Rezime izvanredne uprave

POGLED UNATRAG Hrvatska na Agrokoru nije naučila baš nikakvu lekciju. Ali će sve – skupo platiti

Jagoda Marić

Foto Goran Stanzl / PIXSELL

Foto Goran Stanzl / PIXSELL

Ako nagodba uspije, Agrokor će preuzeti njegovi vjerovnici. Da bi se ona dogovorila, sklapat će se i dodatni ugovori s dioničarima pojedinih Agrokorovih tvrtki, a to će otvoriti prostor za dugogodišnje sudske sporove koje bi mogli pokrenuti vjerovnici i dioničari s kojima takvog ugovora neće biti



Prije dvije godine pala je prva Vlada HDZ-a i Mosta, bio je to prvi put da je neka stranka u Saboru, u ovom slučaju HDZ, srušila svog premijera Tihomira Oreškovića i Vladu bez jasne vizije što dalje. Izlazili su HDZ-ovci stalno s računicom kako će se ponovo presložiti karte u parlamentu i onda će HDZ sastaviti Vladu s HNS-om, pa će predsjednik stranke Tomislav Karamarko postati premijer.


Nije to obljetnica koja bi bilo kome nešto posebno značila, ali istovremeno su u financijskim i gospodarskim kuloarima tek oni odvažniji, ali strogo neslužbeno i potiho, predviđali da se prava nevolja valja iza brda i da to nikako nije pad Vlade i novi izbori, nego financijski problemi koje bi mogla imati najveća i najvažnija tvrtka u državi, koncern Ivice Todorića. Nitko naravno nije pokušavao dovesti u vezu ta dva slučaja, nit su oni povezani, jer Agrokorovi problemi s prezaduženošću bili su poznati već godinama, a krhkost Oreškovićeve Vlade tek mjesecima, odnosno od trenutka od kad je ona formirana.


No, oni upućeniji u situaciju u Agrokoru isticali su da će za koji mjesec, ako Todorić s vjerovnicima ne nađe rješenje za Agrokor, Hrvatskoj trebati jaka Vlada koja će se morati nositi s kompliciranim i teškim problemima što će ih ta kompanija uzrokovati cijelom gospodarstvu. Problemima kakve hrvatska nikada nije imala u dva i pol desetljeća svoje samostalnosti.


Bilo je vrijeme za jači potres 




Oni hrabriji napominjali su da je to možda dobra prilika da se Hrvatska doista pribere i promijeni na bolje, koliko god se na prvu loptu posljedice pada Agrokora činile strašne. Isticali su da će svima u početku biti teže, ali da nema šanse da država svojevoljno mijenja krivo postavljene temelje u društvu i gospodarstvu, pa je onda vrijeme da se dogodi neki jači potres koji će ju na to natjerati. Javno se o tome nije govorilo, nitko nije htio prvi objaviti kraj jednog carstva, a nekontrolirane procjene o posrtanju najveće tvrtke u državi, mogu donijeti više štete nego koristi, branili su se oni koji su znali da je ono neminovno.


Pred Hrvatskom su te jeseni bili novi parlamentarni izbori, pa se su se čak i kuloari prestali baviti Todorićem. Nekako su valjda svi računali na to da se još od širenja u Srbiju, tamo negdje 2004. i 2005. godine, govori da se Agrokor previše raste, da se previše zadužuje, da cijenu plaćanju njegovi dobavljači koji su pristajali na duge rokove plaćanja, pa se nikada ništa strašno nije dogodilo. Način na koji je rastao Agrokor, odnosi koje je imao sa svojim dobavljačima, ali i brojnim tvrtkama s kojima nije bio u izravnim poslovnim odnosima, bili su i jesu ugrađeni u same temelji hrvatskog gospodarstva.


Zato je dobar dio sudionika tih procesa očekivao da će se svi potruditi da se ti temelji ne sruše i da se održi dotadašnji odnos snaga. Domaće je gospodarstvo ionako imalo snage samo za to da održava na životu princip na kojem funkcionira dva i pol desetljeća i nije bilo potpuno pogrešno očekivati da će ga se nastojati spasiti, bilo još jačim potporama Todoriću, bilo pritiskom na državu.


Bio je to posao koji je čekao novu Vladu. Njezin šef, tek izabrani predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, u trenutku kad je Bruxelles zamijenio Zagrebom, vjerojatno ni u primisli nije imao mogućnost da će Agrokor biti jedna od najvažnijih tema njegova mandata, ona koja će možda odrediti koliko će taj mandat trajati. Ipak, morao se već nakon nekoliko mjeseci suočiti s tim problemom. Nekao bi previše iluzorno bilo očekivati da su se u HDZ-u u tišini već u jesen 2016. godine počeli pripremati na najvažniji posao koji ih očekuje.


Krajem 2016. agencije su počele rušiti Agrokorov rejting, tvrtka je, zbog visokih kamata, morala odustati od refinanciranja obveza koje su dolazile na naplatu u 2018. i 2019. i Agrokor je postao glavna tema u Hrvatskoj, o kojoj umnogome ovisi hoće li nakon dugotrajne recesije gospodarstvo zahvatiti još veći potres i hoće li i nova Vlada HDZ-a i Mosta ponovo pasti pola godine nakon što se formirala.


Sada godinu i pol nakon toga, gospodarstvo još nije posrnulo u još veću recesiju, Vlada HDZ-a i Mosta je doista ponovo pala samo pola godine nakon formiranja. No, Plenković je, za razliku od Karamarka, uspio složiti novu većinu u Saboru, pa je potpuno jasno da Vlada nije pala ni zbog Agrokora, ni ministra financija Zdravka Marića, nego zbog želje HDZ-a da s vrata skine dosadni Most. Lijepo je da su u trenutku sloma najveće kompanije u državi uspjeli misliti i na to.


Ništa se zapravo nije promijenilo 


No, u tih godinu i pol toliko se zbilo događaja, da bi se moglo pomisliti da je Hrvatska doista drukčija nego je bila prije sloma Agrokora, za što su priliku vidjeli oni koji su proricali Agrokorov kraj. Ipak, ništa se zapravo nije promijenilo. Vlada je doista intervenirala i donijela Lex Agrokor, ali transformacije gospodarstva koju je tom prilikom najavio Plenković nije bilo, a još manje se može govoriti o tome da se dogodila promjena principa na kojima hrvatsko društvo i gospodarstvo funkcioniraju. Najmanje se može govoriti o tome da je Agrokor doista spašen.


U 14 mjeseci od donošenja zakona vidjeli smo odbijanje Vlade da otkrije autore zakona, vidjeli smo te iste autore zakona kao konzultante u Agrokoru koji tjedno zarađuju po 250 tisuća kuna. Radi toga su pali i bivši povjerenik Ante Ramljak i potpredsjednica Vlade Martina Dalić. Vidjeli smo da nijedna kompanija koja je godinama posuđivala novac Agrokoru nije spremna priznati da je to bio njezin rizik, da je bilo suludo da se ponašaju kao Agrokorove banke bez razmišljanja što će to značiti za njihove zaposlene. I, čini se da nitko ništa od toga nije spreman mijenjati jer to, eto, nije bila greška. Ništa, po njegovom mišljenju, nije pogriješio ni Ivica Todorić. Jednom će valjda u nekom svom blogu odgovoriti i na pitanje zašto sam s vjerovnicima nije postigao dogovor, predao im dio vlasništva i tako spasio kompaniju. Je li ga netko i kako u tom spriječio ili je procijenio da i dalje može sam.


Hrvatska, dakle, na Agrokoru nije naučila nikakvu lekciju iako će je u konačnici skupo platiti. Ako nagodba uspije Agrokor će preuzeti njegovi vjerovnici, kako to ide u svakom insolvencijskom postupku. Da bi se ona ipak dogovorila, sklapat će se i dodatni ugovori s dioničarima pojedinih Agrokorovih tvrtki, primjerice Agramom, ali i vjerovnicima kao što je Adris. Te iznimke dogovoru stranih vjerovnika u Agrokoru daju dodatni, hrvatski štih. I otvaraju prostor za dugogodišnje sudske sporove koje bi mogli pokrenuti vjerovnici i dioničari s kojima takvog ugovora neće biti.


Ako se sve to nekako dogovori u zadnji tren i nagodba se sklopi u roku do 10. srpnja, tek počinje raspetljavanje slučaja Agrokor i tek počinje borba za njegov neizvjestan spas. Prema nacrtu nagodbe u Agrokoru će glavnu riječ voditi ruska Sberbanka koja će s drugom bankom iz te zemlje VTB-om imati nešto manje od 50 posto vlasništva. Sljedeći će najveći vlasnici biti američki fondovi koji su kupovali Agrokorove obveznice i oni će imati oko 25 posto vlasništva. Između njih će s oko deset posto vlasništva balansirati domaće banke koje su kreditirali Agrokor i dobavljači za dio duga kojeg nisu uspjeli naplatiti.


Suradnja ruskih banaka i američkih fondova 


Bit će to dakle ogledni primjer suradnje ruskih banaka i američkih fondova i to baš u Hrvatskoj. Ako netko misli da će ih voditi samo ekonomska logika, doista se grubo vara, kao i onaj tko misli da će te financijske institucije u potpunosti zanemariti ekonomsku logiku i krenuti u političko nadmudrivanje.


Bit će to, kako su Hrvati i navikli, pravi miks politike, i to globalne, i ekonomije. Da je tomu tako dokazuje i činjenica da su posljednjih dana glavne zvijezde, kad se o Agrokoru govori, američki i ruski veleposlanici William Robert Kohorst i Anvar Azimov. Kohorst se sastaje s dioničarima, primjerice onima iz Agrama, savjetuje Vladi da bi trebala ograničiti pravo glasa ruskih banka u Agrokoru. Azimov uvjerava javnost da su Rusi, jer spašavaju Agrokor, zapravo pravi strateški partneri Hrvatske, jer eto kad joj je teško nema ni američkih ni europskih banka.


A hrvatska Vlada, ona koja je trebala biti jaka da bi iznijela slučaj Agrokor, ne samo zbog ekonomskih nego i političkih posljedica i igara, šuti dok oluja ne prođe. Ona sve to mirno promatra i Boga moli da se nagodba nekako sklopi i da je više nitko ne pita za Agrokor. Na primjedbu da i ne može biti drukčije kad je država slaba, dobri poznavatelji prilika oko Agrokora odgovaraju da nije tako i da nijedna pa ni hrvatska država nije slaba, ako slaba ne želi biti, da može biti jaka ako premijer tako odluči.


S obzirom na to koliko je trenutno jak, odnosno slab hrvatski premijer, može samo nadati da će novi rusko-američki vlasnici doista odlučiti napraviti nešto od Agrokora, da neće samo tako u međusobnim nadmudrivanjima baciti milijarde eura koje su u tu kompaniju uložili. Nije baš utješno, ali u Plenkovićevu obranu, treba reći da su temlji za ovakav rasplet postavljeni davno prije njegova dolaska na vlast, još u prošlom stoljeću kad se gradio Agrokor.


Sberbanka je već objavila da udio u Agrokoru neće prodavati nekoliko sljedećih godina, učinit će to samo ako bude imala dobru ponudu. No, malo tko na europskom tlu vidi kompaniju koja bi mogla preuzeti tako veliki sustav kakav je Agrokor i koja bi u tome vidjela dobar ekonomski potez. No, za pojedinačne kompanije bit će itekako interesa, za Jamnicu ga odavno iskazuje Coca Cola, ali je pitanje hoće li ruski suvlasnici u Agrokoru pristati na takvu prodaju. Hoće li nekome prodati Belje i Vupik, a samim time i upravljanje nad poljoprivrednima zemljištem u istočnoj Hrvatskoj? Ništa od toga doista više nije u rukama hrvatske Vlade. Kao ni sudbina Konzuma, lanca koji se kroz nagodbu zapravo nije restrukturirao, ali vjerojatno bi vlasnici Agrokora mogli naći kupca koji bi možda bio spreman preuzeti najveći udio na maloprodajnom tržištu Hrvatske. Ako Rusi ne budu zainteresirani za to da u svojim rukama imaju najveću tvrtku u Hrvatskoj i regiji, onda je puno vjerojatnije da će novi vlasnici nakon konsolidiranja prodavati kompanije pojedinačno i na taj način pokušati vratiti uloženi novac. To bi bio slučaj, ako ekonomski razlozi pretegnu nad političkim.


Dobavljači na milost i nemilost više sile 


Sve to opet vraća priču na početak, je li koja tvrtka u Hrvatskoj, kad sam država nije, u potresu kojeg je uzrokovao Agrokor naučila nešto, je li se transformirala, kako je to najavio premijer, a da bi se mogla nositi i s jednom i drugom opcijom.


Na žalost, odgovor je – nije. Malo koja je hrvatska tvrtka koja još uvijek ovisi o Agrokoru i Konzumu spremna na situaciju u kojoj se neće podrazumijevati da ima police u tom maloprodajnom lancu ako ga preuzme netko drugi. Baš su dobavljači oni koji su najviše profitirali od Vladine odluke da donese Lex Agrokor. Uplaćeno im je oko pola milijarde eura duga, što se ne bi dogodilo ni u stečajnom ni u predstečajnom postupku, dobili su godinu i pol da se pripreme na nova pravila igre. No, velika većina njih je tamo gdje je bila u trenutku kad je otvoren izvanredni postupka u Agrokoru. Prije dvije godine ovisili su o Ivici Todoriću i Agrokoru, zato su mu i odobravali dugotrajne rokove plaća, odgode i pozajmice. Sutra će jednako tako ovisiti o rusko-američkim procjenama. Valjda računaju da se za njih, u smislu da su na milost i nemilost višoj sili, ništa nije promjenilo. A što se tiče države, odnosno Vlade ona, kao što smo rekli, Boga moli da se nagodba postigne i što dulje održi, a ako ne bude drukčije o tome će misliti kad se to dogodi.