Lustracija nije kazneni postupak, što se često zaboravlja. Njena svrha nije kazneni progon počinitelja zločina poput ubojstava političkih protivnika, takvi postupci su u domeni pravosuđa
Lustracija u Hrvatskoj neće biti provedena ni ljeta Gospodnjega 2016., baš kao što nije provedena ni 1990. godine, ni 1991., ni 1992. godine. Kratkotrajno medijsko razgaranje lustracije kao teme posljedica je intervjua kojega je potpredsjednik Sabora i predsjednik HSPAS-a Ivan Tepeš dao prošloga tjedna »Globusu«, a u kojem je usputno govorio i o lustraciji.
To usputno postalo je glavno i danima je lustracija ponovno bila jedna od medijski najeksponiranijih tema što je obrnuto proporcionalno realnoj važnosti te teme danas. Ta je tema mogla biti itekako važna početkom devedesetih, ali tada je za nju malo tko mario. Niti jedna relevantna politička organizacija ne radi na lustraciji, ne priprema zakon o lustraciji. Dvije ključne stranke vladajuće koalicije (ili suradnje) ne smatraju lustraciju prioritetnom. Predsjednik HDZ-a i prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko izjavio je u ponedjeljak u Varaždinu da stranka kojoj je on na čelu ne priprema zakon o lustraciji. Prema njegovu sudu lustracija je »promjena društvene klime, odmak od bilo kojeg totalitarizma«, a posljedica toga bilo bi da »svi napokon moramo shvaiti da su zločine radili svi totalitarni sustavi u 20. stoljeću«. Predsjednik Mosta i potpredsjednik Vlade Božo Petrov u intervjuu za »Globus« izjavio je »lustracija po nama nije prioritetna tema.
Ograničavanje prava
Ako ćemo iskreno, jedini način da se time ne stvori nova podjela jesta da se lustriraju HDZ i SDP, nakon čega bi lustracija doista imala smisla. Kako na to ni jedni ni drugi neće pristati, smatramo da lustracija nije ključno pitanje za Hrvatsku u ovom trenutku«.
Za razliku od ovotjedne Karamarkove odrednice, lustracija je izvorno pojam iz starorimske religije kojim je označavano obredno čišćenje od grijeha, ispitivanje savjesti i pomirenje. U suvremenom političkom smislu lustracija je dva puta provođena u 20. stoljeću, u oba slučaja nakon propasti totalitarnih sustava. Prvi je put lustracija, pod nazivom denacifikacija, provedena nakon Drugog svjetskog rata. Denacifikacija nije ravnomjerno zahvatila cijeli okupirani njemački teritorij, a način provedbe izravno je ovisio o savezničkoj sili koja je okupirala pojedini dio Njemačke. U sovjetskoj okupacijskoj zoni denacifikacija je poprimila oblik klasne borbe, u francuskoj zoni taj pojam nije niti spominjan, a pod pojmom »denacifikacija« danas se ponajprije smatra način njene provedbe u američkoj okupacijskoj zoni. Sve okupacijske sile vrlo brzo su shvatile da iz javnih službi i administracije ne mogu eliminirati sve članove nacističke stranke.
Njih je bilo 8,5 milijuna (kada se tome pridodaju nacističke organizacije poput Njemačke fronte rada, Hitlerjugenda, Saveza njemačkih djevojaka i drugih, nacističkim strukturama bilo je obuhvaćeno 45 milijuna ljudi) i da je svima dan otkaz Njemačka bi naprosto ostala bez upravnog i činovničkog aparata.
Američki model podijelio je osobe koje je trebalo denacificirati u pet kategorija. U prvoj su bili najteži prekršitelji, ratni zločinci, počnitelji drugih teških zločina kažnjivih prema kaznenom zakonu i njih se moglo odmah uhititi, izvesti pred sud koji im je mogao izreći smrtnu kaznu ili kaznu dugotrajnog zatvora uz prisilni rad, a podlijegali su i nizu drugih ograničenja. U drugu kategoriju svrstani su teški prekršitelji, među njima i ratni profiteri i oni su također trebali biti odmah uhićeni, izvedeni pred sud koji ih je mogao osuditi na najviše deset godina zatvora. Treću skupinu činili su »srednji prekršitelji«, nisu bili uhićivani već stavljani na rok kušnje od dvije ili tri godine, a za vrijeme tog roka nametnut im je niz ograničenja javnog djelovanja i obavljanja profesionalnih dužnosti. Četvrtu skupinu činili su »suputnici« i u tu su skupinu svrstani primjerice Martin Heidegger i Leni Riefenstahl. Njima je moguće bilo izreći kaznu ograničenja ili zabrane putovanje, globiti ih, ograničiti im politička prava i mogućnost zapošljavanja. U petoj skupini bili su oslobođeni.
»Neslužbeni špijuni«
Lustracija u Njemačkoj načelno je uređena već u Sporazumu o ujedinjenju, a njen su temelj arhivi istočnonjemačkih tajnih službi, ponajprije Stasija. Ti su arhivi otvoreni građanima, a nakon ujedinjenja doznalo se da je u 40 godina postojanja Njemačke Demokratske Republike oko 600.000 judi imalo funkciju »neslužbenih špijuna«. Ti ljudi nisu bili zaposlenici Stasija, ali su mu dojavljivali što govore i rade njihovi kolege, članovi obitelji, prijatelji, znanci. Mnogi »neslužbeni špijuni« također su bili »neslužbeno špijunirani«. Članstvo u istočnonjemačkoj komunističkoj partiji SED-u i status »neslužbenog špijuna« nisu bili automatski kažnjivi. Zaposleni u javnim službama nekadašnjeg DDR-a masovno su provjeravani i podnijeto je više od 1,7 milijuna službenih zahtjeva za provjeru. Svi zaposleni iz istočne Njemačke, od razine srednjih upravljačkih funkcija u javnim djelatnostima, obavezno se provjeravaju i tako će biti do 2019. godine.
Pretpostavlja se da te godine zbog starosti osobe povezane s bivšim režimom više neće biti kandidati za javne funkcije. U Njemačkoj su građanima nakon pada komunizma otvoreni arhivi tajne službe što lustraciju u toj zemlji čini najtransparentnijom od svih provedenih. Preduvjet za to bili su ne samo politička volje nego i potpunost i očuvanost arhiva.
Politički obračuni
Poljska je manje uspješan primjer lustracije i ona je tamo korištena i kao sredstvo političkih obračuna i to između nekadašnjih saveznika iz u socijalističko doba opozicijske Solidarnosti. Prvi lustracijski zakon u Poljskoj je usvojen 1992. godine , ali ga je ustavni sud stavio izvan snage. Drugi zakon usvojen je 1996. godine. U to je doba predsjednik Poljske bio Aleksander Kwasniewski, u mladosti visoki dužnosnik PURP-a koji je u 31. godini 1985. postao ministar sporta i omladine u komunističkoj Poljskoj. Kwasniewski je jedini koji je nakon pada socijalizma predsjednik države bio u dva mandata, a jedini je i koji je pobijedio u prvom krugu predsjedničkih izbora. Treći lustracijski zakon usvojen je 2007. godine. Na temelju tog zakona osnovan je Institut nacionalnog sjećanja, ustanove koja je trebala imati sličnu ulogu kao Ured saveznog povjerenika u Njemačkoj i koja je isprva, do ustavnosudskog ukidanja pojedinih odredbi zakona, imala i istražne i pravosudne ovlasti. Zakon iz 2007. izazvao je duboke političke i društvene podjele u Poljskoj, a dojam je da je korišten kako bi se oblatilo političkog protivnika, a ne lustriralo djelatnike i suradnike službe sigurnosti iz komunističkog razdoblja. Na udaru se višekratno našao i Lech Walesa, vođa Solidarnosti i prvi demokratski izabrani predsjednik Poljske nakon pada socijalizma. Arhivi u Poljskoj nisu ni izbliza uredni kao u Njemačkoj, a čini se da se pojedini dosjei koriste za političke obračune. Walesa je ovih dana ponovno na udaru zbog navodne suradnje sa službom sigurnosti. On je početkom sedamdesetih godina, kao jedan od vođa prosvjeda u Gdanjsku, nakon uhićenja potpisao da će surađivati s tajnom službom. Taj moment prikazao je i režiser Andrzej Wajda u biografskom filmu »Walesa, čovjek nade«, a Walesa je taj dokument potpisao u zatvoru, u vrijeme kada je njegova supruga bila pred porodom. Nakon toga je Walesa godinama bio objekt tajne policije, njenih istraga i uhićenja, a izrastao je u ikonu borbe protiv komunizma.
Walesa je žestoki protivnik nove poljske vlade, izabrane na prošlojesenskim izborima, a u lošim je odnosima i s predsjednikom Andrzejom Dudom, također izabranim lani, također iz stranke Pravo i pravda Jaroslawa Kaczynskog. Duda je u utorak optužio Walesu izjavivši da je surađivao sa tajnom policijom. Institut nacionalnog sjećanja ranije je potvrdio da je dobio originalne dokumente i to od udovice ministra unutarnjih poslova iz razdoblja komunizma, a ti dokumenti sugeriraju da je Walesa sedamdesetih godina bio informator tajne službe. Walesa je najavio sudsku tužbu.
Zakonom iz 2007. godine pripadnici nekadašnje komunističke nomenklature nisu bili teško pogođeni. Oni i nisu bili podvrgnuti lustraciji, a protiv vodećih ljudi tog režima nevoljko su vođeni sudski postupci. Protiv posljednjeg komunističkog čelnika Wojciecha Jaruzelskog vođen je sudski postupak, ali nije završen do njegove smrti. General Czeslaw Kiszczak, ministar unutarnjih poslova u vrijeme proglašenja ratnog stanja u prosincu 1991. godine, je zbog ubojstva radnika u rudniku Wujak osuđen na četiri godine zatvora, a ta je kazna ubrzo zamijenjena upola blažom kaznom.
