Foto Goran Kovačić / PIXSELL
Država je, čini se, pod kontrolom niza labavije povezanih interesnih grupa uglavnom s pogrešnog ruba zakona ili na poziciji radikalno desnih ideologija i Plenković ne može napraviti ništa
Ukoliko ne bude senzacionalnih preokreta u »sudačkoj nadoknadi«, stvar je posve jasna – Zdravko Mamić u ovoj zemlji ima više moći nego predsjednik njene Vlade Andrej Plenković. Jednako je i u stranci koju Plenković, formalno, vodi – HDZ-u. Kad su lokalni igrači te stranke suočeni s izborom ili Mamić ili Plenković, nisu razmišljali ni sekunde, već su uz podcjenjivački smiješak pokazali palac dole predsjedniku Vlade.
Vlast je vlast i država je država, ali pupčana vrpca – koja ih povezuje s krajnje kompromitiranom vrhuškom nogometnog saveza – je pupčana vrpca. A njome, znamo, stižu i kisik i hranjive tvari…
Time je i tehnički završeno razodijevanje premijera Plenkovića koji, za razliku cara iz poznate bajke nije krenuo u narod gol jer ga je prevario krojač, nego su ga do gola putem skinuli mangupi iz vlastitih redova, a njemu samo ostaje da se pravi da je sve u redu i ritualno (sve češće) bijesni na sva novinarska pitanja koja ga tu i tamo podsjete na to da na sebi nema ovog ili onog odjevnog predmeta.
Sunčane naočale u polarnoj noći
Masovno otkazivanje poslušnosti trećepozivaca iz HDZ-a predsjedniku vlastite stranke donedavno je bilo zamislivo kao i polarna noć nad Zagrebom, no, eto, i to se dogodilo. A Plenković nosi sunčane naočale.
Stranka koja je crpila svoju energiju iz strogo postavljenje hijerarhije i uloge vođe definitivno se dramatično promijenila i ostaje tek za vidjeti što će činjenica da HDZ vodi slab lider značiti za budući razvoj te stranke, pa i demokracije u Hrvatskoj. Jer, i Franjo Tuđman i Ivo Sanader i Jadranka Kosor i Tomislav Karamarko su bili oni koje se sluša, čak i onda kad to izaziva gunđanje. Nitko od njih, pa ni Tuđman, nije pritom imao baš potpunu vlast i svi su plivali, kao i lideri bilo koje stranke na svijetu, među stranačkim frakcijama, no kad bi donijeli odluku priča bi bila završena. I to ne na način koji bi njih činio gubitnicima.
Priča o Plenkovićevom nogometnom Staljingradu, međutim, osim njegove nemoći u stranci, razotkriva i neusporedivo bitniji problem.
Jer, ako jedna javno omražena i pravosuđu zanimljiva klika može tako lako odbiti želje predsjednika Vlade, očito je da je jedino pravo pitanje ono – tko zapravo danas vlada Hrvatskom?
U cijeloj priči oko neostvarenih promjena u domaćem nogometu, koje, kako vidimo imaju razotkrivajuće implikacije i za domaću političku i općedruštvenu scenu, posebno poglavlje zaslužuje ponašanje predsjednika nogometnog kluba Rijeka, Damira Miškovića. Odbijanjem da se stavi na stranu ekipe Darija Šimića koja traži korjenite promjene u duboko inficiranom tijelu najpopularnijeg sporta u Hrvatskoj, Mišković se nije, za razliku od Plenkovića, ukazao javnosti razodijevenim.
Upravo suprotno, Mišković je stajanjem na nepostojeći treći put, zauzimajući pozu wannabe Pernara, a zapravo pouzdanog saveznika nogometnim vlastima (Vrdoljaka? Pupovca?), pokazao kako je itekako dobro – odjeven. I tko mu pridržava kaput.
Nije nimalo sporno da je time Mišković, još jednom, jasno odabrao stranu. Ekonomski gledano – ima logike, bolje s moćnima, pogotovo kad su ti u početku avanture itekako pomogli, nego protiv njih. Miroljubiva koegzistencija umjesto radikalne konfrontacije se, jednostavno, pokazala isplativijom.
Sporno je samo kad se to umata u celofan moralne ispravnosti.
Otužno, zapravo.
Podsjetimo još jednom. Plenković je imao sjajnu priliku da poticanjem promjena u HNS-u dođe u win-win situaciju, kao čovjek koji rješava probleme u skladu sa željama puka. Micanje Šukera, Mamića i njihovih saveznika iz domaćeg nogometa bi makar malo pročistilo močvaru i dalo priliku naciji da se ujedini oko nastupa reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji idućeg ljeta. Za jednog političara, takva prilika je ona koja se može samo sanjati. Stoga je Plenković javno izrazio svoju želju da u HNS-u ima makar više kandidata za predsjednika, a navodno je održao i (nikad demantirani) sastanak sa članovima svoje stranke koji vode županijske nogometne saveze, a u kojih su ključevi kandidatura. Odbijen je glatko, gotovo uz podsmijeh. A nogometnu Hrvatsku čekaju daljnji sukobi, skandiranja, neredi i – već rutinski netransparentno upravljanje stotinama milijuna kuna koje se vrte oko ovog sporta. Umjesto »good feel« faktora narednog ljeta, Plenković će tako vjerojatno dobiti tek novi grč u želucu.
No, nije nogomet jedini.
Premijer u strahu
Istanbulsku konvenciju, koju je Vijeću Europe obećao ratificirati premijer se ne usudi poslati u Sabor. Boji se reakcije katoličkih konzervativaca i raskola u stranačkom klubu HDZ-a. Na otvoreno traženje vrha stranke da župan požeško-slavonske županije Alojz Tomašević osumnjičen za obiteljsko nasilje napusti svoju funkciju, ovaj odmahne rukom, a lokalni HDZ mu izglasa (preko proračuna) podršku. Notorna priča o ustaškom pozdravu na ploči koja je bila u Jasenovcu, a sad je desetak kilometara od istog, i dalje je na čekanju. Plenković se boji reakcije stranačke desnice. Kurikularna reforma, radi koje je tobože Hrvatska narodna stranka ušla u Vladu, stoji u mjestu između ostalog i zato što Plenković već tri mjeseca nije u stanju imenovati članove Posebnog stručnog povjerenstva. Prije tri tjedna je javno rekao da će to napraviti »idući tjedan«, ali – ništa. Boji se konzervativnijih koalicijskih partnera i, opet, dijela vlastite stranke…
Dakle, tko pobogu vlada ovom zemljom?!
Premijer s ovako slabom kontrolom nad stanjem u državi, koji u Vladi nije u stanju, ili ne želi, što je opet za posebnu dijagnozu, smijeniti ministricu koja toliko zaglibi kao Nada Murganić u aferi paketići (a to joj nije prvi put), sasvim sigurno nije taj.
Na pitanje o tome postoji li netko, jedna osoba ili grupa ljudi koja u svojim rukama drži stvarnu političku moć i vuče konce zasad je teško odgovoriti. Čini se, ipak, da se radi o tome da je država pod kontrolom niza labavije povezanih interesnih grupa uglavnom s pogrešnog ruba zakona ili na poziciji radikalno desnih ideologija i da predsjednik Vlade oko toga ne može napraviti gotovo ništa.
Nogomet je tu samo najočitiji primjer. Bila je to stopostotna prilika za premijera da »zabije gol« i pobjednički odmahne oduševljenoj masi.
Nisu mu dali ni pucati.
