Od 2009. do 2018. banke u Hrvatskoj ukupno su svojim vlasnicima isplatile 18,867 milijardi kuna dividende, podatak je to koji smo dobili od Hrvatske narodne banke, odnosno temeljem zbroja iznosa dividendi isplaćenih po godinama koje su nam dostavili. Kako su banke u Hrvatskoj većinom u stranom vlasništvu, i to pretežito talijanskih i austrijskih banaka, većina tog novca iznesena je preko granice. Dakle, i u razdoblju najveće krize, s 2008. na 2009. godinu, bankari su u Hrvatskoj dobro zarađivali, a zarađivali su i u recesiji iz koje smo jedva izašli 2015., da bi im rezultate malo pomutila tek odluka vlade Zorana Milanovića o konverziji kredita u švicarcima u eure te kasnije kriza Agrokora.

U tom su dijelu, površno i sporadično, podijelili sudbinu hrvatskoga gospodarstva, a većinom su ostali zapravo izvan njega, financirajući prije svega potrošnju građana i države, koja je upravo te 2009. skoro bankrotirala. Kapital je prijetio da se odlije jer su i matice bile u problemima, pa su banke još ispale i spasitelji, pruživši ruku rastrošnoj vlasti, što i ne bi bio problem da se bar osmislio okvir u kojem bi se financirao razvoj. Sada opet imamo oporavak temeljen na osobnoj potrošnji, država se razdužuje, no štedi tek na investicijama, pa ekonomisti upozoravaju da u slučaju nove krize ponovno gubimo potencijalni manevarski prostor fiskalne politike da djeluje anticiklički.

Kamatni eldorado

Kako bilo, banke su smanjile rizike povezane s Agrokorom, pa i u razdoblju niskih kamatnjaka, ali uz »stabilne nekamatne prihode«, ponovno počinju još masnije zarađivati: u 2018. je bruto dobit sektora 5,6 milijarde kuna, a dvije najveće banke, Zagrebačka i Privredna, koje drže manje od polovine tržišnog udjela, ali su zajedno zaradile više od polovine sektorske dobiti, šokirale su najnovijim prijedlozima odluka o raspodjeli dobiti: sva njihova lanjska dobit bit će isplaćena na ime dividende, koja tako u iznosu od 1,85 milijardi ide stranim vlasnicima Zabe, prije svega Unicreditu, dok 1,35 milijardi ide vlasniku PBZ-a, Intesi Sanpaolo. Zajedno će dakle u ovoj godini isplatiti 3,2 milijarde kuna dividende, što ako se pribroji ukupnom iznosu isplaćenih dividendi od 2009. do 2018. daje više od 22 milijarde, s tim da se odluka Erstea još čeka. Ostali imaju dobit osjetno manju od trojke na vrhu.

Ako uzmemo da je od spomenutih 18,9 milijardi kuna 90-ak posto dividenda stranih vlasnika (toliki je njihov udio u imovini sektora, dok je udio u kapitalu kod najvećih banaka i veći), to daje gotovo 17 milijardi te plus ove 3,2 milijarde koje ove godine većinom idu put Italije, ispada da je u periodu 2009. – 2019. strani vlasnik domaćih banaka zaradio 20-ak milijardi kuna na ovdašnjim podružnicama. A u 2019. rezultati se tek zbrajaju i dijele. Slučajno ili ne, Italija je u recesiji pa je politika dividendi znakovita i u tom smislu.

No, zanimljivo bi bilo vidjeti koliko je dividende isplaćeno od 2000. do 2008. (podaci za to razdoblje nisu nam dostavljeni, op.a.), jer je bankarski sustav prije dvadesetak godina prodan, tranzicijsko tržište je bilo gladno kredita, a strani vlasnik uvelike zarađivao na kamatnoj arbitraži, jeftino se zadužujući vani i skupo novac prodajući ovdje. Tada su financijske grupacije koje su ovdje preuzele najveće banke u tolikoj mjeri u zemlju unosile kapital – koji se, naravno, pretvarao u naše dugove – motivirane dvoznamenkastim prinosima, da je HNB bio primoran uvesti relativno grubu mjeru granične obvezne pričuve (GOP), de facto poreza na uvoz deviza, samo kako bi ih demotivirala da to čine, a s ciljem smanjivanja zaduženosti svih sektora, usporavanja uvoza strane robe, rasta inoduga i općenito kako bi se smanjile sve neravnoteže sustava koji je djelovao u uvjetima velike asimetrije: s jedne strane banke prodane i kapitalni tokovi otvoreni, a s druge privreda na koljenima i sustav visoko euroiziran.

Dakle, naša je središnja banka bila iznimno intervencionistički nastrojena, činila je što je mogla i dovijala se neobičnim mjerama, jer baš ta euroizacija cijelo vrijeme stoji na putu djelovanja »normalnih« kanala monetarne transmisije, prije svega tečajnog i kanala kamatnjaka. Tečaj mora biti fiksiran jer su dugovi, državni i privatni, većinom u devizama, kao i štednja, budući da građani tradicionalno ne vjeruju domaćoj valuti – i otuda sve kreće.

Svaki pomak prema deprecijaciji stoga djeluje prociklički. Kanal kamatnjaka ne funkcionira jer banke kapital mogu povući izvana: na njih više utječe politika ECB-a nego HNB-ov kamatnjak, ono što zovu eskontna stopa. I sada je monetarna politika intervencionistička jer je ekspanzivna, no velike viškove likvidnosti banke ne koriste. Monetarna politika sprema se tako da potpuno položi oružje: uvodi se euro, što je i logično jer, kako smo opisali, ne djeluju ni tečajni ni kanal kamatnjaka, a od ulaska u EU HNB, i da hoće, više ne bi smio provoditi ni spomenute mjere kapitalnih zabrana.

Realni sektor potonuo

Prof. dr. Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kaže da vlasništvo kapitala banaka danas nije atraktivno kao prije petnaest, dvadeset godina, kada je profitabilnost bila znatno veća.

– Od tuda i veći interes za isplatom dividende, nego ulaganjem zadržane dobiti, a posebno u gospodarstvu koje stagnira. Potražnja stanovništva za kreditima sporo raste, brojna su poduzeća prezadužena ili nemaju kreditnu sposobnost, a više se ni država ne zadužuje u razmjeru kao prije koju godinu. Banke tako danas imaju dovoljno domaćih izvora financiranja te s druge strane ogromne viškove likvidnosti koje nemaju kome plasirati. Dodatno strane majke kapital trebaju i za rješavanje vlastitih problema, dok je na globalnoj razini pozicija banaka otežana zbog relativno visokih regulatornih zahtjeva i troškova te jačanja financijske disintermedijacije pod utjecajem konkurencije fintech poduzeća i dugih novih igrača koji bankama preuzimaju dio tržišta platnih usluga, poslova kreditiranja i transfera sredstava na financijskim tržištima, tumači Ivanov, dodajući da je »drugo pitanje što je naš bankovni sustav pretežno u vlasništvu stranog kapitala pa isplate dividende znače odljev novca iz Hrvatske.«

– Činjenica je kako na nama zarađuju drugi, ali o tome je trebalo misliti prije dva desetljeća kada su ekonomskom scenom dominirala razmišljanja kako sve treba privatizirati i kako će nam ulazak stranog kapitala omogućiti dugoročni napredak. Određeni napredak je ostvaren, imamo moderne banke koje ne zaostaju za onima u razvijenom dijelu Europe, ali se nije razvio realni sektor gospodarstva nego je još više potonuo. A banke su trgovci novcem, volimo ih kada nam donesu svjež strani kapital, kad nam odobravaju kredite i pruže moderne platne i druge bankovne/financijske usluge, ali nikada ih nismo »upregnuli« u funkciju razvoja naše ekonomije, čak štoviše omogućili smo im da financiraju uvoz roba iz njihovih matičnih gospodarstava, da osnaže prihode svojih klijenata u stranim maticama, i još da same zarade. Tokovi kapitala su slobodni pa danas uglavnom gledamo kako se naše nacionalno bogatstvo prelijeva drugima. I u svakom kućanstvu je tako kad nema dobrog gospodara ili gospodarice koji vide i promišljaju na malo duži horizont, zaključuje profesorica Ivanov.

Za socijalnu Europu otvorenih granica

Ulaskom u EU nastupila je potpuna liberalizacija kapitalnih tokova pa HNB-u više na raspolaganju nisu ni mjere koje su provodili ranih dvijetisućitih (opisane kapitalne zabrane, i slično), a i tada uz neodobravanje i skanjivanje MMF-a. Danas više ni to ne bi smjeli, pa i taj argument protiv eura pada u vodu. Iako, neki primjeri iz okruženja pokazuju da neki smiju sve bez sankcija. Primjerice, Viktor Orban otvoreno se ruga i migracijskoj politici EU-a (a ne samo valutnoj) pa mu tek sad, tobože, prijete izbacivanjem iz europskih pučana. To je vjerojatno tek marketinški manevar budući da kontrolira puno glasova te se pred europarlamentarne izbore pučanima to nikako ne isplati. Bit će stoga zanimljivo vidjeti kako će postupiti.

Toleriranjem netolerancije, centrističke, proeuropske i liberalne stranke koje pronose ideju multikulturalne Europe zapravo kopaju jamu same sebi jer birači na periferiji dobivaju dojam da, ne samo da imamo Europu dviju brzina, nego i Europu selektivnih pravila, što pak izaziva otpor i daje vjetar u leđa prosvjednim glasovima, upravo često motiviranih nacionalizmima i ksenofobijom, odnosno svemu suprotnom od onoga što Europa treba dokazati da jest. No, centar je, kako statistika i govori, dobrano zaradio na periferiji, i sada su stvari došle do usijanja: Macron ima pravo, treba nam novi manifest za Europu, no daleko više demokratski i socijalistički od onoga što on može ponuditi.