Autokracija u nastajanju

Plenkovićeva čizma gazi Karamarkovim stopama: Je li politička umjerenost aktualnog premijera – zabluda?

Jasmin Klarić

Foto DAMIR SENCAR/PIXSELL/POOL

Foto DAMIR SENCAR/PIXSELL/POOL

Hrvatska i svijet su danas mračnija mjesta nego su bila prije samo 365 dana, a budućnost nudi upitnike tamo gdje se smatralo da je odavno stavljena točka



Nadamo se da smo postavili dovoljno čvrste temelje da se nered, kaos i korupcija neće moći vratiti te da napokon pripadaju nekim drugim vremenima. Iskreno se nadamo i da se dosegnuti demokratski standardi istinski uređene moderne države neće dovoditi u pitanje u razdoblju pred nama«. Kao da je bilo u nekim davnim, pradavnim vremenima, zar ne, kad čovjek čita citirani dio novogodišnje poruke ondašnjeg premijera Zorana Milanovića.


A bilo je prije samo 365 dana, 31. prosinca 2015. godine.


Od tada, od te posljednje Milanovićeve premijerske poslanice nabijene solidnim optimizmom i laganim žalom zbog skorog odlaska (Hrvatska je taman bila upoznala Tima) promijenio se cijeli svijet.




Istina, domaće gospodarstvo je nastavilo putanjom kojom je krenulo i priča se dodatno ubrzala. No, politički, Hrvatska i svijet su danas mnogo mračnija mjesta nego su bila prije samo 365 dana, a budućnost nudi isključivo upitnike tamo gdje se smatralo da je odavno stavljena točka.


U nikad dužoj političkoj godini u Hrvatskoj, negdje s ljeta, dio nacije koji nema elegičnih emocija prema ustaškom naslijeđu i kojemu su ustavne demokratske vrednote najviša tekovina političkog poretka, odahnuo je s olakšanjem jer je hiperdesnica koju je predvodio Tomislav Karamarko u teško shvatljivom samodestruktivnom naletu srušila vlastitu Vladu i, pokazalo se, sebe makar privremeno isključila s odlučujućih pozicija domaće politike.


Učinilo se tad, usred u svakom smislu vrelog hrvatskog ljeta AD 2016., da je ubrzani marš u prošlost prekinut.


Bila je to, pokazat će međutim druga polovica godine, po svemu sudeći zabluda gigantskih proporcija.


P.S. Kad smo već kod »nereda, kaosa i korupcije« o kojima je govorio Milanović, a koji se valjda neće vratiti, ovdje treba izdvojiti simptomatičnu optužnicu protiv Milanovićevog ministra kulture Berislava Šipuša, podignutu prije dva dana, jer je gospon ministar – bar tako tvrdi USKOK – peglao poslovnu karticu u privatne svrhe. Dokazuje li sad ta optužnica da kaos, nered i korupcija nikad nisu ni nestali, ili naprotiv uređenost države čiji mehanizmi brzo reagiraju, ipak je više za filozofsku razinu rasprave. Politički je ionako nebitno, Milanović se povukao, a sve što sad (ne) radi ionako efikasno ubija bilo kakvu mogućnost njegovog povratka u ozbiljnu politiku (osim ako stvari ne odu baš temeljito kvragu, što, kad je Hrvatska u pitanju, nikad ne valja u potpunosti isključiti).


Gaženje reforme 


Dolazak Plenkovića je, naime, imao umiriti političke strasti na sceni i odvesti HDZ iz zagrljaja ultra desnice. Tako je na samom početku izgledalo, osim »tableta za spavanje« javnih nastupa novog premijera, pomoglo je i to što je HSP AS odbio mjesta na izbornim listama koje mu je nudio HDZ, te što su mediji u potpunosti ignorirali činjenicu da su u koaliciji s HDZ-om ostali i Hrast, i neki pravaši i Goran Dodig i HSLS. Dosta vremena je kao potpuno normalna činjenica u javnosti bila prihvaćena ona da je HDZ »samostalno« izišao na izbore, a Plenkovića se obasipalo pohvalama analitičara zbog tog poteza.


Kraj predimenzioniranog hajpa oko novog, umjerenog i proeuropskog šefa HDZ-a, doista je započeo tek na kurikularnoj reformi. Odnosno na njenim ruševinama. Posao koji je obavila ekipa od nekoliko stotina učitelja i profesora, a koju je vodio Boris Jokić, u javnosti je dočekana kao dugo iščekivani korak prema modernizaciji bolesno zaostalih školskih programa i praksi, zapelih negdje u maglovitim, predinternetskim vremenima. Karamarkovskoj desnici to je bilo ipak premoderno, ljevičarski i odlučili su je zaustaviti na sve načine. Plenković je nastavio doslovno u stopu istim putem poput svog stranačkog prethodnika. Priča o reformi ide iznova, izgubit će se još nekoliko godina (i nekoliko generacija đaka), a kurikulum će se »pluralizirati«. Kako? Pa onako kako je to kanio Šustar – sa svojim kadrovima kojima je zamijenio Jokića – njegovim dotadašnjim velikim protivnikom Matkom Glunčićem i Dijanom Vicanom, recenzenticom ultrakonzervativnog programa zdravstvenog odgoja udruge GROZD.


Priča o kurikularnoj reformi, koja očito nepovratno ide u srednjovjekovnom smjeru, međutim, ne bi bila potpuna da se ne podvuče teško objašnjiva izgubljenost u redovima ljudi koji su pokušali i uspjeli na ulice izvući desetke tisuća ljudi u pokušaju da očuvaju ono što su nastavnici i profesori sami napravili. Dok je uporno i potpuno odmicanje od bilo kakve politike na samom prosvjedu bilo donekle (ali samo donekle!) ipak razumljivo, ono što se danas događa može biti samo znak izostanka razumijevanja i(li) hrabrosti. »Građani i učitelji pokazali su da Hrvatska može bolje, a politika da Hrvatska ne smije bolje«, rezignira danas Eli Pijaca Plavšić, iz udruge »Hrvatska može bolje«, koja je organizirala prosvjed za podršku kurikularnoj reformi. Taj fantom »politike«, jedan je od najvećih problema hrvatskog društva danas – dakle, nije problem politika kao loša djelatnost, nego nedostatak znanja i hrabrosti onih kojih govore o društvenim zbivanjima da jasno razluče koja i čija je politika štetna. A stvar je besramno jednostavna: dok je bilo Milanovića, bilo je i kurikularne reforme (bez obzira koliko je njega za tu cijeli priču možda bolio džon). Otkad je na vlasti HDZ, od prve sekunde, reforma je zaustavljena i radi se na njenoj temeljitoj – reformi. Je li stvarno toliko teško reći da je HDZ zgazio modernu kurikularnu reformu? Izgleda da jest.


P.S. Postoji i teza u javnosti da je Plenković zapravo tek taktički popušta desnici oko kurikularne reforme, kako bi osigurao stranačke bokove. Obrazovanje bi, dakle, moglo ostati srednjovjekovno, ali bi makar centrist ostao na čelu HDZ-a?


Autokracija u nastajanju 


Stavljanje nebrojenih barikada na put reformi školstva nije jedina cesta koju je Plenkovićeva vlast blokirala. Rad Vlade, naime, postaje postupno najnetransparetniji u posljednjih petnaestak godina. Trend akvarija, koji je započela, te dugo i efikasno gura predsjednica države Kolinda »nema pitanja« Grabar-Kitarović, širi se očito i na Banske dvore. Ne samo da predsjednik Vlade ne drži redovne press konferencije, radi čega su novinari mjesecima vadili utrobu Zoranu Milanoviću, već se rad najvišeg tijela izvršne vlasti počeo odvijati gotovo u poluilegali.


Dnevni redovi i materijali za sjednice Vlade objavljuju se tek kad ista počne, što znači da ne postoji mogućnost da se ministre odmah suoči sa spornijim dijelovima vladinih odluka. Sve više tema ide i na zatvoreni dio sjednice Vlade s kojeg cure tek suhoparna priopćenja, a čak ni velika predbožićna objava o kupnji Ine nije bila dovoljno dobra da se dozvoli makar neko pitanje. Uostalom, čemu nervirati premijera, kad smo već utvrdili da ima nisku točku vrelišta – jer je nedavno novinaru RTL-a koji ga je zapitkivao o proračunu poručio da se kandidira na izborima, pobijedi i onda sastavlja proračun kakav hoće.


Hej, mi smo pobijedili na izborima, a javnosti nek ostanu PR uradci, tobožnji intervjui (u pomno odabranim tiskovinama, uglavnom rađeni pisanim putem, bez potpitanja i dijaloga) i priče o domovinskoj sigurnosti.


Problem je samo u tome što bivanje izabranih dužnosnika u pomno zaštićenom akvariju ima i svoje ime, a ono sigurno nije – demokracija.


P.S. A možda Plenković ipak od nezgodnih pitanja bježi zbog vlastitog nedovoljnog iskustva i nesigurnosti. Možda ipak nije autokrat u nastajanju, već pomno pazi na nacionalne interese i boji se da ih ne ugrozi neki neoprezan glagol? Informiranost javnosti bi, dakle, mogla ostati srednjovjekovna, ali makar bi imali demokrata na čelu Vlade?


Antiantifašizam u naletu 


Naposlijetku, Plenkovićeva Vlada nastavila je još jednim putem kojeg su dobro utabale vrijedne stope Tomislava Karamarka, Zlatana Hasanbegovića, Ivana Tepeša i inih neimara »ispravnog« tumačenja hrvatske povijesti. Hrvatska je danas, još više nego minulog ljeta, antiantifašistička zemlja. Ne postoji jasnijeg primjera za to od jasenovačke sramote s ustaškim pozdravom na spomen ploči poginulim HOS-ovcima. Vlada ne želi mrdnuti prstom da taj problem riješi, što, prevedeno na politički jezik znači da je Za dom spremni u Jasenovcu delikatan problem radi kojeg treba formirati povjerenstvo (pri tom riječ formirati treba shvatiti kao trajni glagol; jako trajni).


Fašizam, dakle, država jasno tolerira.


Antifašizam, međutim, oživotvoren u akciji Inicijative mladih za ljudska prava koja je spornu ploču prekrila svojim otvorenim pismom onima koji su je postavili, država jasno – ne tolerira. Samo nekoliko sati nakon mučkog čina, ekipa iz Inicijative za ljudska prava završila je na policiji i trenutno čeka odluku Državnog odvjetništva o mogućoj kaznenoj prijavi!


I kako ovdje tražiti »olakšavajuće okolnosti«, kako pravdati akcije države, koja očito tolerira fašistički pozdrav (sjetimo se i da »Za dom spremni« pohod na Vijeće za elektroničke medije policija nije sankcionirala jer je, kako su rekli, prekršitelja bilo – previše!) i još očitije ne tolerira – antifašizam?


P.S. A možda Plenković ne ide potrebitom sjekirom na sitnije fašističke ispade kako bi zadovoljio stranačku desnicu i tako ostao na čelu stranke vodeći je ipak glavnim kursom prema centru? Hrvatska bi tako postajala sve čvršća antiantifašistička utvrda, ali bi ipak zadržali proeuropljanina na čelu Vlade?


P.P.S. A možda je najbolja novogodišnja odluka ipak, makar i u alternativnim mogućnostima, prestati biti naivan?