Ne zna se zašto je ekspresno pušten iz doživotnog zatvora, ali je razjašnjeno da je bio nalogodavac ubojstva – Bože Vukušić
Bože Vukušić bio je nalogodavac ubojstva Jusufa Tatara, doušnika njemačke policije u slučajevima krađa i drugih kaznenih djela kojih su počinitelji bili ljudi iz tadašnje Jugoslavije. Sud nije utvrdio da je Tatar, građevinski radnik, imao bilo kakve veze s Udbom. Vukušić osuđen na doživotni zatvor, ali je odležao samo osam godina
ZAGREB » Zbog predsjedničkih izbora splasnulo je zanimanje medija za suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, ali tamo je i ovog tjedna bilo intrigantnih stvari. Nekoliko je dana svjedočio Bože Vukušić, nekadašnji hrvatski emigrant, koji se kao tajnik saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina dokopao goleme dokumentacije o radu komunističke tajne službe, pa je u München pozvan kao svojevrsni svjedok ekspert. No, tijekom njegovog svjedočenja otvorila se i tema Vukušićeve njemačke presude na doživotnu zatvorsku kaznu, zbog ubojstva jugoslavenskog gastarbajtera Jusufa Tatara, 1983. godine u Karlsruheu.
Dom za azilante
Egzekutor je bio Damir Šišnjak, sitni kriminalac koji je u SFRJ često mijenjao radna mjesta, a u siječnju 1983., prije nego što je morao otići na pet dana u zatvor zbog neplaćene novčane kazne, pobjegao je u Njemačku. U travnju se u domu za azilante u Karlsruheu upoznao s Vukušićem. On je tamo dospio neposredno prije toga, nakon što je iz Jugoslavije pobjegao kako bi izbjegao suđenje za verbalni delikt, vrijeđanje državnog poretka. Njih su se dvojica zbližili, iako je Vukušić bio vrlo nacionalno osvješten i politiziran, dok Šišnjak nije previše mario za politiku. Krajem srpnja, Šišnjak je s još jednim hrvatskim emigrantom Milerom ukrao automobil i otputovao u Vaihingen an der Enz, kako bi posjetili Dušana Kerkeca, Šišnjakovog prijatelja iz djetinjstva. Kerkec je bio tajnik jugoslavenskog iseljeničkog kluba. Po povratku u Karlsruhe, Miler je ispričao Vukušiću o tom izletu, a on je Šišnjaku rekao da bi ubojstvo Kerkeca bilo odgovarajuća osveta za smrt Stjepana Đurekovića, kojeg je Služba državne sigurnosti likvidirala 28. srpnja 1983. Nakon kraćeg oklijevanja, Šišnjak je pristao ubiti Kerkeca, a Vukušić, koji mu se nametnuo kao autoritet, nabavio je pištolj. I tako se Šišnjak 4. kolovoza ponovnu uputio kod Kerkeca, ovaj put s jasnim zadatkom.
Sucu Manfredu Dausteru nije bilo jasno kako je, unatoč tome, Vukušić 1991. pušten iz zatvora Stammheim i vratio se u Hrvatsku. Ismijao je Vukušićevu tvrdnju da je oslobođen zaslugom Franje Tuđmana koji se zauzeo za njega. Ali, dok su okolnosti Vukušićevog dolaska u Hrvatsku još nerasvjetljene, utvrđen je svaki detalj njegovog sudjelovanja u egzekuciji Tatara. U presudi Pokrajinskog suda u Karlsruheu temeljito je opisana Vukušićeva uloga, premda je on negirao umiješanost. Najviše ga je teretio sam ubojica Damir Šišnjak i to u iskazu policiji. Na sudskoj raspravi se Šišnjak, koji je priznao ubojstvo, predomislio i tvrdio da Vukušić nije s tim imao veze, ali je sudac istinitom ocijenio njegovu prvu verziju.
Međutim, Kerkeca nije zatekao u stanu i vratio se neobavljena posla. Vukušić je u međuvremenu otišao u München na Đurekovićev pogreb, a kad su se opet sreli, 7. kolovoza, odredio je Šišnjaku novu metu, »izvjesnog Husu kojeg je u više navrata posjetio jugoslavenski konzul i koji je agent jugoslavenske tajne službe«. Bio je to građevinski radnik Tatar, doušnik njemačke policije u slučajevima krađa i drugih kaznenih djela kojih su počinitelji bili ljudi iz tadašnje Jugoslavije. Sud nije utvrdio nikakve Tatarove veze s »Udbom«. Šišnjak je »bio potpuno ravnodušan prema Tataru«, nije ga ni poznao, ali ga je pristao ubiti »želeći biti susretljiv prema Vukušiću«. Pištolj je već imao, a Vukušić mu je osobno, u gostionici »Zum-Zum« u Karlsruheu, već istog dana pokazao čovjeka u žutoj kožnoj jakni, koji je s dvojicom muškaraca sjedio na teresi, i rekao da je to Tatar. Šišnjak i Vukušić ušli u WC gostionice, gdje je Šišnjak stavio prigušivač na cijev pištolj i zatakao ga u hlače. Vukušić je potom napustio »Zum-Zum«, a Šišnjak je ostao čekati.
Pucao mu u glavu
Za petnaestak minuta, oko 20 sati, Tatar je ustao i krenuo u WC, a Šišnjak za njim. I dok je Tatar obavljao malu nuždu, Šišnjak mu je hladnokrvno pucao u glavu. Zbog prigušivača gosti nisu ništa čuli i Šišnjak je mirno izašao iz gostinice i uputio se u drugi lokal »Binding-Stube«, gdje ga je čekao Vukušić. Podnio mu je izvještaj, a Vukušić je odbio uzeti natrag pištolj, pa ga je Šišnjak zadržao. Tako naoružan otišao je u stan svoje njemačke prijateljice u kojem je boravio, a usput je sreo trojicu Hrvata, kasnijih svjedoka, kojima je pokazao pištolj, ali im o ubojstvu nije pričao. Zato ga je detaljno opisao svojoj prijateljici, čak joj je kazao i da mu je nalog dao Vukušić.
Prva meta trebao je biti Dušan Kerkec, tajnik jugoslavenskog iseljeničkog kluba, kao osveta za smrt Đurekovića. Šišnjak ga je pristao ubiti, Vukušić mu je nabavio pištolj. Međutim, Šišnjak nije Kerkeca zatekao u stanu pa se vratio neobavljena posla. Od Kerkeca se odustalo, a nova meta postao je nesretni Jusuf Tatar, »kojeg je u više navrata posjetio jugoslavenski konzul i koji je agent jugoslavenske tajne službe«.
Idući je dan policija uhitila Šišnjaka, na dojavu jednog od Hrvata svjedoka, a Vukušić je priveden 10. kolovoza. Vukušić se branio da je cijelu večer 7. kolovoza bio u »Binding-Stube«, zajedno s društvom, što su na suđenju pojedinci i svjedočili, ali im sudac nije vjerovao. Vukušić je poricao bilo kakvu vezu s ubojstvom, tvrdeći da je tek Šišnjaku kratko čuvao pištolj. Šišnjak je u sudskoj raspravi pokušao skinuti odgovornost s Vukušića, a kao nalogodavca ubojstva označio je njemu nepoznatog čovjeka. Sudac je to smatrao nevjerodostojnim iskazom i obojici je dodijelio doživotni zatvor. Od kojeg je Vukušić odslužio samo osam godina.
Egzekutor Damir Šišnjak bio je sitni kriminalac koji je u Njemačku pobjegao da ne ode pet dana u zatvor zbog neplaćene kazne, a Bože Vukušić završio je u Karlsruheu zbog verbalnog delikta – vrijeđanja državnog poretka.
