Politički analitičar Ivica Relković: Plenkoviću slaba oporba može samo štetiti

Snimio Denis LOVROVIĆ

Naše biračko tijelo želi ne samo prigovore oporbe, nego i konkretne odgovore i prijedloge kao pritisak na bolji rad Vlade. Treba ponuditi rješenja, to je izazov Plenkovićeve vlade

Ivica Relković bio je savjetnik dvojici Mostovih potpredsjednika vlade – najprije Boži Petrovu u vladi Tihomira Oreškovića, a onda Ivici Kovačiću u Plenkovićevoj vladi. Dao je ostavku mjesec dana prije no što je Plenković razriješio četiri ministra Mosta. Relković sada vodi blog Besplatna politika.Kako ocjenjujete političku situaciju u zemlji? Predsjednik Vlade hvali se navodnom stabilnošću ali je Hrvatska u lošim odnosima sa svim susjedima, osim Italije, i nastavljamo zaostajati u odnosu na druge EU-zemlje?

– Volio bih vidjeti što za predsjednika Vlade znači pozivanje na stabilnost. Je li to konsenzualna stabilnost u ključnim pitanjima – Ina, Agrokor, dogovorno rješavanje nekih opterećujućih povijesnih i svjetonazorskih pitanja. To bi imalo pozitivan predznak. Ali, ako to znači da se ništa ne dira, nego se samo malo ušminka situacija, da se problemi ne rješavaju, onda bi to imalo negativan predznak.

A kakva je ova Plenkovićeva stabilnost koju vidimo?

– Ovo je druga vlada, koja je započela pred samo ljeto i mi na to još nemamo odgovor. Most je bio zahtjevniji i nepredvidljiviji partner. Nije imao institucionalno iskustvo. HNS ga ima, bio je u vladama, i danas upravlja u 30-ak gradova i općina. HNS daleko umjerenije procjenjuje koliko će na određenoj stvari inzistirati i uzburkati ili ne uzburkati situaciju u koaliciji. Tu je na neki način uvedena velika koalicija, ali s malim partnerom. Određene stvari ova je vlada naslijedila, a baš su se za njeno vrijeme, u ovih godinu dana, dogodile krucijalne odluke. Odluka o Ini i Molu, arbitražna presuda sa Slovenijom, Pelješki most. Plenković je diplomat, pa ćemo vidjeti kako će to riješiti.

Predsjednica RH je bila u Mađarskoj pa na neki način opravdava njihovu blokadu hrvatskog ulaska u OECD, jer kaže da Mađari brane svoj nacionalni interes. Zašto onda hrvatska politika ne opravdava i slovensku blokadu, i oni nas blokiraju zbog svog nacionalnog interesa, i još pritom imaju iza sebe međunarodno pravo?

– Ne sviđa mi se što je Hrvatska u mogućnosti imati dvije gotovo legitimne vanjske politike. Imamo problematičnu ustavnu situaciju. Predsjednik Republike je izravno izabran, a nema nikakve izvršne dužnosti. Samo u slučaju rata, sve drugo je marginalno. Takva bi se politika treba ujednačiti institucionalnom jasnoćom u Hrvatskoj i jedinstveno predstavljati prema vani.

Politički kapital za premijersku ulogu bez ucjena

Kad biste savjetovali Plenkovića, biste li ga savjetovali da organizira unutarstranačke izbore?– Unutarstranačke izbore trebalo je odraditi dva-tri mjeseca poslije parlamentarnih izbora. Ako to već nije učinjeno tada, sada bi to trebalo učiniti relativno hitno. Ako je Plenković poslije izbora mogao reći – ja sam donio pobjednički trend HDZ-u, tada bi mogao svojom osobnošću nametnuti i neka svoja kadrovska rješenja. Sada je važnije da kroz unutarstranačke politike riješi jedinstvo za neke nove politike unutar HDZ-a. Da dobije legitimitet u stranci za one politike koje želi provoditi. Jer znate da mnogi u stranci Plenkovića ne smatraju svojim prirodnim predsjednikom. On se ili mora sa strankom sroditi kroz unutarstranačke izbore, ili treba barem od stranke jasno dobiti politički kapital za premijersku ulogu bez unutarstranačkih ucjena. Sad Plenković ima tri godine do značajnih izbora, a to je solidno vrijeme koje nije prije imao ni jedan premijer. Mogu se pokrenuti i neke reforme kojih su se njegovi prethodnici uvijek plašili zbog ovih ili onih izbora.

Predsjednica već sada gradi poziciju za predsjedničke izbore. Ovakva država baš nije česta u svijetu. Trebalo bi razriješiti jesmo li predsjednička ili parlamentarna demokracija. Osobno mislim da bi predsjednik RH trebao imati manje-više protokolarnu ulogu.

Za promjenu sustava treba postići dvije trećine i mijenjati Ustav.

– Zato bi to najprije trebala pretresti stručna javnost, a zatim vidjeti postoji li među strankama neka mogućnost dogovora.

Cijena navodne stabilnosti o kojoj smo govorili je i nikad slabija oporba. I onda vidimo u istraživanju da 73 posto ljudi vidi da Hrvatska ide u krivom smjeru, ali bez obzira na to Plenković i HDZ nemaju ozbiljnijeg suparnika?

– Imali smo lijevog lidera Milanovića koji je mogao gardom i svojim političkim integritetom i bez dovoljne infrastrukture nametnuti jednu široku poziciju i bio je tada SDP daleko privlačniji za koalicije od HDZ-a. Zbog izgubljenih izbora, SDP je promijenio predsjednika i dobio novog koji nema jednu dominantnu prisutnost u javnosti koju je imao Milanović, a i onda kad Bernardić i iziđe u javnost mi ne znamo zbog čega je uopće izišao i govorio.

HNS je shvatio da nakon drugog nesudjelovanja u nacionalnoj vlasti zapravo nestaje. Ne može sa SDP-om dočekati sljedeću vladu, može samo ići na izbore i gubiti. I onda je očito odlučio pokušati izazvati političku reanimaciju radikalnim zaokretom ili barem pokušati svoju političku smrt gledati iz pozicije vlade.

HNS-u ne odgovaraju izbori

Pogotovo kad znaju da neće moći sa SDP-om osvojiti vlast.

– Tako je. Ali, zbog toga su puknuli. Ali, puknuo je i HSS, pa HDSSB. Kad se sve to posloži, onda se vidi da te stranke teško mogu bilo kome biti partneri u nekoj sljedećoj koaliciji. Zato se dogodilo da HDZ ostane sam. Samo HDZ i IDS stvarno pokrivaju kapilarno svoj teren, a sve druge stranke su ovisne o trenutku svog vođe.

A Andreju Plenkoviću može štetiti ovakva situacija u kojoj je opozicija slaba. Naše biračko tijelo želi ne samo prigovore oporbe, nego i konkretne odgovore i prijedloge kao pritisak na bolji rad Vlade. Ako ljudi odlaze vani raditi, to znači da u ovoj zemlji nema dobrim rješenja za ljude koji završe studij.

Pitanje je kakva je to vlast koja je stabilna, ali nije spremna i sposobna koliko-toliko ići u korak sa zemljama s kojima se trebamo i možemo mjeriti?

To je pitanje budućnosti, zato ljudi odlaze a nitko ne želi niti trajno doći.

– Neki su procesi spori. Ovaj demografski trend nije počeo sada. Treba ponuditi rješenja, to je izazov Plenkovićeve vlade.

Je li ta vlada pokazala da može nešto bitnije mijenjati i preokrenuti negativne trendove? Ima li reformi?

– One još nisu ni u čemu što bi bilo mjerljivo. Ova druga vlada traje tek dva-tri mjeseca.

Je li Plenković dobro odlučio kad je prekinuo s Mostom?

– Očito mu je s Mostom smetala svojevrsna vlada u Vladi ili podvlada, dok je s HNS-om situacija predvidljivija. Ovo je opcija u kojoj on može lakše planirati.

Može li se dogoditi da HNS i pripadnici manjina ipak izazovu pad vlade. I bi li se HDZ opet »zakrpao« bez novih izbora?

– Više se ne bi mogao »zakrpati«. Jedino bi to mogao s velikom koalicijom, ali mislim da ona ne bi bila moguća s jednim dominantnim i jednim bitno slabijim partnerom.

Bez novih izbora HDZ-SDP koalicija sigurno nije moguća.

– Da, nije. Što se ove vlade tiče čak i da samo manjinci iziđu, čak i da ne iziđe HNS, ove vlade ne bi više bilo.

»Destruktivni« Most

S manjincima je HDZ-u moguć problem u vezi fašizacije društva, a problem u vezi obrazovanja više je vezan uz HNS.

– HNS-u ne odgovaraju izbori. On mora prikazati nekakve rezultate ove koalicije s HDZ-om. Na izborima bi samostalno možda dobio jednog ili dva zastupnika.

Mislim da manjinci Andreju Plenkoviću još uvijek daju dovoljno kredita, jer ga shvaćaju kao čovjeka koji nema radikalne desne stavove i oni neke njegove poteze doživljavaju kao nužne da bi on primirio desnicu. Vidjet ćemo hoće li manjinci određena pitanja ubrzati. Ako Vlada učini pozitivan korak, onda će to biti kraj svih potencijalnih napetosti u ovoj vladi u vezi manjinskih pitanja. A pritom Plenković zna da manjinsku podršku sada više nema s kim kompenzirati da bi Vlada opstala.

A ima li u HDZ-u potencijala za desni udar na Plenkovića?

– Mislim da ne. Politički projekt je imao samo Hasanbegović, a on više nije u HDZ-u. A opasnost udara s desnice izvan HDZ-a isto tako ne vidim, jer istraživanja pokazuju da NZH ima rejting od 0,9 posto. Dakle, to je marginalno za nekakav udar.

Uostalom, prisjetimo se kako to funkcionira u našim uvjetima i lijevo i desno od dvije velike stranke. Imali smo ikonu desnice – Ružu Tomašić. Unutar koalicije s HDZ-om dobila je 100.000 glasova, a u samostalnom izlasku tisuću i nešto glasova. Mislim da bi Hasanbegović imao jači uteg da je ostao u HDZ-u jer bi djelovao kroz HDZ-ovo članstvo, ne samo kroz biračko tijelo. Slično je i s Ankom Mrak Taritaš, koja je bila iznimno uspješna u koaliciji sa SDP-om, ali sada nove stranke GLAS gotovo i nema u rejtingu. Isto se dogodilo i Ivi Josipoviću. Jer, individualni kapacitet bitno padne u odnosu na ono što ste mogli ostvariti kao partner. Od stranačkih disidenata uspio je samo Stipe Mesić. Ali kao osoba, a ne stranački predvodnik.

Bili ste ideolog Mosta. Čini se da je Most HDZ-u bio opasan partner i zbog toga što je Most imao ideju postepeno preuzeti HDZ-ovo tijelo i zauzeti mjesto HDZ-a. Jer, ideološka baza tih dviju stranaka je vrlo slična. I vjerojatno i Crkva ne bi imala ništa protiv, jer ta nova grupacija nije obilježena ideološkim konvertitstvom, kao jedan dio HDZ-a?

– To nije bilo krucijalno za prekid. U politici nekad i marginalne stvari promijene situaciju. Naravno, koaliranjem s HDZ-om u prvoj vladi Most je izgubio dio protestnog lijevog biračkog tijela.

Poslije toga je jasno bilo da se Most pozicionira od centra prema desno i bilo je potencijala da preuzme dobar dio HDZ-ovih birača. Ali, kratkoročno, Most nije uspio definirati svoje politike i to koliko s 15 zastupnika može utjecati na promjene i koje su promjene prioritetne. Nije definirao što želi ostvariti u drugoj vladi s HDZ-om i taj dogovor s HDZ-om nije bio dovršen. Ali, Most je trebao sačuvati prisutnost u Vladi do lokalnih izbora. U tom bi slučaju i mnogi nezavisni koji su dobili izbore preko Mosta tražili svoju afirmaciju. A, ovako je Most dobio epitet destruktivaca.

Zbog čega ste vi odlučili razići se s Mostom?

– Činilo mi se da je Most kroz stranku više želio zaštititi određene pozicije nego ići u promjene. A vidio sam da će gotovo ratnički gard prema HDZ-u u izlasku u lokalne izbore toliko dominirati da se nisam u tome više vidio. Smatrao sam da će Most to pretvoriti u prosječnost bez pobjedničkih kapaciteta.

Plenković vam je ponudio mjesto savjetnika prije raskola HDZ-a i Mosta?

– Plenković je htio da budem njegov savjetnik tako da zadržim odnos HDZ-i Mosta. Sa željom da ne dođe do puknuća koalicije. Ta je ponuda bila izrečena pred tadašnjim potpredsjednikom Ivanom Kovačićem.

Bernardić problem SDP-a

Svojedobno ste se zalagali i za izmjene izbornog sustava. Mislite li i sada da bi ga bilo dobro promijeniti?

– Ne bih sada nudio konkretna rješenja. Pitanje je što učiniti da nam i parlamentarni sustav ojača. Možda još podići broj preferencijalnih glasova, možda ići na skroz otvorene liste pa da se može bira ti stranka i pojedinac koji ne mora biti s te stranačke liste. Tako bi dobili Sabor jačih pojedinaca. Nama Sabor slabi sa svakim mandatom. Prijašnji su zastupnici lakše nametali svoju osobnost. Budiša, Gotovac i drugi mogli su svoje »ja« nametnuti kroz Sabor. Možda je Tonči Tadić zadnji takav kojeg pamtimo.

Malo radikalnija promjena izbornog sustava bi na izvjesni način iziskivala i promjenu teritorijalnog ustrojstva. Možda bi bilo dobro jednim dijelom birati većinski pojedinačne zastupnike na teritorijalnoj razini, a jednim dijelom proporcionalno na nacionalnoj razini.

Što se tiče teritorijalnog ustroja – HDZ-u je teško reći da nam sustav s 20 županija i ovoliko općina i gradova nije održiv. Mi moramo ekonomski izračunati što nam je održivo, koji bi teritorijalni sustav bio najefikasniji. Projekt koji ide prema EU-fondovima zove se »Slavonija«. To je pravi pokazatelj. O tim se stvarima svi trebaju konsenzualno dogovoriti obje velike stranke.

Kakva je budućnost hrvatske ljevice? Može li se SDP oporaviti? I – ima li neka druga ljevica izgleda mimo, ili usprkos SDP-u?

– SDP loše terenski radi. Mi znamo da je stara ljevica iznimno dobro terenski radila, ova to ne radi dobro. Od novih projekata, možda je prvu priliku propustio ORaH, iako je imao dobar odjek u javnosti. Tu je i Pametno, no ako stranka ostane na obiteljskom projektu, to ne može donijeti rezultat. Tu je sada i GLAS, ali mislim da su se prerano konstituirali u stranku jer su imali mogućnost prvo javno djelovati kroz Sabor i okupljati ljude. Nova ljevica ima NGO-vsku prošlost i poznaju političke tehnologije. Sada je pitanje mogu li svi oni djelovati u sinergiji. Bez toga sve će ostati razmrvljeno. I pitanje je koliko će SDP morati respektirati te opcije. SDP ima na ljevici još uvijek solidnu prednost i može revitalizirati svoju poziciju.

Ipak je glavni problem SDP-a sadašnji predsjednik Bernardić?

– Tako je. Situacija je dovedena do toga da bi prijevremeni izbori bili veliki problem. No, povratak Milanovića na čelo stranke ne bi bio koristan ni SDP-u ni njemu osobno.

To se neće dogoditi. Milanović se jedino može kandidirati za predsjednika RH.

– Tako je. S druge strane sazrela je situacija da se ni HDZ ni SDP ne trebaju plašiti toga da neka pitanja riješe zajedno i bez formalne velike koalicije. Mislim da bi povjerenje građana i Plenkoviću i Bernardiću tada čak i raslo. Moguća su čak i zajednička rješenja svjetonazorskih i povijesnih izazova. Ova stagnacija HDZ-a i pad SDP-a pokazuju da ni jedni ni drugi ne mogu više rasti sukobljavanjem i jeftinim nadmudrivanjem. Mislim da bi im neka zajednička rješenja u vezi manjina, teritorijalnog ustroja, izbornog sustava čak koristila, SDP-u možda i više nego HDZ-u.