Životni put posut trnjem i zvijezdama

Oleg Mandić: ‘Sve dok budem imao snage, neću odustati od promicanja istine’

Aleksandra Kućel Ilić

foto: arhiv Olega Mandića

foto: arhiv Olega Mandića

Rano u životu sam spoznao da mi se nakon Auschwitza nikada neće desiti nešto gorega. Takvo razmišljanje mi je omogućilo da imam prekrasan život.



Oleg Mandić – novinar, pravnik, publicist, Opatijac… Premda je navršio 83 godine, nije mu teško putovati i gotovo bez predaha boriti se za promociju antifašističkih vrijednosti unutar Hrvatske, ali i u inozemstvu. Njegova je misija pred što većim brojem ljudi, posebno mlađih naraštaja, prenositi istinu o povijesnim zbivanjima, učiti ih što su istinske životne vrednote, humanizam, čovječnost, sve ono što je dobro i ne da zlu da nadvlada…


Dugo će pamtiti drugu polovicu svibnja 2016. godine, kada je u samo nekoliko dana bio na dvije promocije knjige u dva grada i u dvije zemlje – u Zagrebu, jedne knjige kojoj je autor, drugog izdanja knjige, monografije »Rotary u Hrvatskoj i svijetu«, te u talijanskoj Gorizi, kao gost Međunarodnog skupa povjesničara, te protagonist nedavno izašle knjige talijanskog novinara Roberta Kovaza »Oleg Mandić – posljednji dječak Auschwitza«.


Crtica o autoru


Predstaviti ovog »dječaka za kojim su se zatvorila vrata logora smrti u Auschwitzu«, s obzirom na sažetost koju traži novinarski izričaj, nije lagan posao. No, ima gospodin Mandić lijek i za to, pa u svojoj novoj knjizi koja ima više od 600 stranica, postoji i zanimljiva, neobična crtica »autor o autoru«.




– Oleg Mandić (1933.), kako sam volim kazati: u prvom je redu Opatijac, pa onda novinar, pravnik, publicist, bridžist i društveni aktivist. A naravno – i rotarijanac, i posljednji uznik koji je 1945. godine živ napustio Auschwitz.


Dvije su okolnosti obilježile moj život: Auschwitz i rođenje u horoskopskom znaku ovna. Rođen sam u poznatoj narodnjačkoj odvjetničkoj obitelji u Istri. Prastric Matko (1849. – 1915.) bio je svećenik i preporoditelj, nono Ante (1881. – 1959.) kao kraljevski namjesnik upravljao je Titovom Jugoslavijom prijelaznog razdoblja 1944./46., a tata Oleg (1906. – 1979.) odgojio je sijaset pravnika predajući na zagrebačkom i riječkom Pravnom fakultetu.


Rano u životu sam spoznao da mi se nakon Auschwitza nikada neće desiti nešto gorega. Takvo razmišljanje mi je omogućilo da imam prekrasan život. Ovan pak u horoskopu mi je predodredio da u tom lijepom životu uvijek težim svrsishodnosti i boljitku. Najčešće sam u tome i uspijevao, a posebno me radovalo kad sam u nečemu mogao biti prvi.


Tako sam 1957. godine u zagrebačkom Večernjem listu svojim napisima iz sudnice utro put crnoj kronici u jugoslavenskoj štampi. 1962. godine bio sam među osnivačima Društva pravnika u privredi Hrvatske, a 1964. Saveza društava pravnika u privredi Jugoslavije. Ovo potonje je u to vrijeme izazvalo golemu sablazan: bilo je to, naime, prvo jugoslavensko društvo (udruga) sa sjedištem izvan Beograda!


Početkom sedamdesetih, u jeku samoupravljanja, uveo sam u svom djelokrugu, prvi puta, plaćanje po učinku, što se nakon toga uvriježilo u cijeloj privredi. Koncem osamdesetih sam osnovao Bridge klub u Opatiji, a početkom devedesetih bio sam članom inicijalne grupe za osnivanje Rotary kluba u Rijeci. Ovim posljednjim bili su stvoreni i preduvjeti da 25 godina kasnije napišem ovu knjigu.


Naposljetku i jedan savjet dragom čitaocu. Bude li na internetu tražio nešto više o autoru ove monografije valja mu pored Oleg Mandic upisati i tiječ »Auschwitz«. Želi li se instruirati više o mom ocu, valja nakon imena i prezimena upisati riječ »sociologija«. I sve to zato što je internetski prostor za termin »Oleg Mandic« najviše zaokupio moj sin (1967.), poznati bečki doktor paleontoloških nauka. Naravno, za čitanje o njemu treba imenu i prezimenu dodati riječ »paleontologija«. A što se tiče izbora imena novorođenoj djeci, definitivno nam je u obitelji nedostajalo invencije – napisao je o sebi Oleg Mandić.


Tvornica smrti


Premda su neposredan povod ovom razgovoru zapravo dvije knjige u kojima vodi glavnu riječ, zanimljivosti iz bogatog života, jednostavno i bez reda »uskaču« u našu priču. Posebno podatak koji je najjače odjeknuo i postao predložak ne samo za brojne novinske tekstove i knjige, već i za filmove – u Opatiji, tu u našem susjedstvu živi čovjek koji je zadnji napustio »tvornicu smrti«…


– Tek sam prije trideset godina shvatio koliko je dobar ovaj »štos« koji je zapravo povijesna činjenica. Naime, kada su Rusi konačno došli u Auschwitz, došlo je do prave invazije znatiželjnika: svećenika, novinara, oficira, predstavnika Crvenog križa koji su tražili odgovore na to, što li se ovdje događalo. Mojoj obitelji, mami, babuški (noni) i meni bilo je vrlo važno da na neki način pošaljemo poruku doma da smo živi, da smo oslobođeni. S tom molbom smo išli prema svima za koje smo mislili da bi vijesti o nama mogli prenijeti u Jugoslaviju, a netko je to i učinio, iako nikada nismo doznali o kome je bila riječ.


Uglavnom, depeša o tome da je obitelj dr. Mandića, tada člana trijumviratnog namjesništva koje je slijedom sporazuma Tito-Subašić vladalo Jugoslavijom, živa i oslobođena, stigla je u Beograd. Proradila je veza Beograd-Moskva, pa je već nakon par dana u Auschwitz došla telegrafska naredba iz Moskve  da je potrebno »pronaći jugoslavensku obitelj Mandić i prvom prilikom ju dovesti u Moskvu«. U potpisu: Bulganjin, tada Staljinov zamjenik! Pronašli su nas, snimljen je o tome i kratki prilog za filmske novosti s bojišta. Taj sam filmić nakon 25 godina imao priliku vidjeti pri svojoj prvoj posjeti  Auschwitzu.


Bila je ljuta zima. Preselili smo se privremeno u baraku komandanta logora, a vojnici i Crveni križ su u međuvremenu evakuirali preostale logoraše. Tako smo na kraju u logoru ostali još samo nas troje – babuška, mama i ja. Kada su se pri odlasku, za nama zatvorila vrata logora, bio sam zadnji uznik koji je živ napustio Auschwitz. Odvezli su nas u Krakow, a zatim u Moskvu – prisjetio se događaja iz 1945. godine Mandić.


Svibanjske preokupacije


Vrativši se u stvarnost, u 2016. godinu, priča nam o svibanjskim preokupacijama…


– Pitaju me zadnjih dana »pa kade si ti, niš te ni«? I baš su me »piknuli« s time, jer u svibnju ove godine sam imao jedan od težih tjedana što se tiče brojnih obaveza. Svaki od događaja bi zaslužio biti vijest za sebe, a bilo ih je pet, u dvije različite zemlje, u nekoliko različitih gradova… S moje 83 godine…


Prva obveza u nizu je bilo predavanje u Rotary klubu Zagreb. To je prvi Rotary club u Hrvatskoj i on je matični klub našeg Rotary kluba Rijeka. Naime, u Zagrebu je bila distriktna konferencija u povodu 25. obljetnice Rotaryja u Hrvatskoj i pete obljetnice distrikta. Imao sam već objavljenu knjigu o rotarijanstvu u Hrvatskoj koja je rasprodana, a sada smo uspjeli napraviti drugo i prošireno izdanje. Na predavanje sam zapravo došao kako bih govorio o tome kako mi je uspjelo u kratkom roku napisati i tiskati opsežnu knjigu, ono što ostalima nije uspjelo. No, unatoč tome što sam u tiskari proveo cijelo popodne, a knjiga se tiskala u Zagrebu, na samo predavanje nažalost nisam uspio donijeti niti jedan primjerak knjige. Došao sam samo s kopijama naslovne stranice…


Dan kasnije sam u Zagrebu u Hrvatskom povijesnom muzeju u povodu Međunarodnog dana muzeja imao performans na temu mog boravka u Auschwitzu, u okvirima izložbe ’45. Žao mi je kad bude manje od 100 ljudi na predavanjima. Organizatori su ih očekivali možda 40, no odazvalo ih se 120! Zatim sam u Zagrebu imao 65. godišnjicu mature, završetka klasične gimnazije. Od 134 učenika u četiri razreda danas nas je živućih još 80, što je velik broj, a na proslavu nas se odazvalo 37. To je bio četvrtak.

Već u petak sam morao u Goriziu, u Italiju, na skup europskih povjesničara, deseti po redu, koncepcijski sličan našim opatijskim Danima antifašizma. Ove godine im je tema bila »Schiavi« (robovi, ropstvo), a s obzirom da je talijanski novinar Roberto Covaz napisao knjigu o meni, uvrstili su nas u program kojega je u kinu pratilo 400 ljudi, a puštena je i priča o meni na DVD-u, s talijanskim prijevodom.


Kada je nedavno u Trevisu bila prezentacija ove Covazove knjige – odaziv publike je bio tako velik da mi je zbilja otpala ruka dok sam potpisivao knjige. U Italiji naime iznimno drže do antifašizma i jako su dobro informirani o situaciji u Hrvatskoj. Pitaju nas – što se to događa u Hrvatskoj koja je nekad bila pojam antifašizma… Upravo zbog svega toga, sve dok budem imao snage neću odustati od aktivne borbe za promicanjem istine – govori Oleg Mandić.


Među najboljima


Kaže da se često prisjeti riječi pokojnog nonota koji mu je običavao reći: S istinom možeš sve, samo ju moraš znati na pravi način servirati…


– Na koncu tjedna opet sam otputovao u Zagreb, na svečanu akademiju povodom 25. obljetnice ponovnog osnivanja Rotary Internationala u Republici Hrvatskoj, a tamo je bila i promocija knjige objavljene u povodu ove obljetnice. Ovdje bi volio istaknuti i nešto vrlo važno što sam u zadnji čas uspio ubaciti i u knjigu. Naime, 7. ožujka je stiglo neobično pismo – predsjednik svjetskog Rotary Internationala je pisao predsjedniku riječkog Rotary kluba, direktno Vidoju Vujiću i istaknuo da je u ovoj godini riječki Rotary club među najboljima na svijetu, primjer za ostale. I pozvao ga je u Seul na međunarodnu konvenciju…


Na akademiji su uručene i Rotary klubu Rijeka i meni povelje »za zasluge za razvoj rotarijanstva u Hrvatskoj, značajan doprinos u služenju rotarijanskim idealima, sugrađanima u potrebi te cjelokupnoj hrvatskoj i međunarodnoj zajednici u proteklih 25 godina.« A nova knjiga Rotary u Hrvatskoj i svijetu bit će predstavljena u Rijeci u petak 10. lipnja u 19 sati u Gradskoj vijećnici.