Foto: Marin Aničić
Naša baza u Slavoniji više ne postoji, ne možete dugoročno imati turizam gdje ćete se oslanjati na radnu snagu koja u stvarnosti ne postoji. Trebali bismo imati zemlju koja ima velik natalitet, mnogo mladih ljudi, ali ako to ne postoji, dogodit će nam se najstrašniji scenarij, zaključuje Spinčić
OPATIJA Godina 2016. bila je rekordna, po prihodima, dolascima, noćenjima. Bila je rekordna i po ulaganjima u turizam – te je godine više od 600 milijuna eura uloženo u smještajne kapacitete. Na stranicama Ministarstva turizma stoji da je već tada, te 2016. godine, nedostajalo u turizmu oko 5.000 radnika. Godina kasnije, koja je ponovo bila bolja po svim pozicijama, piše da nedostaje 7.500 do 10.000 radnika, a 2018. godine taj broj se popeo na oko 15.000 radnika, što je više od 10 posto cjelokupnog sektora.
I dok turističke sezone obaraju rekorde po prihodima, dolascima i noćenjima, pitanje nedostatka turističkih radnika sve više brine poslodavce. Dok se svake godine traži više sezonaca nego one prethodne, broj stalnih radnika u turizmu sve je manji i manji. Poznato mi je iz vlastitog iskustva da kada stalni radnik ode u mirovinu, inozemstvo, ili jednostavno odluči raditi u nekom drugom sektoru gospodarstva, na njegovo mjesto ili ne dođe nitko, ili ga zamijeni sezonac.
To nije slučaj samo u turizmu, takav je trend i u drugim granama gospodarstva, ali izrazita sezonalnost hrvatskog turizma još dodatno pogoršava ovaj problem – ovim je riječima povjerenik Sindikata turizma i usluga Hrvatske u Primorsko-goranskoj županiji, Igor Spinčić, otvorio trenutno najaktualniju i najbolniju temu hrvatskog turizma o nedostatnim kadrovima, ali i o uvjetima u kojima rade stalno zaposleni u turizmu.
– Ovakvim sustavom su svi nezadovoljni. Poslodavci su nezadovoljni što im nema tko raditi, stalni radnici nezadovoljni što se njihovo znanje i stručnost ne cijene i zato što su sezonci iznad njih u tarifnom sustavu, a još ih moraju učiti i pritom nemaju ni dovoljno vremena da bi obavili svoj posao. Znači moraju poučavati ljude koji su plaćeni kao oni ili više nego oni. Da postoji više povjerenja unutar tog sustava, moglo bi doći do dogovora, sada kratkoročno puno bi se napravilo spuštanjem PDV-a za ugostiteljske usluge, da se to učini u ovom trenutku, siguran sam da bi išlo u korist radnika, i stalnih i sezonaca – navodi Spinčić jedno od mogućih rješenja ove teške situacije u hrvatskom turizmu na početku još jedne, kako mnogi kažu i najavljuju, rekordne turističke sezone.
Zakoni i tržište
– Nakon 2015. godine hrvatski turizam je eksplodirao zahvaljujući ekonomskom oporavku EU-a i problemima naših konkurenata kao što su Grčka, Turska, Egipat i drugi, koji su zbog sigurnosnih i drugih razloga postali nepoželjne turistička destinacije. Naša politička marginalnost, nadomak bogatim europskim zemljama, kao i nove autoceste, postale su glavne prednosti našeg turizma, uz već poznato sunce i more! Sada se nalazimo u neobičnoj situaciji kada, bez obzira na veliku potražnju za turističkim radnicima – procjene su da će u 2018. godini nedostajati 15.000 radnika u turizmu – opatijska srednja škola ne može napuniti jedan razred konobara.
Veliki poslodavci u turizmu kao što je Valamar Riviera d.d. koji su samo u 2017. godini tražili dodatnih 1.200 sezonaca, pravilno su zaključili da ako se oni sami ne pobrinu o radnoj snazi, to nitko drugi neće učiniti umjesto njih. Počeli su privlačiti radnu snagu većim plaćama, minimalno 5.000 kuna neto, graditi resorte za smještaj sezonske radne snage, sve s ciljem da privuku nove sezonske radnike i zadrže one koji su do sada odrađivali sezone.
Tu dolazimo do paradoksa – dok je potražnja za sezoncima golema, stalne radnike zapravo nitko ne treba! Dok bi svi htjeli privući sezonce većim plaćama, budući da ih je malo i rade samo dio godine, zapravo stalni radnici su ti koji imaju veće plaće zbog dodatka na radni staž kod istog poslodavca koji je stavka u kolektivnom ugovoru.
To znači da stalnim radnicima plaća raste svake godine, bez obzira raste li osnovica za izračun plaće ili ne. Poslodavci bi htjeli potpuno obrnuti ovu situaciju i platiti stalne radnike što manje jer ih drže cijelu godinu, i moraju ih plaćati i kada je hotel prazan, a željeli bi platiti sezonce više jer za njima vlada velika potražnja – govori Spinčić.
Velik broj sezonaca poremetio je cijeli sustav, pa i pravni, koji je izašao iz uobičajenog okvira.
– Dio problema leži u pravnoj regulativi koja ne prati promjene na tržištu rada. Zakon o radu koji kaže da je zapošljavanje na određeno vrijeme iznimka a ne pravilo, na žalost stvarnost demantira. Institut radničkih vijeća za koja Zakon o radu predviđa da služe kao predstavnička tijela radnika, bez čijeg se savjetovanja ne može provesti većina odluka važnih za radnike, ne mogu funkcionirati bez stalnih radnika. U njima se po logici stvari biraju stalni radnici na mandat od četiri godine, i što ako ih uzurpiraju sezonci?
Oni bi to sigurno mogli jer je njih više. Prošle godine u trenutku izbora radničkog vijeća u Liburnija Riviera Hotelima d.d. radilo je nešto više od 300 stalnih radnika, dok je sezonaca bilo više od 400. Zamislite, radničko vijeće koje ima mandat tri mjeseca. Isto tako, kolektivni ugovor napravljen je za neko drugo doba koje je davno prošlo. Nekad je mlad i neiskusan radnik došao u hotelsku kuću gdje bi za početak odradio sezonu i gdje bi ga, ako je zadovoljio, zadržali kao radnika na određeno vrijeme. Nakon određenog, kraćeg vremena zaposlili bi ga za stalno i on bi započeo svoj uspon kroz tarifne razrede, konobar 3, konobar 2, konobar 1, šef sale itd., ovisno o sposobnostima i osobnim ambicijama.
Vjernost kompaniji nagrađivana je već spomenutim dodatkom na radni staž, tako da je plaća rasla čak i ako niste imali naročitih ambicija za napredovanjem. Takav model nestaje, a zamjenjuje ga model stalne brze promjene osoblja čija se stručnost svodi na natucanje stranih jezika, utjecaj tehnologije kroz internet, gotovu hranu iz tvornica, konvektomate i sokomate koji zamjenjuju radnike i zapravo se podsmjehuju dugotrajnom školovanju – kazao je povjerenik STUH-a za područje PGŽ-a.
Različiti prioriteti
Kako sindikalno organizirati tu skupinu mladih sezonskih radnika, pitanje je o kojem ovisi budućnost sindikata. Bez obzira na moju kritiku pravnog okvira kao zastarjelog, bez Zakona o radu i kolektivnog ugovora radnici su prepušteni na milost i nemilost poslodavca. Između turističkih radnika i robova razliku radi samo zastarjeli Zakon o radu i sve tanji Kolektivni ugovor koji brani sve manji broj članova. Sezonci su uglavnom mladi ljudi koji ne žele čekati, oni žele novac sada, pa makar na crno, u koverti. Radni staž i mirovina čine im se kao nešto s drugog planeta.
Spinčić i nadalje očekuje nastavak napetosti na svim razinama, kako između uprava hotelskih kuća i radnika, tako i stvaranja sve veće netrepeljivosti i jaza među stalnim zaposlenicima i sezoncima.
– U budućnosti možemo očekivati nastavak napetosti koje izazivaju dihotomije: sezonci nasuprot stalnih radnika, došljaci nasuprot domaćih ljudi i mladi nasuprot starih. Sektor turizma koji naglo raste i koji nudi samo privremene, sezonske poslove, već osjeća nedostatak radne snage što će u konačnici zaustaviti investicije i natjerati državu da se aktivnije umiješa u poticanje domaćeg stanovništva na rad, ili kao alternativu uvoz radne snage pa možda čak iz tako dalekih i stranih krajeva kao što je ratom razorena Sirija.
Da se netko tko je radio u turizmu do prije desetak godina vrati na svoje radno mjesto ostao bi zapanjen promjenama koje su se desile. Konvektomati i gotova hrana iz tvornica zamijenili su kvalificirane kuhare, kavomati i sokomati konobare, a djeca na recepcijama ostavljena su da se sama bore s bujicom nezadovoljnih gostiju. Danas radnici dolaze i odlaze zajedno s gostima – kaže Spinčić, dodajući kako se u ovom trenutku događa da sezonac, koji apsolutno ništa ne zna o poslu, u tarifnom sustavu preskoči stalnog radnika.
– Naš tarifni sustav je smišljen da nagrađuje i znanje i iskustvo. On nije predvidio da će doći do ovakve nestašice radne snage koja će poremetiti cijeli sustav i to je ono što nas brine i što potvrđuje da idemo na dva kolosijeka. Imamo tarifni prilog, zakon o radu, imamo radnička vijeća koja uglavnom služe stalnim radnicima, koji su stariji, domaći ljudi i vrlo stručni, a s druge strane imate sezonce koji su mlađi, slabo stručni i nisu domaći ljudi. Dolazi do velikih sukoba u njihovim međusobnim odnosima. U 2018. godini više se stan i hrana ne gledaju kao plaća u naravi, što znači da sezonci imaju nešto što stalni radnici nemaju. Iako se može reći da su sezonci po tome privilegirani, oni ipak rade samo pola godine i to ih dovodi u lošiju situaciju u odnosu na stalnog radnika – objašnjava sindikalni povjerenik.
LRH i Valamar
Drugi primjer, nedavno sam bio na skupu radnika Valamara Baška, gdje je bio predsjednik Uprave Kukurin, i rekao da su oni spremni, smanji li država PDV, svu razliku uložiti u radnu snagu. Znači, Valamar je zaključio da se nitko drugi neće pobrinuti ako se oni sami ne pobrinu. Oni se stvarno brinu, ulažu, grade resorte, ali i dižu neto plaću s prošlogodišnjih 4.000 na ovogodišnjih 5 do 7 i pol tisuća kuna. Plaća im je porasla dva posto u lipnju, a još dva posto povećat će se u prosincu, a u LRH-u ništa, oni će uvoziti Sirijce – kaže Spinčić, dodajući kako smo samo korak od situacije da se u srcu sezone počinju zatvarati hoteli zbog nedovoljnog broja radnika.
– Naša baza u Slavoniji više ne postoji, ne možete dugoročno imati turizam gdje ćete se oslanjati na radnu snagu koja u stvarnosti ne postoji. Mi nemamo mlade, ne možete očekivati da će ljudi s obitelji u pedesetima otići u resort i tamo boraviti bez doticaja s obitelji više mjeseci. To je po svemu posao za mlade ljude, trebali bismo imati zemlju koja ima veliki nataliltet, puno mladih ljudi, ali ako to ne postoji, u budućnosti će nam se ovako dogoditi neki najstrašniji scenarij – zaključuje predstavnik STUH-a PGŽ-a.
