Tjedan za nama, kolikogod je bio prazničan (barem još ove godine), bio je i politički interesantan. Predsjednik Vlade Andrej Plenković suočio se sa štrajkom prosvjetara, a takav je štrajk uvijek neugodan. Međutim, predsjednik Vlade suočio se, u mnogo manjoj mjeri, i s činjenicom da je predsjednik Gradskog odbora HDZ-a Andrija Mikulić, inače glavni državni inspektor, ujedno jedan od ključnih ljudi u izbornoj kampanji Kolinde Grabar-Kitarović.

On bi trebao biti čovjek koji će svojim stranačkim radom pokrivati Grad Zagreb. Čovjek koji je glavni državni inspektor bit će tako i glavni stranačko izborni operativac Grabar-Kitarović u Gradu Zagrebu što na predsjedničkim izborima nikako nije nevažno. Predsjednik Vlade, ujedno i stranački šef Andriji Mikuluću, u tome ne vidi nikakav problem jer, kako reče, »to je tehnička odluka, ne vidim nikakav veliki problem, mislim da se u nedostatku drugih tema pronalazi ova«. To je sve što je Plenković kazao o postavljanju Mikulića za šefa kampanje Grabar-Kitarović u Gradu Zagrebu.

Država, to je HDZ

Kao prvo, valja primijetiti da Plenković u tome ne vidi nikakav veliki problem. Dakle, problem postoji, ali nije dovoljno velik. Kada će postati dovoljno velik i što bi Mikulić trebao biti u izbornom stožeru Grabar-Kitarović da problem postane dovoljno velik, pa da, kako bi premijer kazao, bude prinesen i njegovoj pozornosti, ništa od toga nam nije znano.

Bjelodano je da je problem to što je glavni državni inspektor ujedno i jedna od ključnih osoba u kampanji kandidatkinje HDZ-a za još jedan mandat. To bi se moglo podvesti pod stvarni sukob interesa, ali to ne znači da će tako biti i sankcionirano. Uostalom, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa nedavno je zaključilo da Ivan Anušić kao župan osječko-baranjski može voditi kampanju Grabar-Kitarović.

Pa, ako može župan (pri čemu je već samim njegovim imenovanjem za čelnog čovjeka njene kampanje funkcija župana obezvrijeđena, jer župani su ljudi, tako možemo zaključiti, koji toliko besposličare da mogu istovremeno voditi i tuđe predsjedničke kampanje), zašto ne bi mogao glavni državni inspektor? Problem je veoma jednostavan: HDZ ne radi razliku između stranke i države i budući da ne radi tu razliku nije im jasna razlika između stranačkih (predizbornih) i državnih dužnosti. Štos je u tome što je HDZ oduvijek Hrvatsku doživljavao kao svoje neograničeno privatno vlasništvo, pa kada je već tomu tako, onda se i s kadrovima može raditi što kome padne na pamet.

Prije pet godina, u vrijeme kada je HDZ bio oporbena stranka, o tome se ipak vodilo računa. Šef kampanje nije bio ni jedan župan, a njih ni tada nije nedostajalo HDZ-u, jer je jedna od ključnih osoba te kampanje bio Miro Kovač, tada međunarodni tajnik HDZ-a, čovjek bez ikakve državne dužnosti ili službe. Imenovanjem, makar i formalnim, Mikulića za šefa kampanje Grabar-Kitarović u Gradu Zagrebu, HDZ je nedvosmisleno pokazao da on sebe poistovjećuje s Hrvatskom, da sebe poistovjećuje s državom. A urastanje stranke u državu je ono protiv čega se HDZ načelno jako bori, nešto što HDZ načelno jako osuđuje, jer to je, da ne bi bilo zabune, jedna od bitnih oznaka totalitarizma.

Drugi čudan dio premijerove izjave odnosi se na njegovu konstataciju da se u nedostatku drugih tema pronalazi ova. Kao prvo, ta pronađena tema, prvotno objavljena na stranicama ovih dnevnih novina, doista ni po čemu ne spada u druge teme. To imenovanje spada u »prve teme« jer je to doista skandalozno. Međutim, drugih tema u tjednu za nama uopće nije nedostajalo.

Ugroženost proračuna

Upravo je počeo štrajk prosvjetara. Ostavit ćemo po strani koliko se prosvjetara štrajku odazvalo (brojke su u za njih najnepovoljnijoj varijanti dobre), ostavit ćemo po strani i razloge i opravdanost razloga za štrajk. To znači da ćemo ostaviti po strani i to da se koeficijenti, a o njima se u ovom slučaju radi, mijenjaju uredbom Vlade te da oni nisu predmet pregovora socijalnih partnera.

Zadržat ćemo se na tome da se radi o tome da jedan od najvećih, uz zdravstvo, policiju i pravosuđe, državnih sektora štrajka i to na temelju izvještaja o prvome danu štrajka uspješno. Sve to dovoljno je da se zaključi da nije riječ o drugoj temi i nedostatku tema. Sve to dovoljno je da se zaključi da je Vlada u ozbiljnom problemu jer masovno štrajkaju ljudi u relevantnom sektoru. Sve to dovoljan je znak za alarm jer za taj sektor zadužen je majušni koalicijski partner koji se zove HNS, a čija je osoba (ne i članica) na čelu resora koji štrajka i koja se ponaša kao štrajkaški kolovođa.

Taj se štrajkaško-politički problem nazire mjesecima i ono što se naziralo mjesecima početkom listopada se i dogodilo. Izvrsno vrijeme za štrajk: taman je krenula »škola za život«, pa ima li išta ljepše nego tu i takvu školu začiniti štrajkom zbog skromnih plaća i koeficijenata? Ima li boljeg trenutka za štrajk na tu temu uoči predsjedničkih izbora na kojima HDZ gura svoju kandidatkinju u drugi mandat, a svako joj nepoželjno treperenje u hrvatskom društvu može naškoditi? Ima li boljeg trenutka za štrajk od onoga koji doslovce neposredno prethodi izradi i usvajanju državnog proračuna za sljedeću godinu, a ta je sljedeća godina ujedno i izborna što samo povećava šanse štrajkaša na makar i djelomični uspjeh? Nema, Arsen Dedić bi kazao »ničeg nema« i to »ničeg nema« je ono što je najporaznije za Plenkovića.

On može odbiti štrajkaške zahtjeve i zbog toga riskirati ozbiljan gubitak glasova na parlamentarnim izborima koji će biti za manje od godinu dana, a time možda i gubitak vlasti. On može prihvatiti štrajkaške zahtjeve i time uoči parlamentarnih izbora demonstrirati vlastitu slabost prihvaćanjem njihovih zahtjeva i k tome još ugroziti ono što je jedno od najvažnijih postignuća ove Vlade kojim se ona silno voli kititi, a to je održivost proračuna.

Za Plenkovića u svemu tome u ovome času, ako se nešto izvanredno ne dogodi, nema dobre varijante. To, pak, znači da njegovi politički protivnici, bez obzira jesu li unutar njegove stranke ili u stvarnoj parlamentarnoj opoziciji, ponovno mogu profitirati, a da za taj profit ama baš ništa nisu učinili.

No, od svega toga u ovome tjednu Plenkovića i njegove saveznike više su zanimali državni blagdani zbog kojih neće dobiti ni jedan jedini glas, ali riskiraju gubitak izbora.