Angažirana umjetnost Tanje Dabo

Ova umjetnica odlučila je popraviti hrvatski Ustav: ‘Čak su i osnovna ljudska prava površno napisali’

Siniša Pavić

Foto Davor Kovačević

Foto Davor Kovačević

Današnje inicijative koje su namjeravale mijenjati Ustav redovito su bile usmjerene na smanjenje naših ljudskih prava ili civilizacijskih i društvenih dosega, a neke su, na žalost, u tome i uspjele. To nije u redu i to je nazadovanje društva, to je nešto što me se itekako tiče, ističe Tanja Dabo



U zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti još tjedan dana traje Izložba 12. HT nagrade za suvremenu umjetnost. Dobar je to razlog za posjet i viđenje uradaka koji nas čini djelom onog boljeg dijela svijeta. Među njima i rad Tanje Dabo nama posebice zanimljiv ne samo zato što je diplomirala Likovnu kulturu, kod mentora profesora Josipa Butkovića na grafici, na Pedagoškom fakultetu u Rijeci, i zato što živi i radi u Nerezinama i Zagrebu gdje je redovita profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti. Intrigira što se drznula taknuti u, ni manje ni više nego Ustav RH!


Učinila je ono što u nas čin malo tko – pročitala Ustav, a onda je učinila ono što u nas nije nitko – odlučila ga je popraviti, mijenjati i to nabolje! Jer, kako se to radi pojašnjava posjetitelju:


– »Popravljanje Ustava Republike Hrvatske« je umjetnički projekt čiji je cilj simbolički izmijeniti dijelove hrvatskog Ustava tako da bude demokratičniji, da sačuva ljudska prava, da unaprijedi i osnaži politička, društvena i civilna prava.


Vječni prijepori




Tekst Ustava reproducirala je Dabo tako da je vizualno identičan prvom primjerku Ustava Republike Hrvatske, tzv. Božićnom Ustavu koji se čuva na Ustavnom sudu, no s dopisanim riječima i rečenicama, iskrižanim dijelovima, fusnotama i marginalijama. Svaka stranica je zasebno uokvirena. Crvenom bojom dodane su pojedine riječi ili cijele odredbe koje snažno podupiru ljudska prava, socijalnu državu, antifašizam, antikoruptivnost i etičnost, dok je crvenom tintom križano ono suvišno.


– Ideje za sve moje radove proizlaze iz toga što promatram i promišljam o svijetu oko sebe, bilo da se radi o međuljudskim odnosima, društvenoj uvjetovanosti našeg ponašanja, društvenim normama, sustavu koji me okružuje… U posljednje vrijeme s većom pažnjom promatram našu državu i razne pojave i anomalije koje se dešavaju i na koje, zapravo, bez pogovora pristajemo, a koje tolerira, ili ih sama i proizvodi, naša vlast – kazuje Dabo.


Jedna od stvari koja ju je motivirala na ovaj umjetnički rad je tako, kako kaže, i vječni prijepor oko toga je li pozdrav »Za dom spremni« zabranjen ili dopušten.


– Dakle, ako je vlasti stalo, to se vrlo lako regulira zakonom, ili još bolje Ustavom. Pod regulira mislim – zabrani. Također, rigidna inicijativa i pokušaj da se pojam »obitelj« zakonski definira kao zajednica muškarca, žene i djece isto me motivirala za ovaj rad. A tu je naravno, i referendumska izmjena Ustava kojom se definiralo što je brak.


Današnje inicijative koje su namjeravale mijenjati Ustav ili zakone redovito su bile usmjerene na smanjenje naših ljudskih prava ili civilizacijskih i društvenih dosega, a neke su, na žalost, u tome i uspjele. Smatram da to nije u redu i da je to nazadovanje društva, a osim toga to će utjecati na mene i sve oko mene. Dakle, to je nešto što me se itekako tiče – pojašnjava Dabo.


Potaknuta svime time zapitala se što to zapravo piše u našem Ustavu ako se oko tumačenja svake, u pravnom smislu, banalnosti, poput spomenutog ustaškog pozdrava kojim se nedvojbeno veliča jedno mračno zločinačko razdoblje, treba okupiti niz ustavnih stručnjaka koji će rasvijetliti je li to u skladu ili u suprotnosti s Ustavom.



– Logično je da ako se kontinuirano postavljaju pitanja o nekoj temi da ju onda treba bolje propisati. A budući da do sada nije bolje propisana očito je da nikome iz vladajućih struktura nije u interesu da bolje propiše. Pitala sam se i kakav je to naš Ustav ako ga je tako lako promijeniti, i to na gore – veli umjetnica.


Kada je odlučila raditi ovaj umjetnički rad, a prije nego je pročitala Ustav, mislila je, priznaje, da će ispraviti samo nekoliko stvari koje nisu dovoljno dobro definirane ili ih treba Ustavom utvrditi jer su na meti radikalnih katoličkih aktivista koji prema svojim radikalnim idejama žele prekrojiti hrvatsko društvo, koje je i njeno društvo.


Neugodna iznenađenja


– No kada sam počela čitati Ustav vidjela sam da gotovo i nema članka u kojem nije potrebno intervenirati. Počevši od Izvorišnih osnova koje su mi djelovale »sumnjivo« pa sam se oko povijesnog aspekta konzultirala s našim uglednim povjesničarom dr.sc. Nevenom Budakom, i nakon toga sam odlučila većinu toga maknuti iz Izvorišnih osnova, budući da je dio navoda krivo povijesno interpretiran, a osim toga je i pisan u jednom patetičnom i pretencioznom stilu što ne odgovara jednom zakonu – kazuje Dabo.


Slijedila su i druga iznenađenja.


– Potom sam, na svoje veliko iznenađenje, vidjela da se primjerice antifašizam spominje samo u Izvorišnim osnovama, da su temeljna ljudska prava napisana površno, da nije stavljen dovoljan naglasak na očuvanje javnog dobra, da ovaj prevelik broj saborskih zastupnika proizlazi iz Ustava, da se opisuju razni detalji raznih stvari ali da primjerice u Ustavu nema pojma »sukoba interesa« kod zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, itd itd… – nabraja Dabo.


Ono što je nakon toga neminovno uslijedilo je opsežno popravljanje Ustava RH. Zanimalo ju je na koji način ona, kao umjetnica, može doprinijeti poboljšanju društva.



– Odlučila sam popraviti Ustav tako da – ako bi se primijenio – živimo u tolerantnoj državi, državi ljudskih prava, državi u kojoj su sve razine školovanja besplatne, kao i sve aktivnosti, prehrana i prijevoz vrtićaraca, školaraca i studenata, državu u kojoj je plaća saborskog zastupnika jednaka prosječnoj hrvatskoj plaći, a zastupnika ima dvostruko manje nego sada, u kojoj saborski zastupnici i ministri ne mogu raditi druge poslove i kroz razne odbore izvlačiti još državnog novca, državu u kojoj za korupciju i gospodarski kriminal, kao i za povredu ljudskih prava i zlostavljanje nema zastare, državu u kojoj se nakon osude za korupciju i gospodarski kriminal ostaje bez sve imovine, državu u kojoj se novinare ne tuži i ne sudi, u kojoj je javna televizija javni neovisni servis, u kojoj u javnim zdravstvenim ustanovama nema priziva savjesti jer to zdravstvo svi mi plaćamo itd.


Vjerujem da bi se mnogi u ovoj državi, koji još uvijek vjeruju u poštenu, pravednu i državu koja nije nasilna prema svojim građanima, složili s ovakvim Ustavom – ne dvoji Dabo. Na Ustavu je autorica radila četiri mjeseca, iščitala ga puno puta, istraživala, i sama ga izmijenila. Od pomoći je bilo i iskustvo iščitavanja zakona za vrijeme njenog proteklog četverogodišnjeg prodekanskog mandata na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.


– Naravno, možda sam u pravnom ili nomotehničkom smislu negdje i pogriješila, no bit ovog rada jest da svi skupa vidimo sve što je u njemu napisano, ili što je namjerno propušteno, a dovelo je do društvene, ekonomske i političke krize u kojoj živimo. Mnoge su vlade došle i prošle, mnogi ministri, saborski zastupnici i nitko nije našao potrebnim popraviti temeljni dokument ove države i stvari staviti na pravo mjesto – ističe Dabo.


Sasvim intiman rad


Tu negdje valja tražiti i razloge zbog kojih Popravljeni Ustav predviđa znatno manji broj zastupnika. Jer, kako kaže Dabo, zastupnici su stroj za glasanje, pa je posve svejedno ima li ih 180 ili 18.


– Ne mogu se sjetiti ni jednog razloga zašto bi ih trebalo toliko tamo sjediti i dobivati, za hrvatske pojmove, izrazito veliku plaću za tako nekompetentan i nesavjestan rad. Čak i s ovim dvostruko smanjenim brojem mislim da bi i dalje bilo viška zastupnika, onih koji su tamo zapravo zalutali negativnom selekcijom, političkom trgovinom i raznim opsjenama – smatra Dabo.


S obzirom na sve izmjene što ih je umjetnica učinila, nametnulo se i u nas vazda aktualno pitanje na koliko aktivizma, angažmana ‘ima pravo’ umjetnik u nas!? Rad je taman takav da ne bi bilo čudo da se jave oni koji trpaju Tanju Dabo u neku ladicu vjerojatno onu ‘lijevu’, ako je već neće optužiti i za skrivene političke ambicije.


– Ako se pod »lijevo« smatra »zdravorazumski« onda to svakako jest lijevo i to mi je skroz ok. Mislim da je jedna od najvažnijih uloga umjetnosti danas da slobodno promišlja svijet oko sebe, da uočava, i da skreće pažnju. I da nastoji biti pokretač društvene promjene. Naravno, jedan umjetnički rad ne može mijenjati svijet globalno, ali može mijenjati percepciju društva, pa i pokrenuti određene promjene u svojoj sredini. Umjetnost je mnogo više od ukrasa na zidu, premda je mnogi u društvu i dalje samo tako vide.



Angažirana umjetnost svojevrsna je savjest društva. Političke ambicije nemam, i politikom se bavim samo u svrhu umjetnosti. Zato i mogu biti tako slobodna u popravljanju Ustava, nitko me ne nadgleda, ne trebam nikome biti lojalna, odgovaram samo sebi. Ovaj rad je zapravo vrlo intiman, na mnogim mjestima iznosim svoje osobne stavove o kojima inače i ne pričam i s kojima se neki zasigurno neće složiti pa se samim time i javno izlažem.


Ali, ne možeš popraviti Ustav, a da u njega ne uneseš osobne stavove, pa ma koliko bili problematični za trenutak u kojem živimo – veli Dabo. Ustav nam je, sve se čini, pogotovo nakon suočavanja s radom Tanje Dabo, zreo za popravak.


– Trenutni Ustav je u nekim dijelovima potpuno detaljno definiran, tamo gdje je to donositeljima bilo u interesu, a neki su dijelovi posve površno napisani, a ja ih smatram od krucijalne važnosti za državu, primjerice besplatan odgoj i obrazovanje na svim razinama, besplatni udžbenici, besplatna prehrana u školi, besplatne dodatne aktivnosti u školi. Dopuštam si slobodu da te stvari moraju biti u Ustavu naše države, i vjerujem da kada bi bile u sadašnjem Ustavu, da bi manje autobusa punih mladih ljudi kretalo ka zapadnim zemljama. Isto tako smatram da u Ustavu mora pisati da su radnička prava na prvom mjestu. Želim takvo društvo i zato sam to napisala. Umjetnica sam, pa imam tu slobodu – zaključuje Dabo.


Autorica kaže kako će izraditi i luksuznu verziju, u vlas identičnu onoj ‘pravog’ Ustava RH; isti papir, font, prijelom, iste lijeve prazne stranice kako bi jedan od najkraćih Ustava u Europi izgledao impozantnije. Pa kad danas-sutra poželite listati Ustav u Sveučilišnoj knjižnici, moći ćete birati štivo koje je jednostavno bolje.


Studija o tome što umjetnik/ca treba biti


U zagrebačkoj Galeriji Prozori upravo je u tijeku istraživački umjetnički projekt Tanje Dabo »Što umjetnica/umjetnik treba – studija slučaja« kojim, dalo bi se reći, nastoji popraviti sustav onaj kulturni i umjetnički. Projekt je, naime, zamišljen kao početak istraživanja temeljenog na iskustvima vizualnih umjetnica i umjetnika u Hrvatskoj, na temu stvarnog položaja i potreba umjetnica i umjetnika za njihov rad. Projekt će se odviti kao niz intervjua s pozvanim umjetnicama i umjetnicima u zadanom terminu izložbe, bilježenja njihovih odgovora, stvaranja baze podataka, te kreiranja »studije slučaja« temeljene na prikupljenim podacima.



Sa odvijanjem intervjua izdvajaju se ključne riječi svakog pojedinog razgovora koje se sukcesivno ispisuju na prozorima galerije bijelim markerom za staklo. Korisnici knjižnice, ali i svi drugi, mogu dati svoje mišljenje o tome što kultura danas treba ili može biti, kroz anonimne anketne upitnike dostupne u galeriji i na webu Galerije Prozori tijekom trajanja programa i umjetnica poziva sve da je ispune. U konačnici trebali bi dobiti odgovor na upit što umjetnik/umjetnica treba, ali i onaj treba li nama kultura uopće, taman da se s rezultatima može ravno put – Ministarstva kulture.


A što će reći Šeks?


S obzirom na doba u kojem živimo pitanje svih pitanja je bez sumnje; što će na ovaj popravljeni Ustav kazati ‘otac’ Ustava RH Vladimir Šeks!? Smije se Dabo, kaže na to je i sama par puta pomislila.


– No, nisam ga popravljala s mišlju na hrvatske političare već s mišlju na hrvatsko društvo.



Na zlostavljane žene, na osobe s invaliditetom, na radnike Uljanika i »3. maja«, na ministre tajkune, na otimanje javnog dobra, na novinare na sudovima, na žene i njihovo pravo na odlučivanju o svom tijelu, na rodnu i spolnu ravnopravnost, na umirovljenike koji ne mogu spojiti kraj s krajem, na bezumni rastući fašizam, na vjeronauk kojem nije mjesto u školi i na besplatan topli obrok za svu djecu u školi. Mi odlučujemo je li tome mjesto u Ustavu. I, dok god nije – mogu s nama raditi što žele – poručuje Dabo.