Stan na 10. katu

PRIČA KOJA INSPIRIRA Upoznajte Nadu Senfner, koja već pune 22 godine skrbi o potrebitoj djeci

Ljerka Bratonja Martinović

Foto D. Kovačević

Foto D. Kovačević

Kroz njezin stan smješten na 10. katu nebodera u središtu Karlovca, s lijepim pogledom na grad i željeznički kolodvor, prošlo je ukupno sedmero dječaka i djevojčica. Njena posljednja štićenica, 15-godišnja djevojčica iz mjesta nadomak Karlovca, ostat će tu dok ne završi srednjoškolsko obrazovanje



Nada Senfner, 68-godišnja udomiteljica iz Karlovca, žena je s najduljim udomiteljskim stažom u toj županiji. Pune 22 godine traje njena skrb o potrebitoj djeci, a kroz njezin stan smješten na 10. katu nebodera u središtu Karlovca, s lijepim pogledom na grad i željeznički kolodvor, prošlo je ukupno sedmero dječaka i djevojčica. Njena posljednja štićenica, 15-godišnja djevojčica iz mjesta nadomak Karlovca, čiji identitet nećemo objaviti radi zaštite privatnosti djeteta, ostat će tu dok ne završi srednjoškolsko obrazovanje. A onda će se, ako ne dobije posao, vratiti u roditeljski dom iz kojeg je izdvojena zbog loših životnih uvjeta. Danas u njega odlazi jednom mjesečno i za praznike, da vidi svoju obitelj.


Upravo je to najveća manjkavost udomiteljstva koju navodi gospođa Nada. Djeca o kojoj je brinula uglavnom bi se nakon razdoblja udomljavanja vratila u svoju matičnu obitelj, što u mnogim slučajevima nije rješenje dobro za djecu. »Da jest, ne bi iz te obitelji bila izdvojena«, podsjeća udomiteljica.


Sklonost pomaganju


Na udomiteljstvo se odlučila u 40-im godinama života, nakon što je prošla razvod braka i egzistenciju osiguravala raznim poslovima. U skrbi o djeci, kaže, pronašla je sebe.




Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



– Nekako sam oduvijek, još kao dijete, imala sklonost pomaganja. Kad netko padne, ja sam ta koja će prva priskočiti u pomoć. To je za mene nešto najhumanije i najnormalnije, ljudski. Dok će većina ljudi stajati po strani kad se nekome nešto dogodi, ja ne pitam tko je ni što je, ako vidim da je nekome loše, da je pao na ulici… – kaže. Imala je više takvih zgoda: jednom je, prisjeća se, spašavala ženu s dijabetesom koja je pala na ulici, jednom utopljenika iz Njemačke na ljetovanju. »Svi su mislili da je već gotovo. Išla sam u osmi razred, vraćala sam se iz škole. On je ležao tamo gdje se kupamo, na rijeci. Bila sam znatiželjna, otišla vidjeti što se događa i vidjela da čovjek leži na tlu. Svi su stajali oko njega. Pitala sam zašto mu ne daju zraka, i rekla neka mi pomognu dignuti mu noge. Vodila me čista logika. Počela sam mu pritiskati pluća, i stvarno smo uspjeli. Zapamtila sam dobro taj događaj, kao dijete ostanete u šoku koliko u čovjeku može biti vode«, priča gospođa Senfner.


Prvo dijete koje je udomila bio je 14-godišnji dječak s epilepsijom. Bojala se kako će se uopće nositi s tom dijagnozom, ali dijete, koje je kod mame i tate imalo napadaje epilepsije na dnevnoj razini, kod nje, kaže, četiri godine praktički nije imalo niti jedan napad. Dok je brinula o tom dječaku, morala se svaki sat buditi po noći da se dječak ne zaguši jezikom. Udomiteljski je poziv takav, traži mnogo odricanja i nemate radnog vremena, ono traje 24 sata, kaže.


– Dijete je bilo iz Kutine, ratni izbjeglica. Za rata ga je mama skrivala ispod madraca kad su neprijatelji tražili žrtve i madrac probadali nožem. Ostala mu je teška trauma, nije se nakon toga smio ni previše radovati, ni biti previše tužan jer svaka pretjerana emocija kod njega izazove epileptički napad – priča karlovačka udomiteljica.


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



Ideju za udomiteljstvo dobila je od susjede iz nebodera koja je također bila udomiteljica. »Pomislila sam, zašto ne. Otišla sam u obližnji centar socijalne skrbi, pitala mogu li biti udomitelj, prošla opservaciju od financijskih i stambenih uvjeta, tjelesnog zdravlja i mentalnih sposobnosti. Nakon mjesec dana dobila sam to dijete s teškom dijagnozom, bila sam potpuno bez iskustva, a rečeno mi je da mi ga neće dati jer su se bojali kako ću se s time nositi. Kasnije mi je socijalna radnica savjetovala da prvo pročitam kakvo dijete dobivam i u što se upuštam. Odgovorila sam joj: – Ne, dajte mi dijete pa ću onda pročitati. Dijete nije krivo jer je u toj situaciji u kojoj jest. Bilo je poteškoća, puno sam puta dobivala djecu koju nitko neće, a znali su mi reći – ako nećete vi moći s njom, onda neće nitko«, prepričava ova udomiteljica.


Njena djeca


Svo sedmero djece koje je zbrinjavala u svoje 22 godine udomiteljskog staža, i danas su njena djeca, kaže. Bili su raznih uzrasta, a proveli su kod nje zajedničke godine svog i njezinog života. Većina djece imala je neki stupanj oštećenja, a uvijek se nastojalo da, ako se već školuju po prilagođenom programu, završe barem zanat u srednjoj školi. Greška je, smatra ova Karlovčanka, što se djecu koju se izvuče iz loših prilika, odškoluje i izvede do praga samostalnosti, vraća u obitelj ili u dom. »Nema tu puno logike. To je vraćanje na početak«, komentira.


Kakve su to prilike zbog kojih djecu izdvajaju iz obitelji u udomiteljstvo, pitamo. »Ima svih mogućih varijanti, od zanemarivanja djeteta do roditeljskih sposobnosti. U slučaju dječaka s epilepsijom, mama i tata nisu intelektualno bili dorasli tim situacijama, bili su previše uplašeni. Ipak, bili su to topli roditelji, to se vidjelo na djetetu. Uvijek mi je ostao u pamćenju: bio je najteže bolestan od sve djece, a bio je najempatičniji prema meni. Znao mi je, to me uvijek rasplakalo, prići, potapšati me po ramenu i reći: Sjedni, ja ću ti mrvice pokupiti, stalno nešto radiš«, prisjeća se Nada. U njen je dom došao s 14 godina, a danas mu je 31 i smješten je u instituciju. Najmlađe dijete o kojem je brinula imalo je devet godina, a jedna od štićenica bila je djevojčica koja je pala tati iz ruku i uopće nije govorila. Bila je, kaže, agresivna, nenavikla na ljubav, odbijala bi nježnost. I s njom je uspjela uspostaviti kontakt i postale su vrlo bliske. Dječak koji je kod nje proveo punih sedam godina nije mogao ni po prilagođenom programu u školu, nije se mogao uklopiti, u školu je išao radi socijalizacije. »Bio je jako zatvoreno dijete, pokušavate napraviti sve da se otvori. Nekad uspijete više, nekad manje, ali svatko se na kraju otvori u nekoj mjeri. Treba dobro izbalansirati koliko od te djece možete tražiti«, veli.


Kako je brinuti čitav život o djeci, i to djeci s brojnim problemima? Treba imati puno strpljenja, ljubavi, i želje da pomognete od srca, kaže gospođa Nada.


– Uz svu empatiju koju čovjek ima, treba postojati još jedan mali dodatak u vama. Tu se ne može kalkulirati – kaže.


Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



Pri određivanju udomitelja, Centar socijalne skrbi gleda godine udomitelja i godine djeteta. Razlika ne bi smjela biti veća od 30-tak godina. No, dobna struktura udomitelja je danas takva da centri i starijim udomiteljima daju manju djecu jer udomitelja nema, a potrebe su velike. Danas je, smatra ova udomiteljica, malo tko spreman odricati se da bi tuđoj djeci bilo bolje. Ljudi radije odrađuju 8-satni posao za 2.000 kuna plaće, ali imaju slobodno vrijeme. Zato s odobravanjem gleda na odluku Upravnog suda u Zagrebu da se životnim partnerima istog spola da šansa za udomljavanje djece. U tome ne vidi ništa sporno, niti loše za djecu.


Nagrada za cijeli život


– Nisam bogata u financijskom smislu, ali moja djeca su mi nagrada za čitav život. A imate i vrlo ružnih komentara. Neki misle da se može obogatiti od udomiteljstva, ali to nije istina. Jer ako ćeš pružiti djetetu, neće ti ostati puno. Moja je susjeda rekla da ovaj posao ne bi radila ni za 20.000 kuna, jer ne radite osam sati, nego 24 sata, ističe gospođa Nada.



– Došla mi je sa 30 kilograma, kao sićušna curica, a sad je već djevojka. Nije imala radne navike, bilo je i loših situacija, no sve to iz dana u dan rješavamo. Danas puno toga radimo zajedno, odemo u vikendicu, šetamo šumom, beremo kestenje i gljive, uređujemo okućnicu. Cilj mi je osposobiti je za normalan život. Kažem joj, u životu nikom ne cvatu ruže, ali bitno je da lijepi trenuci prevladaju – priča o svojoj štićenici gospođa Nada. Odškolovala je i njenog brata koji je s odličnim uspjehom završio školu za keramičara. Bilo je, kaže, i loših situacija, u kojima se dvoumila može li uopće nastaviti ili ne. »Na neke situacije nisam bila naviknuta, a onda pomislim, pa nije dijete krivo što je to tako«, kaže.



Prema novom Zakonu o udomiteljstvu, udomitelji će se profesionalizirati, bit će u radnom odnosu, imat će plaćene doprinose, dok je gospođa Nada sve odradila po starom sustavu. U mirovini je već tri godine, ali kod udomitelja vrijedi pravilo da dijete koje se zatekne kod njih u dobi za umirovljenje, ostane dok se ne odškoluje do kraja. Tako i njena štićenica, koja je sad u prvom razredu, ostaje do kraja srednje škole.


Kako danas gleda na svoj život i životnu odluku da postane udomiteljicom, pitamo je.


– Čovjek se puno traži kao osoba u životu. Kao dijete bila sam talentirana za crtanje, slikanje, trebala sam ići na Likovnu akademiju u Zagreb, ali financijski se to nije moglo. Ništa nije lako u životu. Kao dijete radila sam sve, nije bilo vešmašina, vode, kanalizacije, išla sam usred zime kao 11-godišnjakinja na Mrežnicu, mama je lomila led, a onda smo zajedno ispirale veš – priča o svom djetinjstvu. Rad s djecom pružio joj je, dodaje, veliko zadovoljstvo. »Mogla sam ići van, ali nisam tip koji bi mogao živjeti u tuđoj zemlji. Radije bih tu kamen kopala nego otišla. Tako sam, iako sam već i kao dijete imala izložbe slika, završila frizersku školu. Radila sam u tvornici cipela, poslije u kiosku kao prodavačica, a tek onda postala udomitelj. Požalila nisam nikad, sve su to danas moja djeca. Kad vidite rezultate, drago vam je«, kaže. Ima i dvoje vlastite djece i šest unuka. Njena obitelj na njen poziv, kaže, gleda apsolutno pozitivno, a kći joj i pomogne i pričuva štićenicu ako je to potrebno.


Danas je aktivna i u folkloru, a vodi tjednu radionicu ručnih radova za udomljenu djecu. S područja Karlovca ima 30-ak udomiteljskih obitelji za djecu i 28 za odrasle osobe.