Povodom dubrovačke komemoracije

PREKRAJANJE POVIJESTI U HRVATSKOJ: Vojsku zločinačke NDH hrvatski dužnosnici pokušavaju pretvoriti u – našu vojsku

P. N.

foto: wikipedia

foto: wikipedia

Činjenicu da je u vrijeme pogibije trinaestorice domobrana rat protiv nacizma i fašizma u Europi još uvijek trajao, odnosno da su se nesretni domobrani definitivno nalazili na krivoj strani povijesti, obljetničari nigdje ne spominju. Pri komemoracijama poput ove dubrovačke oni ne govore niti o zločinima Pavelićeve vojske, koji su prethodili brojnim odmazdama nad ustašama i domobranima, koje su se nepobitno dogodile pri kraju i nakon Drugog svjetskog rata.



Dubrovačke gradske, odnosno županijske vlasti, predvođene gradonačelnikom Matom Frankovićem i županom Nikolom Dobroslavićem, položile su jutros vijennce povodom 73. obljetnice smrti 13 konavoskih domobrana, koji su poginuli 1944. godine. Komemoraciji su prisustvovali i načelnik Općine Konavle Božo Lasić te predstavnici Udruge hrvatski domobran Dubrovnik, kao i predstavnici udruga iz Domovinskog rata.


U opisu ove komemoracije, a tako je objavljeno i na Hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji (HINA), stoji da su ubijeni domobrani bili “žrtve partizansko-komunistićčkolg režima”. Prema izvorima sklonim povijesnom narativu koji pripadnike vojske Nezavisne države Hrvatske, ustaše i domobrane, vide kao pozitivce u Drugom svjetskom ratu, trinaest domobrana po oslobođenju Dubrovnika odvedeno je na područje Orsule kod Dubrovnika i tamo likvidirano. Pri tome se ne problematizira činjenica da je riječ o pripadnicima vojske koja se borila na strani nacista i fašista, nego ih se, rekosmo, tretira kao “žrtve komunističko-partizanskog režima”.


Činjenicu da je u vrijeme pogibije trinaestorice domobrana rat protiv nacizma i fašizma u Europi još uvijek trajao, odnosno da su se nesretni domobrani definitivno nalazili na krivoj strani povijesti, obljetničari nigdje ne spominju. Pri komemoracijama poput ove dubrovačke oni ne govore niti o zločinima Pavelićeve vojske, koji su prethodili brojnim odmazdama nad ustašama i domobranima, koje su se nepobitno dogodile pri kraju i nakon Drugog svjetskog rata.




Također, obljetničarima poput ovih dubrovačkih ne pada na pamet obilježiti žrtve, niti mjesta stradanja žrtava nacističke i fašističke vojske, kojoj su pripadali i Pavelićevi domobrani, odnosno ustaše. Komemoracijama poput ove dubrovačke, gdje se smrt ubijenih domobrana koristi kako bi se ispisala nova hrvatska povijest, državni i lokalni dužnosnici, okađeni tamjanom katoličke crkve, iz godine u godinu nastoje prekrojiti hrvatsku povijest, gurajući Hrvatsku sa savezničke, pobjedničke strane u Drugom svjetskom ratu u naručje fašizma i nacizma, kojem je služio Ante Pavelić i njegova zločinačka tvorevina.


Posljedica takve prakse pogubna je za hrvatsko društvo, a manifestira se fašističkim simbolima ispisanim na svakom kutu u hrvatskim gradovima, odnosno rehabilitacijom Pavelićevih koljača i simbola zločinačke tvorevine, koju je u Drugom svjetskom ratu porazila Titova vojska.


Nema ničeg pogrešnog u komemoriranju smrti mladih ljudi poginulih u Drugom svjetskom ratu, ali kad se pri tome napadno izostavlja govoriti o kontekstu vremena u kojem su žrtve stradale, jasno je da se tu ne radi o žaljenju za mladićima stradalim 1944. godine, nego o pokušaju ispisivanja nove povijesti, u kojem će zločinačka, Pavelićeva vojska postati tek žrtva “zločinačkog komunističko-partizanskog režima”.


Takvu reviziju povijest Hrvatska trpi od osamostaljenja, zbog čega se ne treba čuditi bujanju ekstremističkih snaga u društvu, odnosno promoviranju zločinačkih simbola i sličnim manifestacijama ekstremizma pogubnim za zdravlje hrvatskog društva.