„Bok, vidimo se!“, doviknuo je Tony, dugom kosom zamahnuo preko crnog fotoreporterskog prsluka, ovjesio oko vrata svoja četiri fotoaparata, na rame privezao bijelu traku, znak raspoznavanja hrvatske policije, sjeo u svojoj sportski plavi Alfa Romeo, i odjurio u opasnost. Bila je rana pakračka zora, 1. svibnja 1995. Počinjale su padati prve granate, i nitko nije znao hoće li živ dočekati noć. Vratio se kasno navečer, iscrpljen, blatnjav i raščupan, ali nasmijan, s desecima „ispucanih“ fotografskih filmova, i naručio pivo za ekipu.

U sljedeća tri, četiri dana snimio je naramak ekskluzivnih fotografija, među kojima i prve s upravo oslobođenog dijela Pakraca, da mu se, na vrhuncu te njegove grozničave fotoreporterske epopeje, posreći povijesna ekskluziva, koja je pronašla put do svih agencijskih „žica“ ovoga svijeta: zapovjednik pakračke policije Nikola Ivkanec stavlja lisice na ruke Veljku Džakuli, nasumce odabranom „predstavniku“ civilnih „vlasti“ okupiranog dijela Pakraca, a časnik Hrvatske vojske Veljko Barbieri iste takve lisice Stevi Harambašiću, potpukovniku poražene Vojske Republike Srpske Krajine. Bezuvjetna predaja. Rat u zapadnoj Slavoniji je završen. Taj trenutak, koji je čekao s toliko melankolične čežnje, Tony Hnojčik dočekao je jedinome mjestu na kojem je trebao biti, i koje je uvijek uspio pronaći: ondje gdje se snimaju najbolje fotke.

Ali, ma koliko profesionalno izazovan, ‘Bljesak’ je Tonyju bio samo finale dugoga i časnog, ali neželjenog puta ratnog fotoreportera. Tonyja Hnojčika, koji je u srijedu umro kako je i živio, s dobrohotnom naivnošću iskonski dobrog čovjeka, rat u Hrvatskoj šokirao je i zapanjio. Niti ga je želio, niti je ikoga mrzio. Tony Hnojčik bio je hippy, u najboljem značenju te riječi: pripadnik češke manjine u Daruvaru i đak one legendarne, praške škole fotografije, naslijedio je i njegovao onaj tipični, blagi i suzdržani ali otmjeni češki humor, koji se sluti čak i na njegovim najpotresnijim fotografijama. Volio je kožne jakne, motore i brze automobile, pivo, razgovore i beskrajna druženja; žene obožavao i opsjedao.

Bio je rocker, slobodoljubiv, nerijetko anarhičan. Takvoj prirodi rat i nasilje bili su posve strani – ali kada su stigli, Tony je u njih uronio poput ajkule u opasno more. Paradoksalno, ali profesionalne vrhunce Tony je dostigao u ratu. Među nacionalnim dnevnicima, on i novinar Saša Leković u Večernjem listu vjerojatno su najbolje dokumentirali rat u zapadnoj Slavoniji. Mnoge su Tonyjeve fotografije postale tužnim simbolima ludila razaranja Hrvatske. Premda je, svjestan sve češćega širenja neistina, 2010. objavio bogatu monografiju – „To sam radio u ratu, sine“ – njegov je ratni fotoreporterski opus i dalje nedovoljno istražen: tu su suhi, naturalistički dokumenti najgoreg nasilja; svjedočanstva ratnih akcija; spašavanja ranjenika; fotografije ratne svakodnevice civila u zapadnoj Slavoniji zasigurno su među najdojmljivijima, jer njima dominiraju portreti najranjijivih – djece, žena, staraca – ali tu su i estetski vrhunske fotografije pustih krajolika uništenih ratom, poput pakračkih dimnjaka što vire iz ruševina, a na njima se gnijezde golubovi, ili odbjeglih konja što iz lokvi piju vodu pred razorenom pakračkom željezničkom stanicom.

Poslije rata, Tony je dugo godina snimao za Arenu i druga izdanja Europapress holdinga. Branša je uvijek znala je Tony među najboljima, ali, kako to nerijetko biva, nikada nije dobio mjesto kakvo je bio zaslužio, naprosto zato što je odbijao usavršavati nedostojnu vještinu nevidljivoga novinarskog šićarenja usitno. Nagrade što ih je primio – „Zlatna kamera“ Hrvatskoga novinarskog društva i „Zlatni objektiv“ Hrvatske udruge radija i novina – mnogo su mu značile, ali svi smo znali da Tony zaslužuje mnogo, mnogo više.

Posljednjih je godina radio na mnogo strana, osuđen na egzistencijalno neizvjesnu sudbinu slobodnjaka u Hrvatskoj, kakva neračundžijskome duhu poput Tonyjeva nikako nije lako padala. No komercijalizirao se nije nikad: draže mu je bilo surađivati s manjinskim zajednicama i novinama, poput njegove daruvarske ‘Jednote’ ili hvatati neobične, artističke kadrove zanimljivih lica i mjesta, nego da za masne pare snima besmislice za jumbo plakate. Svoju osobnu i profesionalnu slobodu Tony Hnojčik nikada nije dao nikome: ni strahu od metka, ni tlačiteljskim razlozima korporacija, ni muci egzistencijalne prisile. Ali da mu nije bilo lako, o tom nema sumnje: brinuo je za svoga sina, a kada su ga onako ružno i potcjenjivački, kao da je kriminalac, izbacili iz šatora pred Ministarstvom branitelja – njega, koji je za ovu zemlju učinio više nego mnogi šatoraši zajedno! – to ga je mjesecima ozbiljno peklo. Jer, Tony Hnojčik nije bio čovjek koji gaji zadnje misli i ratna sjećanja pretvara u političke programe.

Vedar, uvijek širokog osmijeha i oran za posao, duhovit i otvoren, i u teškim je trenucima zračio vedrinom i pouzdanjem; ali kad bi se prihvatio aparata, učas bi se transformirao u pravu reportersku „zvijer“. U ratu, bio je dobri duh zapadne Slavonije; u životu, dobri hippy u pogrešnim vremenima. Da je otišao, teško je vjerovati. Čekat ćemo ga zauvijek, da odjednom, razbarušen i vedar, iskoči iza nekog ugla, kako je uvijek činio, i okine onaj svoj karakteristični škljocaj jednoga od nekoliko fotića što su mu uvijek visili na prsima. Pa da nam odmah pokaže i tu novu fotku, za koju ćemo unaprijed znati da nas prikazuje ljepšima, boljima i važnijima nego što uistinu jesmo. Jer tako je snimao Tony Hnojčik, dugokosi majstor iz praške škole.