašenju suverenosti i samostalnosti RH, Povelje o pravim Srba i drugih nacionalnosti u RH, te Ustavnoga zakona o izmjeni i dopuni Ustavnog zakona za provedbu Ustava RH. Zastupnik SDP-a Ivan Matija, današnji ustavni sudac, uime SDP-a zatražio je jednosatnu stanku kako bi zastupnici mogli uopće pročitati ta četiri kraća dokumenta, kojima je vladajući HDZ želio odrediti budućnost države. Dnevne novine iz toga doba izvještavaju kako su Matijin prijedlog podržali i zastupnici HDZ-a, jer ni oni nisu unaprijed doznali što u dokumentima piše. Nakon stanke, SDP je predložio svoj prijedlog ustavne odluke, koja se od HDZ-ove razlikovala utoliko što je načelno omogućavala udruživanje s državama bivše Jugoslavije koje to žele. SDP je u svojoj odluci postavljao uvjet da JNA u Hrvatskoj ne može djelovati bez odobrenja Sabora i predsjednika Republike, a Narodna banka Jugoslavije bez pristanka Narodne banke Hrvatske.
Splitski sveučilišni profesor i intelektualac Nikola Visković bio je SDP-ov zastupnik kada se glasalo o samostalnosti Hrvatske, ali je nedugo kasnije napustio stranku, optužujući Račana da je iznevjerio ljevicu i približio se Tuđmanu. Karamarkove optužbe danas naziva »patkama«. »Pa mi smo Hrvatsku već imali, i to Hrvatsku bolju od ove današnje. Svašta se u ono vrijeme moglo s Hrvatskom, a pogledajte u što ju je HDZ pretvorio! I točno je: ja jesam protiv ovakve Hrvatske«, kazao je za naš list. »Da razjasnimo: protiv sam ovakve Hrvatske, kao što sam bio i protiv miloševićevske Jugoslavije, kao što su neki Nijemci protiv ovakve socijalno raslojene Njemačke, a Francuzi protiv ovakve Francuske. I žao mi je što je SDP napustio onu Račanovu o »stranci opasnih namjera«. Pa nismo mi bili protiv Hrvatske, nego protiv HDZ-a koji je htio ustašoidnu Hrvatsku. Svime što je kasnije HDZ učinio potvrdio je da su uistinu bili stranka opasnih namjera. Tvrditi to još je i bolje nego govoriti da su »kriminalna organizacija«, jer to je pravna, a »stranka opasnih namjera« moralno-politička kvalifikacija. I nije Račan tvrdio da je HDZ opasan zato što je htio nezavisnost Hrvatske, nego zato što su jedan veliki sistem razbijali na male državice s teškoćama, i zato što su to radili u savezu s ustašoidnim tipovima poput Gojka Šuška. Mi smo zastupali konfederaciju koja je išla prema raspadu češkog tipa, a naši glupani – prije svega Milošević, patološki tip među ovim našim Balkancima – nisu sukob znali riješiti mirno, nego vidite što se dogodilo«, kazao je Nikola Visković za naš list.
Nudio je također državni suverenitet svim republikama bivše države, te stav Hrvatske da se »odriče bilo kakvih teritorijalnih pretenzija« prema jugoslavenskim republikama. Tadašnji potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks odbacio je uime HDZ-a mogućnost prihvaćanja SDP-ovih prijedloga, rekavši kako ih ne saborska većina ne odbacuje »zato što ne bi bili na liniji suvereniteta RH«, već zato što se »u ustavnu odluku ne mogu unositi odnosi koji se trebaju riješiti deklaracijom«. Kada je HDZ objavio da ne kani uvažiti nijedan amandman iz SDP-ova prijedloga, predsjednik SDP-a Ivica Račan za govornicom je kazao: »Podržavamo i odluku i postupak suverenosti i samostalnosti Hrvatske, ali nezadovoljni smo što nije ustavnom odlukom izražena namjera da se otvori postupak udruživanja s drugim republikama i zbog toga ćemo glasati protiv ove odluke«. Tako je i bilo. SDP je glasao protiv HDZ-ova prijedloga Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH, ali ne zato što »nisu željeli Hrvatsku« – što su jasno potvrdili i Račan i Šeks – nego zato što su predlagali oprezniji pristup. Za ostala tri dokumenta SDP je glasao, a u Povelju o pravima Srba uvršteni su i amandmani te stranke, koji su snažnije naglašavali jamstva za sigurnost i prava Srba u Hrvatskoj. SDP, dakle, toga dana nije napustio sabornicu – to je povijesna krivotvorina i neistina.
Ostali u sabornici
Dogodilo se, međutim, nešto drugo, što je kasnije neopravdano iskorišteno kao optužba protiv SDP-a. Ovako je, na primjer, saborski zastupnik SDP-a iz Vukovara Milenko Milinković u Vjesniku od 26. lipnja komentirao usvajanje odluka o hrvatskome osamostaljenju:
»Skora će budućnost pokazati koliko će donošenje odluka koristiti građanima Hrvatske. Mislim da je svijet u poziciji da bolje i realnije može sagledati to stanje i kamo ovo vodi. A Povelju o pravima Srba, pravo da vam kažem, nisam dobro ni čuo – žurio sam da se što prije vratim kući u Vukovar.« Na početku popodnevnoga dijela zasjedanja 25. lipnja, naime, Ivica Račan izašao je za govornicu i, prema medijskim izvještajima, dramatičnim glasom objavio kako se na »kriznim područjima« situacija zaoštrava, te objasnio kako je »dio zastupnika SDP-a otišao u svoje općine radi smirivanja stanja«. Račan je upozorio na moguću eskalaciju sukoba i pozvao zastupnike da »budu skromni u ponašanju, ceremonijalu i slavlju«.
U knjizi »Sabor RH 1990-1992«, objavljenoj 1992. među Izvješćima hrvatskog sabora, predsjednik toga saborskog saziva Žarko Domljan napisao je uvod, u kojemu piše i ovo:
»Nažalost, dio zastupnika srpske nacionalnosti, koji nisu nikada prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu, već samo kao objekt vlasti u vrijeme jednostranačkog režima, ne samo da je napustio zastupničke klupe, već se stavio na čelo pobune i oružane agresije protiv Hrvatske«.
Time su Račan i Domljan dali svoje interpretacije onoga što se toga dana dogodilo: sabornicu je napustio dio zastupnika srpske nacionalnosti, a ne SDP, kako se to danas već kolokvijalno tvrdi. Dio tih zastupnika jest bio u SDP-u, ali bilo ih je i u drugim strankama. S druge strane, mnogi zastupnici SDP-a ostali su u sabornici, glasajući za tri ključna dokumenta o samostalnosti, te, s namjerom da smiri tenzije, predlažući neuspješno amandmane na četvrti, ustavnu odluku o osamostaljenju. Moguće je, primjerice, zamisliti da Srbi toga dana ne bi napustili Sabor da je usvojena SDP-ova varijanta ustavne odluke o osamostaljenju. Moguće je i zamisliti da bi proces osamostaljenja, možda, tekao sporije, ali i da ne bi bio tako krvav.
Uostalom, i HDZ-ov jastreb Drago Krpina u saborskoj je raspravi tvrdio da HDZ ne želi osamostaljenje.
Ovako Krpina: »Vi znate da je nama postavljena zamka da se, ako ikako bude moguće, Hrvatsku optuži da otcjepljenje. Stoga, umjesto povijesnih predavanja koja imaju predizborni karakter, valja naglasak dati na proces razdruživanja, koje istodobno nudi platformu za udruživanje na novim osnovama koje svijet podržava«. Upravo je to predlagao SDP. Danas, Krpinina stranka Račanovu implicitno optužuje za veleizdaju. Razumljivo: HDZ, naime, jest želio Hrvatsku – ali isključivo i jedino hadezeovsku Hrvatsku, kako danas Karamarko, lažući usput o SDP-u, više ni ne krije.
