Nisam shvatio da ću im služiti za vađenje kestenja iz vatre i odlaske na nepopularna mjesta dok će se oni okolo slikati. Radio sam kao konj i ispao naivni Podravac, to je valjda genetski, kaže poslije svega Polančec
Ogorčenje
Kako se osjećate u očekivanju 15. listopada?
To što je bio šef tajne službe, Karamarku je olakšalo postizanje ciljeva
– Prije dvije, tri godine prvi sam izjavio da Karamarko ima te ambicije. Još dok sam bio u vladi razgovarao sam o tome i sa tadašnjim glavnim tajnikom HDZ-a Jarnjakom, u njegovom uredu u Saboru. Činilo mi se da Karamarko nije previše fokusiran na svoj osnovni posao i da ima neke druge prioritete, odnosno političke ambicije koje naravno ne završavaju preuzimanjem HDZ-a. I još nešto, kad su počele anonimne prijave protiv članova HDZ-a, bilo je vidljivo iz njih da ih je pisao netko tko je imao uvid u razgovore između članova vlade, prisluškivao im telefone i nadzirao kretanje. Karamarko je kao ministar unutarnjih poslova i bivši dugogodišnji šef tajnih službi svakako trebao znati tko je imao takvih mogućnosti.
– Ne. Ali čini mi se da mu to što je dugo godina bio šef tajnih službi nije otežavalo postizanje ciljeva.
Ono što radi Milanovićeva Vlada, mi smo morali još prije tri godine
– Griješili smo kao i niz vlada u svijetu. Nitko nije predviđao da će ova kriza tako dugo trajati i da će biti tako duboka. Međutim, kad smo uočili negativne trendove nismo reagirali na adekvatan način, mogli smo napraviti puno više. Osobno sam se 2008., koliko god to tada bilo nepopularno, zalagao za povećanje stope PDV-a na 25 posto pa i za uvođenje poreza kojeg su mediji nazvali “harač” i koji je kasnije ishitreno ukinut iz populističkih razloga. Na sjednicama vladinog ekonomskog vijeća govorio sam kako bi trebalo provesti otvorenu raspravu o stanju državnih financija, jer sam smatrao da kao član vlade nemam sve relevantne informacije. Veliki nam je hendikep bio naš ministar financija koji je morao biti daleko spremniji za suradnju i komunikaciju, a manje monopolizirati informacije. Kamo sreće i da je puno više znao nego što je bio slučaj. Tada bi se neke stvari puno ranije napravile.
Predlagao sam alternativne načine financiranja proračunskog deficita, konkretno putem davanja koncesija na izgrađene autoceste i plaćanja vaučerima koji bi zamijenili novac kojeg nije bilo lako osigurati. Dobio sam tada debelo po ušima jer je to tada zvučalo previše radikalno. Propustili smo i materijalna prava zaposlenih u javnom sektoru svesti u realne okvire. A trebali smo i pripremiti investicije, posebno u energetici. Stav je u vladi bio – ne treba dramatizirati, kriza neće dugo trajati, mora se vuči poteze u skladu s onim što donese novi dan. Čekali smo da nas lupi, pa da tek onda reagiramo.
– Tako je, s tim da i oni nisu dovoljno brzi, posebice u energetici. Predlažem im da razmisle o korištenju “lex specialis”, dakle posebnih zakona kojima bi se pojedini veći investicijski projekti, naročito u energetici ubrzali.
– Cijela ova moja kalvarija traje već skoro tri godine i naravno da sam ogorčen zbog nepravde koju mi je nanio sustav. Svjestan sam, međutim, da ima sve manje ljudi koje moja priča zanima. Živi se loše i ljudi su za svoje probleme skloni optužiti nekog drugog, najčešće političare, a ja sam jedan od rijetkih političara koji su zbog nečeg procesuirani. Moram ipak naglasiti da u svakodnevnom životu ne nailazim na loše reakcije, većina ljudi s kojima sam bio dobar nije prema meni promijenila odnos. Ali, kad na internetu čitam komentare ispod tekstova da, primjerice, Polančec mora na izdržavanje kazne, shvaćam koliko su ljudi žedni krvi, a da uopće ne razmišljaju je li moja presuda opravdana. A radi se o tome da bih trebao ići u zatvor, premda nisam počinio kazneno djelo za koje me se tereti nego sam samo postupao s ciljem i motivom da riješim jedan ozbiljan problem i pritom još državi uštedim novac. Ogorčenje u meni raste još više kad uspoređujem kako se sustav ponašao prema nekima koji su doista nešto učinili. Primjera radi, ja nisam čuvao nikakve torbe s novcem, pa ih onda nosio Bajiću kad je Mladen Barišić uhapšen, jer sam tad postao svjestan da bi to mogao biti “prljavi novac”. Niti sam iz policije kroz Fimi mediju izvukao novac za bilo koga, a tako bih mogao još nabrajati. Ti koji su to činili – nisu niti procesuirani.
Sudac Turudić je vrlo problematičan, ali pitanje je je li on imao izbora kad je ta studija zbog koje ste osuđeni došla na sud. Na njemu je bilo tek da utvrdi je li studija o konvalidaciji, koju ste naručili od odvjetnika Miletića i platili mu je pola milijuna kuna iz državnog proračuna, bila potrebna.
– Slažem se da je DORH prvi taj koji je morao daleko pažljivije obraditi ovaj predmet, ali i zadatak suda je utvrđivanje istine. Nije se smjelo izdvojeno promatrati samo to je li ta studija vrijedila 500 tisuća kuna i zanemarivati činjenicu da sam ja putem studije platio Miletiću odvjetnički honorar. On se nikad ne bi odrekao honorara od tri milijuna i 890 tisuća kuna, da mu ja nisam isplatio ovih pola milijuna. Njegov honorar za zastupanje radnika Borova srpske nacionalnosti, koji su tražili podmirenje nekih svojih materijalnih prava, prema sporazumu što smo ga postignuli o rješenju tog spora, trebala je isplatiti država. Možda sam odabrao pogrešan način za isplatu honorara kroz tu studiju, ali samo iz dva razloga. Prvi je brzine isplate, jer Miletiću je to bilo jako važno obzirom da više od godinu dana nije primio nikakav novac u tom predmetu. Drugi je činjenica da Borovo više nije imalo slobodne imovine koju bi država, odnosno Hrvatski fond za privatizaciju, uzeli pod fiduciju kako bismo tom poduzeću posudili novac, iz kojeg bi se onda platio i odvjetnički honorar. Odabrao sam stoga model studije jer sam smatrao da se tako može ubrzati provedba nagodbe s radnicima Borova, a i da bi dobro bilo da ministarstvo gospodarstva ima jednu takvu studiju. Miletić je na suđenju jasno rekao da se nikad ne bi odrekao tri milijuna i 890 tisuća kuna da mu nije obećano pola milijuna za studiju. Moja tadašnja državna tajnica Vera Babić rekla je, pak, u svojem svjedočenju da je studija, prema njezinom mišljenju, bila nepotrebna, ali i da bi ona sigurno potpisala nalog za plaćanje studije da joj je došao na stol, znajući da se na taj način riješava odvjetnički honorar. Taj dio njezinog svjedočenja sud je neshvatljivo zanemario.
Vi, dakle, smatrate da Turudić, kad je već optužnica podignuta, morao u obzir uzeti cijeli kontekst, a ne se samo baviti studijom.
– Apsolutno. Premda je to primarno bila zadaća DORH-a koji je potpuno neadekvatno napravio svoj dio posla. Morali su uzeti u obzir da sam štitio državne interese riješavajući slučaj Borovo i još štedeći proračunski novac za odvjetnički honorar. Podsjećam, konvalidacija staža i slučaj tih radnika Borova bio je vrlo važan unutar pregovaračkog poglavlja pravosuđe i ljudska prava. Ja sam riješio taj problem, radnici su odustali od zahtjeva da im se isplate zaostale plaće i otpremnine, pristali su samo da im se uplati mirovinski staž, podmirio sam odvjetnike, osigurani su uvjeti za investicije u tvrtki Borovo d.d. U sklopu svega toga uspio sam sačuvati državi ozbiljan novac, nekoliko stotina milijuna kuna, dobio zlatnu medalju grada Vukovara, a sad bih trebao ići u zatvor. Je li to pravedno?
Sporna studija
Koliko ste dugo razmišljali prije nego ste donijeli odluku da naručite studiju od Miletića?
– Tu studiju, koja, slažem se, nije vrijedila pola milijuna kuna, ja nažalost nisam ni vidio dok sam bio ministar. Da jesam, vjerojatno bih tražio njezinu doradu, bez naknadnih troškova. Ali, kad sam donosio odluku o studiji, nisam o tome dugo razmišljao. Podsjećam da sam kod javnog bilježnika ovjerio izjavu o tome kako mi je sugerirano da kažem da mi je Ivo Sanader naložio da problem odvjetničkog honorara riješimo putem studije. Nisam pristao jer to nije istina. Nitko me nije nagovarao na studiju, sam sam to osmislio, ni u ludilu ne misleći da bih time odvjetniku pribavio protupravnu materijalnu korist, za što sam osuđen. Možda sam pogriješio u odabiru načina isplate honorara, neka sud utvrdi jesam li možda zloupotrijebio položaj, ali nikad neću prihvatiti neistinitu tezu da mi je cilj bio da nekome priskrbim nepripadajuću materijalnu korist.
U kakvim ste odnosima s Miletićem?
– Od dana kad sam s njim, u prisustvu više djelatnika mojeg ministarstva, ispregovarao način plaćanja njegovog honorara, nisam imao s Miletićem kontakt sve dok ga nisam ugledao u Remetincu gdje sam se nalazio u pritvoru zbog HEP-a i TLM-a. Nisam mogao vjerovati da je on tamo zbog studije. Kasnije sam ga vidio na suđenju i od tada nikad više. Tom sam, eto, čovjeku omogućio da se materijalno okoristi. S kojim motivom? Naravno da je Ured za sprječavanje pranja novca utvrdio je da niti lipa od tih pola milijuna koje je dobio Miletić nije završila kod mene. Mogao sam Miletiću na ime honorara isplatiti daleko veću sumu novca i danas bih bio slobodan čovjek. Odlučio sam smanjiti troškove države i osudili su me na zatvor. Apsurdno.
Što biste da možete promijenili u vašem pristupu tijekom suđenja?
– Sigurno bih drugačije postupio u izboru svjedoka, pozvao bih sve političare koji su na bilo koji način bili uključeni u proces pregovaranja oko Borova. Na sastanku na kojem je, na moj prijedlog, donijet zaključak da država plati odvjetnike, jer je to jedini način da se slučaj Borovo ubrzano riješi, bili su Sanader, Milorad Pupovac, Vladimir Šeks, Petar Čobanković, Petar Mlinarić…
Osim toga, ne bih šutio o puno stvari. Primjerice, dva moja suradnika koja su ostala u ministarstvu gospodarstva kad je umjesto mene došao Đuro Popijač, svjedočila su na suđenju istinu, samim tim meni u korist. No, prvi radni dan nakon toga ekspresno su smjenjeni! Kažnjeni su zato što su se usudili svjedočiti meni u korist. Dosad sam o tome šutio jer su me oni molili, bojeći se dodatnih posljedica.
Koruptivni sustav
– Očito po nalogu nekoga iz vrha HDZ-a, neka to Popijač pojasni. Zanimljivo je i to da je bivši šef mojeg kabineta, bez da sam ja to očekivao i znao, na suđenje donio i rokovnik u kojem su bile bilješke sa sastanaka. Turudić mu je tijekom svjedočenja zabranio da se koristi njime i citira što je tko govorio. Vidim kasnije da je rokovnik gospodina Jarnjaka za sud bio jako relevantan.
Općenito, s današnjim iskustvom nikad si ne bih dopustio da se Turudić na suđenju onako neprimjereno ponaša prema meni, upada mi u riječ, prekida me, a posebice ne bih odšutio njegove komentare i doskočice. Trebao sam, bez obzira na posljedice, otići iz sudnice ili napraviti neki sličan kraval. Turudić me posebno uvrijedio kad je čitajući presudu rekao da je moj motiv riješavanja Borova bilo dodvoravanje Sanaderu odnosno politici. Turudić o dodvoravanju u politici svakako zna puno više nego ja. Ipak, to što je izrekao u kamere o motivu mojeg postupanja, nije napisao u presudi. Usudim se čak reći da tamo o motivu nema gotovo ništa.
Je li Sanader, koji vas je iz Podravke doveo na mjesto potpredsjednika vlade, pozitivna ili negativna osoba u vašem životu?
– Svijet nije crno-bijeli, pa takav nije ni Sanader. Ali, premda mi je on dao šansu, danas se lupam po glavi što ga nisam odbio, a još više zato što nakon 1. svibnja 2005. godine nisam podnio ostavku. U Maksimiru sam doživio debakl na sindikalnoj proslavi, odmah nakon toga nazvala me Bianca Matković i pitala što se to dogodilo. Govorila mi je: Moraš hitno nazvati šefa i ispričati mu se, to se nije smijelo dogoditi. Iako mi je njezin ured napisao govor za proslavu koji je bio potpuno neprimjeren trenutku, pa sam izviždan. Sat vremena poslije Biance, nazvao me Sanader i on me izribao kao zadnjeg idiota. Umjesto da mu odgovorim da neka on iduće godine bude u Maksimiru, a da ja idem u Okučane na proslavu Bljeska, ja sam samo u šoku podvio rep. Koja sam budala bio! Trebao sam ih sve poslati k vragu i ostati doma, ne pojaviti se slijedeći dan na poslu i – gotovo. Nisam nego sam iduća dva tjedna išao na posao pod silnim stresom. Nisam shvatio da ću im služiti za vađenje kestenja iz vatre i odlaske na nepopularna mjesta dok će se oni okolo slikati. Radio sam kao konj i ispao naivni Podravac, to je valjda genetski.
Otpimistični Polančec
