ZAGREB  Zagrepčanki Anđelki Keleković i njezinoj djeci treba pomoć dobrih ljudi. Njezin sin Markica Andričić, star 29 godina, bolešću je prikovan za krevet.

Boluje od cerebralne paralize i mentalne retardacije. Prikovan je za krevet. Majka mora biti kraj njega 24 sata dnevno.

Dvije njezine kćerke, stare 17 i devet godina, žive su i zdrave, ali s Anđelkinim primanjima nešto višim od dvije tisuće kuna mjesečno obitelj naprosto ne može izići na kraj. U situaciji su kakvu čovjek ne bi poželio ni najcrnjem dušmaninu.

– Što da vam kažem, nikad mi u životu nije bilo teže. S djetetom sam non stop na Rebru. Otvaraju mu se rane po tijelu. Na temelju dječjeg doplatka i socijalne pomoći, koju sam zadnji put dobila u lipnju, imamo primanja nešto veća od dvije tisuće kuna. Zadužila sam se da bih sina mogla vodoti na liječenje. Ljudio mi dolaze na vrata, traže da vratim novac, a ja nemam otkud, govori Anđelka.

Govoreći, često se zagrcne u plaču. Svaka pomoć bi joj dobrodošla, a ponajprije financijska. Pomoć u hrani, odjeći, školskom priboru također je potrebna. Anđelka ne vidi drugog načina da pomogne sebi i djeci, nego zove medijske redakcije i traži pomoć dobrih ljudi.

– Trebala bih sa sinom krenuti na medicinske vježbe. Otkazuju mu mišići, ne može sam jesti. Po noći ga svakih dva sata okrenem radi rana. Jedna zacijeli, druga se otvori i stalno tako. Trebam i lijekove. Neki su na listi HZZO-a, a neki nisu. Moram ih plaćati. Uistinu ne znam što da radim. Liječnici su mi govorili da će mi sin uspjeti stati na štake, ali od toga nije bilo ništa. Moja obitelj propada. Pomozite nam, poziva Anđelka Keleković.

Za svog sina treba i drveni bolesnički krevet, sličan kinderbetu, koji košta sedam tisuća kuna. Samohrana majka stara 49 godina, koja se svojedobno razvela od muža – nasilnika i alkoholičara – i sama je oboljela od dijabetesa. Može li joj netko pomoći? Vjerujem u dobre ljude, kaže ona.