Foto Borna Filic / PIXSELL
Jedan mali lokalni dogovor može značajno presložiti domina za sljedeću bitku za Hrvatsku
Zoran Milanović nije »izgubio izbore« krajem 2012. godine, kad je »nagovorio« Davora Bernardića da odustane od kandidature za gradonačelnika.
Nije čak izgubio ni Zagreb, jer je gotovo nemoguće zamisliti da bi Bernardić u proljeće 2013. godine naštetio Bandiću, tek bi sadašnji lider SDP-a zaradio jedan politički ožiljak.
Andrej Plenković uopće nije smireni tehnokrat. I on je, kad ga se dirne u pravu žicu, »lak na obaraču«. Sad je to već redovna mjesečna pojava, da premijer, »poludi« i žestoko se obračuna s onima s kojima se ne slaže. Istresao se tako žestoko u Saboru na zastupnika Živog zida Branimira Bunjca, novinaru RTL-a Hrvoju Krešiću je, umjesto odgovora na pitanje o državnom budžetu, poručio da se izvoli kandidirati na izborima, pobijediti, pa onda sam sastavljati proračun kako hoće.
No, ipak premijera najviše od svih žulja, čini se, Zoran Milanović. Iako se šef SDP-a samoisključio iz politike, a vjerojatno mu nije ni svejedno dok prati istragu DORH-a oko nevjerojatnih dnevnica koje su curile iz Banskih dvora, Plenkovića Milanovićeve izjave očito i dalje dovode u užareno stanje. Nakon što je Milanović u razgovoru za N1 špekulirao kako je premijer možda izbjegao vojni rok jer mu je majka »pogurala dijagnozu« o već čuvenoj talasemiji minor, Plenković je Milanovića nazvao »frustriranim gubitnikom«, očešao se o njegovu obitelj, jer da »u ključnoj edukaciji kod kuće nije dobio onu temeljnu i ključnu poduku, a to je da se pobjedniku treba čestitati nakon što uvjerljivo bude poražen na izborima«, te insinuirao da sve to radi jer mu se kriminalna afera valjda pred vratima.
E sad, lako za to što je Plenković milanovićevski oprao Milanovića. To je ok. Ali, što s onim analitičarima i opinion makerima koji su nas godinama davili s Milanovićevom retorikom, koja da stvara podjele, diže napetosti i uništava društvenu atmosferu? Oni sad, eto ti vraže, gromoglasno šute, šute, šute.
Da ih nije uhvatila talasemija minor, pa se brzo umore?
Ovako, bilo je po Milanovićevom, u utrku za glavni grad ušao je Rajko Ostojić, vodeći je strastvenošću obrnuto proporcionalnom onom kojom je kasnije nagrizao Milanovića u stranci. Bila je to izborna kampanja kojom je Ostojić Bandića pokušao srušiti čačkalicom, ne dirajući doista krupna svjetonazorska pitanja i ne uspijevajući motivirati dovoljno birača da osigura u drugom krugu makar što tiješnji poraz.
No, događaji iz 2012. godine posijali su sjeme budućih prijepora u stranci, ostavili glavni grad u rukama čovjeku koji je vrlo brzo uspostavio lijepu suradnju s HDZ-om i počeli klimati Milanovićevu vlast na svim frontovima. Do parlamentarnih izbora, jednih pa drugih, još su tad bili eoni, u međuvremenu se izdogađalo »pola povijesti«, no bilo koja analiza pada koja ne bi krenula iz te točke bila bi jednostavno nepotpuna.
Vrlo je moguće da se nešto slično događa i danas.
Ptičja perspektiva i kristalna bistrina
Naime, nakon silnih otpora, batrganja, medijskih prijetnji pod krinkom anonimnosti, čini se da su se u SDP-u pomirili s nevjerojatno jednostavnom činjenicom – oni nemaju kandidata koji može pobijediti »vječitog gradonačelnika«. Koliko to god bilo bolno za zagrebački SDP, koji još ima PTSP od suradnje s HNS-om u Bandićevo doba (poremećaj je obostran), najizglednija Bandićeva izazivačica je Anka Mrak Taritaš.
Kad se gleda iz perspektive zagrebačkog poglavarstva, smještenog između Zrinjevca i Save, stvar nije tako glatka, jer će, nema sumnje, potencijalna nova vladavina HNS-a i SDP-a opet stvarati prijepore u upravljanju gradom, a zadnju riječ bi u tom slučaju imala »narodnjačka« gradonačelnica.
No, kad se čovjek popne stotinjak metara nadmorske visine, na Markov trg na zagrebačkom Gornjem gradu, pa pogleda malo šire, stvari su kristalno bistre. SDP i HNS, ako misle ikako ugroziti Andreja Plenkovića i njegovu Vladu, koja u labavoj koaliciji s Mostom i nešto čvršćom s medijima vlada zemljom, moraju nastupati zajedno. Radi se tu o mnogo široj igri od samog udara na Bandića, stoga bi za HDZ idealna bila situacija u kojoj bi se na Zagrebu, uz psovke, razišli Bernardić i Vrdoljak. HNS bi ostao izoliran, idealan za daljnje ucjenjivanje Mosta preslagivanjem, a SDP rejtingom teško da može očekivati da će skoro samostalno ugroziti HDZ.
Plenkoviću ostaje samo desnica
Ovako, igra se komplicira. Osim niza lokalnih koalicija, koje će poboljšati rezultat lijevog centra, stvara se oporbena fronta. Njoj je već pridružen HSS, s nizom upitnika koje nosi era Kreše Beljaka, ali i s potencijalno solidnim rezultatom u dijelovima Hrvatske u kojima je HSS tradicionalno jak. A ako se HDZ-u kao mogući takmac na izborima suprostavi koalicija ove tri stanke, za Plenkovića se problemi rapidno množe. Naime, ni Most, ni Živi zid nisu igrači koje će se dati ukalupiti u predizborne koalicije. HSLS i HDSSB su praktički bivše stranke. Plenkoviću ostaje samo desnica, i to ona koja bi mu mogla kroz njegovu stranku raditi o glavi.
Nemojmo se skrivati iza političke korektnosti – dvije godine Kolinde Grabar-Kitarović su konstantni, praktički neprekinuti val skandala. Kad se popela na Pantovčak (na kojem će, unatoč obećanjima, naravno i ostati), špekuliralo se da će, s obzirom na ovlasti, potonuti u anonimnost. Kakva pogreška. Zaboga, ikona masovne kulture je, ni kriv ni dužan, postao čak i njen suprug!
No, politički gafovi, zloćudni potezi i iritantan odnos prema javnosti nisu ni »pola mise«. Najveći problem Hrvatske s Kolindom Grabar-Kitarović je njen prezir prema demokratskim institucijama. Predsjednica države je tako fotografirala vlastiti listić na parlamentarnim izborima, baš ono što je Državno izborno povjerenstvo strogo, javno i jasno zabranilo. Nipodoštavala je rad Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa kad su je ulovili u muljanju s novcem od kampanje (prebacila ga je HDZ-u da ne bi platila porez, pa onda i dalje s njim raspolagala dijeleći ga, uz kamere, u humanitarne svrhe). Javno je inzistirala je na smjeni ravnatelja SOA-e bez obzira na to što se o tome nije dogovorila s tadašnjim premijerom Oreškovićem…
Iz današnje perspektive djeluje gotovo iluzorno da bi Grabar-Kitarović mogla obraniti mandat na narednim predsjedničkim izborima. No, ne bi bilo loše da u preostale tri godine iskaže malo više takta prema stabilnosti i nosivim elementima sustava kojeg bi svojom funkcijom trebala predstavljati i braniti.
Tako jedan mali, lokalni dogovor, ne baš zamah leptirovih krila, više pokret nešto manje krhke HNS-ove kandidatkinje za glavni grad, može značajno presložiti domina za sljedeću bitku za Hrvatsku.
Istina, do redovnih izbora je još toliko daleko da se jedva naziru u daljini. Plenković nije potrošio ni osminu svog mandata. Ali, njegov prethodnik, Tihomir Orešković je, a da nije znao, u tom istom trenutku već brojao sitno.
