Njemački povjesničar, romanopisac, novinar

Philipp Blom: Siromašni ljudi lakše se okreću totalitarnim idejama

Tihomir Ponoš

Državu se često uspoređuje s kompanijom pri čemu je jasno da država nije kompanija - Philipp Blom / Fozo D. LOVROVIĆ

Državu se često uspoređuje s kompanijom pri čemu je jasno da država nije kompanija - Philipp Blom / Fozo D. LOVROVIĆ

Ekonomski uspjeh jest potreban. Siromašni ljudi lakše se okreću totalitarnim idejama, vjerojatnije je da će biti nasilni. Ne zaboravimo da smo mi primati, vođeni nagonima. Ako smo gladni, ako osjećamo da nam netko naše uzima, lako ćemo postati pakosni 



Njemački povjesničar, romanopisac, novinar, prevoditelj i libretist Philipp Blom, autor i na hrvatski jezik prevedene knjige »Vrtoglave godine – Europa 1900. – 1914.« gostovao je na 3. festivalu svjetske književnosti. Blomove »Vrtoglave godine« izvrsno opisuju, godinu po godinu, brze i korjenite promjene kroz koje su europska društva prošla početkom 20. stoljeća. 


Veliki napredak brzine utjelovljen je u ranim danima automobilizma i aeronautike, društvene promjene u posljedicama migracija sa sela u grad, nagloj promjeni položaja žena i rastućem utjecaju feminizma i drugih pokreta za ravnopravnost žena, ali i krizi muškarca i klasično pojmljenog muškog identiteta, promjene u umjetnosti u pojavi kubizma, sve je to utjecalo i na čovjeka pojedinca i duh vremena, pa u to doba nastaje i psihoanaliza, a sve su to marljivo pratili sve utjecajniji mediji, posebno sve tiražnije novine. Blom opisuje taj europski svijet u promjeni i traženju, a 20. stoljeće za njega nije započelo atentatom u Sarajevu i Prvim svjetskim ratom, kako ga određuje Eric Hobsbawm u svojoj glasovitoj sintagmi o »kratkom 20. stoljeću«, nego u tom dinamičnom razdoblju koje je prethodila Prvom svjetskom ratu. Blomova knjiga izvorno je objavljena 2008. godine, nakladnička kuća Fraktura ove je godine objavila hrvatski prijevod, a ove je godine Blom objavio i svojevrsni nastavak »Vrtoglavih godina«, od kritike također veoma hvaljenu knjigu »Prijelom: Život i kultura na Zapadu, 1918. – 1938. – kulturna povijest međuraća«. Razdoblje od 1900. do 1914. uvelike doživljavate kao kolijevku današnjega doba. 


– Da. Ljudi vole gledati na to doba kao na dobra stara vremena kada je sve bilo stabilno, carstva su postojala, gledaju na to razdoblje kao na zlatno doba prije velike katastrofe. To je povijesni paradoks jer kada pogledate što su ljudi u to doba pisali – romane, drame, dnevnike, pisma – vidite da pišu o tome kako se sve brzo mijenja, kako ne znaju kamo sve to vodi, sve se događa prebrzo, ljudi su najednom okruženi brzim strojevima poput vlakova, automobila, zrakoplova. Život se enormno ubrzao. No, Prvi svjetski rat bio je tako grozna katastrofa da su već u 1920-im povjesničari počeli stvarati vrlo nostalgičnu sliku o razdoblju prije rata što je čudno jer su oni živjeli u to doba brze promjene. Takva, tada stvorena slika, je naslijeđena. Htio sam sve to izbrisati i sagledati to razdoblje očima tog razdoblja. 


Znate da je to nemoguće. 




– Naravno da je nemoguće. U uvodu sam pozvao sve da naprave eksperiment: zamislimo da je neki knjiški crv uništio sve informacije nastale između 1914. i 2000. Dakle, da o tom razdoblju razmišljamo bez znanja o dva svjetska rata, Auschwitzu, Hirošimi, kao o nevjerojatnom razdoblju punom energije u kojem nitko nije znao kamo stvari idu. U to je doba rat mogao izbiti gotovo bilo koje godine, postojali su »dobri« razlozi da različite države zarate gotovo svake godine, ali se to nekako uspijevalo izbjeći, a istodobno mnogi povjesničari tvrde da je Prvi svjetski rat bio neizbježan, u što ne vjerujem. 



To razdoblje je također i razdoblje ozbiljnih, dubokih, intelektualnih i estetskih skandala koji su mijenjali svijet. Primjerice, kubizam je bio sam po sebi skandal, skandal je bila i praizvedba baleta »Posvećenje proljeća« Igora Stravinskog 1913. godine. Nikad ne reci nikad, ali čini se da takav tip skandala, s takvim posljedicama, danas nije moguć. 


– Na žalost, bojim se da se slažem s vama. Oko 1900. umjetnost pronalazi nove načine kako bi odgovorila novonastajućoj realnosti. Taj novi put može biti avangardan, može biti futuristički, ali u svemu tome ima i elemenata arhaičnog što nas vraća na priču o stvaranju »novog čovjeka«. Balet Stravinskog oslanja se na pretkršćanske rituale plodnosti, Picasso inspiraciju traži u afričkim maskama. Postoji ideja da je europska civilizacija aberacija i ako se želimo vratiti našim pravim instinktima moramo se vratiti u razdoblje prije kršćanstva. Problem je u tome što je taj ključan dio same avangarde postao autoreferencijalan, a od umjetnosti se očekuje ili da šokira ili da daje ironične komentare. Prokletstvo avangarde je to što se sve može učiniti samo jednom. Prvi pisoar u galeriji bio je djelo genija, ali drugi pisoar u galeriji bio je pisoar u galeriji. 


Budimo iskreni, danas više nije moguće nikoga šokirati. Vidjeli smo seks, krv, svaku moguću i zamislivu tjelesnu tekućinu, ljude u svim pozicijama, dijelove tijela, sve smo to već vidjeli u galerijama. Taj repertoar šokiranja i to ne funkcionira. Ostaju ironični komentari. 


Ironični komentar nije dovoljan, ljudi imaju egzistencijalnu potrebu da se prepoznaju u umjetničkim djelima, pa i da se pronađu na neki način »proširenima«, poboljšanima. Čini se da je umjetnost tu svoju ambiciju zamijenila ekonomskim uspjehom jer ako je nešto jako skupo onda mora biti dobro. Patetično rečeno, umjetnici ne ispunjavaju svoju dužnost, ne pomažu drugima u stvaranju drugačijeg razmišljanja i razumijevanja. Mi tražimo odgovore na najveća pitanja u životu i te odgovore tražimo i ako ih više ne možemo dobiti od religije ili iz tradicije ne znači da ih više ne trebamo. Umjetnost je pozvana da zauzme to mjesto, ali za to je potrebna umjetnost koja ima tu ambiciju. Bez toga umjetnost će biti periferna. 



Smatram da je to razdoblje važno tako sagledati jer živimo u razdoblju koje je u mnogočemu usporedivo s razdobljem 1900. – 1914. To prošlo razdoblje u mnogočemu je referentno za naše doba. Uzmite za primjer samo teoriju relativnosti, apstraktnu umjetnost, psihoanalizu, naglašavanje važnosti ljudskih prava, aktiviste za prava žena i seksualnih manjina. Vi i ja smo odrasli u vrijeme Hladnog rata i u osnovi smatramo da je budućnost binarna – mi smo ili kapitalisti ili komunisti, jedni će pobijediti. Sada živimo u vremenu u kojem ne znamo što će se dogoditi. Ne znamo što će se dogoditi u odnosima Europe i Rusije, što će biti s Kinom, drugim državama koje postaju sile, ne znamo u kojem će smjeru krenuti Sjedinjene Države, a tu je i »sitan detalj« zvan klimatske promjene. Svjedočimo velikoj izbjegličkoj krizi i trenutačno u svijetu ima više izbjeglica nego ikada od završetka Drugog svjetskog rata. Ta ideja da živimo u svijetu u kojem je sve nesigurno, sve se mijenja brže nego što možemo reagirati, to je osjećaj koji dijelimo s ljudima koji su živjeli početkom 20. stoljeća. 


Strgnuti demokraciju 


Istodobno, razdoblje početka 20. stoljeća je razdoblje optimizma i nesigurnosti. Znanost, tehnologija su brzo napredovali, tvrdilo se da u budućnosti neće biti gladi, siromaštva i bolesti. 


– U tom kontekstu postoji iznimno važan datum, a to je 1. srpnja 1916. godine, prvi dan bitke na Sommei. U razdoblju kojeg nazivam vrtoglave godine, prije Prvog svjetskog rata, sve se mijenjalo iznimno brzo, ali ljudi su bili optimistični, vjerovali su da će civilizacija donijeti poboljšanja. Znanost će, kao što ste rekli, izbrisati glad, siromaštvo, bolest. Ide se prema svijetu koji će biti sve bolji i bolji, a to je posljedica tradicije prosvjetiteljstva koje tvrdi da upotrebom razuma u znanosti i tehnologiji možemo poboljšati svijet. Izbija Prvi svjetski rat i ubrzo nakon njegova početka generali su vidjeli da su njihove strategije loše, njihova oružja loša i tome su se brzo prilagodili. Do 1916. taj je rat postao potpuno tehološki rat. Jedan britanski vojnik piše o velikim strojevima koji se miču po bojištu, a na njih se poput parazita penju mala stvorenja. Odatle ideja da je riječ o ratu koji se vodi strojevima – topovima koji imaju domet od 40 kilometara, tenkovima, strojnicama, bojnim otrovima, zrakoplovima. Vojnici su shvatili sljedeće: ja ovdje sjedim u rovu i ja sam komunist, do mene je katolik, pa Židov, pa anarhist, a sve nas će ubiti ista granata; nije važno što mislimo, tko smo, kakve su nam namjere, jesmo li hrabri ili kukavice, tehnologija će nas sve uništiti. U tom trenutku, kada vojnik to shvaća, naša kultura optimizma u napredak i tehnologiju propada. 


Dakle, to je kraj ideje postepenog napretka kroz povijest prema kojoj je svako sljedeće razdoblje nešto bolje i naprednije od prethodnog razdbolja. 


– Tome svjedočimo odmah nakon Prvog svjetskog rata kada ljudi žele novog čovjeka, žele spas od povijesti. Komunisti i socijalisti žele spas od povijest i više ne vjeruju u postepeni, racionalni napredak. Žele potpunu transformaciju, i to žele ljudi vrlo različitih ideoloških opredjeljenja, od komunista do fašista. I svi žele novog čovjeka jer je teza da više ne možemo biti snažni poput tehnologije. Ona će nas spljoštiti. Ako želimo ponovno steći kontrolu nad povijesti moramo postati »novi ljudi«: novi socijalistički čovjek, homo sovieticus koji je zapravo savršen stroj, nacisitčki, odnosno fašistički »novi čovjek« koji je uskrsnuće nečega staroga. 


U to doba nastaje i ideja koja straši, a to je ideja spajanja čovjeka i stroja. To je vrijeme kada Fritz Lang snima »Metropolis«, Chaplin »Moderna vremena«, Čapek stvara riječ »robot«. Danas, s internetnom, nanomedicinom, sve inteligentnijim implatantnima sve te ideje nam se vraćaju. Živimo u vrijeme u kojem mnogi znanstvenici tvrde da će za naših života računala postati intelektualno mnogo snažnija nego što smo mi. 


Razdoblje do 1914. istodobno je i razdoblje velike nesigurnosti, a to izvrsno prikazuje kubizam: mali fragmenti tvore veliko tijelo, a veliko tijelo se raspada na male fragmente. 


– Nastanak modernizma je možda odlučujući trenutak u putovanju ljudskom kulturom. Modernizam nas oslobađa od tradicionalnih ograničenja, od toga da se živi na određeni način, a ne neki drugi. Možemo stvarati vlastite živote. Ta promjena je iznimno zahtjevna i odnosi se na osjećaj mjesta i prostora. Mjesto je vrlo lokalizirana ideja koja se odnosi na lokalni identitet i kako se život u tome odvija, daje ljudima osjećaj stabilnosti, iako povijesno gledano uopće nije stabilno. Osjećaj prostora je sve što je oko nas, a stječemo sve više kontrole nad svime što nas okružuje, ili barem, imamo li na umu klimatske promjene, sebi stvaramo takav dojam. Ljudi trebaju osjećaj mjesta u svom životu, a to gube. Ako čovjek živi u velikom gradu, on mora stvoriti svoj život, mora odlučiti tko će biti. To se odlučuje tako da se izabere koje novine čitati, kako se odijevati, za koji nogometni klub navijati ili mrziti nogomet, koje knjige čitati, kako provoditi slobodno vrijeme. Sve su to mali koraci prema novom identitetu, a on je, kako ga vide kubisti, uvijek fragmentaran. To se odražavalo na život ljudi tada, a odražava se uvelike i danas. 


Posljedica toga je uspon nacionalizma i svega što je povezano s modernitetom, a što se manifestiralo na Židovima i rastućem antisemitizmu. Sve njihove kulturne prakse i vrijednosti bile su gotovo bezvrijedne, a iznenada su postale vrijedne. Obrazovanje je postalo važno, fleksibilnost i mobilnost su postali važni, postalo je važno znati nekoliko jezika. Sve je to bilo veoma važno u židovskoj kulturi, a iznenada je postalo važno u cijelom društvu. S druge strane nešto što je nekada bilo važno u cijelom društvu naglo je gubilo na važnosti i vrijednosti: zemljoposjedništvo, članstvo u cehu. Upravo zbog toga Židovi imaju veliku ulogu u modernitetu, a za mnoge postaju utjelovljenje modernog svijeta. Zbog toga je antisemitizam koji se javlja na prijelazu iz 19. u 20. stoljeću uvelike manifestacija antimodernizma. U to spadaju nacionalizam, mistične ideje, a to se danas na neki način vraća. Pogledajte nacionalizam i nacionalističke pokrete danas, povratak religiji na razne načine, povratak religije u politiku. Te ideje uvijek obezvrjeđuju demokraciju kao poredak koji je na neki način neodgovarajući, koji je plitak, moderan, poredak koji pripada velikim gradovima, a ne srcima ljudi i zbog toga treba strgnuti demokraciju sa sebe i vratiti se »istinskim« vrijednostima života. 


Glupa ideja 


U doba uspona nacionalizma prije prije stotinu i više godina s druge strane tog uspona nastajao širok spektar ideja – komunizam, fašizam, organizirana i politički uspješna socijaldemokracija. Što je danas na drugoj strani?


– U tome danas padamo. U svim europskim državama, posebno istočnoeuropskim, i u Sjedinjenim Državama, nastaje nova verzija starog modernizma, a to je ekonomski liberalizam ili hiperliberalizam, ono što često nazivamo neoliberalizmom. To je mehanicistički način razmišljanja koji svodi život na ekonomska postignuća. Ideja da smo mi racionalna bića u ekonomskom sustavu i da djelujemo na temelju najboljih informacija koje su dostupne svima je dogma i nema nikakve veze sa stvarnošću. 


Ako želite živjeti u skladu s tom idejom najgore što možete učiniti jest imati dijete. Ono vas čini siromašnijim, zavisnijim, smanjuje mogućnost vaših izbora. Ljudi se ne ponašaju tako, ne žive tako, ne djeluju racionalno. 


Mi smo emocionalna i instinkitivna bića, vrlo rijetko racionalna, ne živimo u skladu s ekonomskim racionalnostima. Ta teorija odražava današnji svijet, iako nema veze s nama. Njome se prosuđuje ekonomski uspjeh, ekonomski rast iako je jasno da niti jedan organizam ne može neprestano rasti. Moramo nanovo promisliti o našim društvima. Nastaviti istim putem znači povećati eksploataciju prirodnih resursa i ljudi, što definitivno nije put, a ekonomski ne može funkcionirati. Velike političke stranke izrasle u 20. stoljeću o tome ne vode dovoljno računa, neke druge stranke su možda premale. Nije riječ o nečem što je moralno poželjno nego nužno kako bismo preživjeli. Prije svega, potrebno je više solidarnosti, manje eksploatacije koja više ne može biti model. 


Dakle, mjera uspjeha ne može biti samo ekonomski uspjeh, od uspjeha pojedinca od uspjeha države. – Ta ideja je očito glupa. Državu se često uspoređuje s kompanijom pri čemu je jasno da država nije kompanija. Država je usporedivija s obitelji, često i disfunkcionalnom. Država ne postoji zbog ekonomskih ciljeva. Postoji niz alternativa ekonomskom uspjehu. Uzmite za primjer indeks sreće, koliko ljudi se osjeća ugodno u nekom društvu, koliko ih počini samoubojstvo, koliko boluje od psihičkih bolesti, koliko volontira i tako dalje. Možemo i na druge načine mjeriti uspješne države i jesu li društva uspješna ili ne: koliko je ljudi obrazovano, koriste li ljudi slobodu koju imaju kako bi stvarali svoj vlastiti život, koliko ljudi koristi tu slobodu. Ekonomski uspjeh jest potreban. Siromašni ljudi lakše se okreću totalitarnim idejama, vjerojatnije je da će biti nasilni. Ne zaboravimo da smo mi primati, vođeni nagonima. Internet je pun video uradaka o prijateljstvima među životinjama, često nečijim ljubimcima, koje pripadaju različitim vrstama. Zašto je to tako? Pa zato što imaju dovoljno, hrani ih se tri puta dnevno, ne moraju se natjecati za hranu. Budemo li i mi imali dovoljno, čudna prijateljstva će biti moguća. Ako smo gladni, ako osjećamo da nam netko naše uzima, lako ćemo postati pakosni. 

Spomenuli ste da smo primati. Dio ljudskih primata bio je u velikoj krizi početkom prošlog stoljeća. To je razdoblje kada u krizu zapadaju klasično pojmljene muškost i muška snaga i vrijeme kada se na pojavu feminizma reagira enormnom mizoginijom. 


– To je posljedica modernizma i industrijalizacije. Ljudi su živjeli u gradovima, radili u tvornicama. Velika migracija sa sela u grad bila je velika promjena. U gradu sve košta. Ne možete imati svoje vlastito povrće, sve se mora kupiti, a pojedinac postaje ovisan o nečijem tuđem novcu kojega mora zaraditi. Trenutak kada su žene počele zarađivati novac bio je velik trenutak jer se pokazalo da mogu raditi iste poslove kao i muškarci. 


U gradovima je prosječna porodica manja – ako radite 12 sati dnevno ne možete brinuti i o šestero djece kod kuće, a djeca u gradu koštaju, dok su na selu neka vrsta mirovinskog fonda. Mnogi su muškarci početkom 20. stoljeća zaključili da je to posljedica manje plodnosti muškarca, što je iznimno glup zaključak, a ne posljedica odluke koje su muž i žena donijeli večer prije. Bečka feministkinja Rosa Mayreder odlično je uočila da su gradovi lijesovi muškosti. 


Gradovi lijesovi muškosti 


Fizička snaga muškarca postaje ne baš potpuno nepotrebna, ali je svakako mnogo manje važna nego što je bila prije. – Mayreder je to lijepo rekla – »uvijek smo trebali snažnu mušku ruku, i u vojsci i u poljoprivredi, a u tvornici je bitno koje dugme treba stisnuti i to mogu učiniti i žene i djeca«. Snažna ruka više nije potrebna. Feministkinje su to shvatile, tražile su da žene rade poslove koje prije nisu smjele ili mogle, tražile da budu jednako plaćene, da se imaju pravo školovati, da imaju jednako pravo glasa i druga prava. To je doba masovnih medija i to što su feministkinje tražile prodavalo se u milijunima primjeraka u dnevnim novinama. Reakcija na to je uspon vrlo muškošovinstičkog diskursa oličenog u golemim brkovima, nastajanju kulta snažnog muškog tijela. Tada nastaje kult body buildinga, a body builderi postaju velike zvijezda. Jedan od njih napunio je Royal Albert Hall i njegov show izazvao je ludnicu. Taj promijenjeni odnos između muškarca i žene je možda najveća promjena koja se dogodila. Ti su se odnosi mijenjali i prije, ali nikada tako brzo i tako korjenito kao prije nešto više od stotinu godina. Današnje rasprave koje se vode u seksualnosti, rasprava o rodovima, gender studije i drugo uvelike su posljedica onoga što se zbivalo početkom 20. stoljeća.