Obrazovna reforma koju izradom novih kurikuluma pokreće ministar Vedran Mornar neće biti kozmetičke naravi, i neće se svesti samo na rezanje gradiva, rasterećenje učenika i školskih torbi u osnovnim i srednjim školama, već će omogućiti profesorima da budu kreativni, a djeci da razviju sposobnost razmišljanja i zaključivanja
1 Razvoj temeljnih kompetencija za cjeloživotno učenje
2 Povećanje razine funkcionalnih pismenosti učenika
3 Obrazovanje primjereno dobi i interesima učenika, bliže svakodnevnom životu, koje će ih osposobiti za svijet rada, nastavak obrazovanja i suvremeni život
4 Povezanost obrazovanja s potrebama društva i gospodarstva
Reškovac: Izaći iz okvira
– Veliki broj kolegica i kolega stalno pokušavaju izaći iz toga okvira jer ih on ograničava i zato što je velikim dijelom u suprotnosti s onim što oni vide kao smisao obrazovanja. Vjerujem da će oni pozdraviti promjene i da će ih motivirati već sama mogućnost da sudjeluju u kreiranju promjena. Sasvim sigurno, dodatno bi ih motivirao veći društveni ugled profesije, pri čemu ne mislim samo na poštenu plaću, već i javnu percepciju poučavanja kao posla koji je izuzetno važan za budućnost ove zemlje.
Vuk: Možemo uspjeti
– Mislim da učitelje i nastavnike ne treba dodatno motivirati, ali ih treba dodatno informirati i educirati. Sudeći po podršci koju dobivamo ovih dana, vjerujem da planirane ciljeve možemo ostvariti. No, moraju biti zadovoljeni i drugih preduvjeti, posebno podrška ostalih dionika u sustavu odgoja i obrazovanja. Nadam se da ona neće izostati.
Hitrec: Nužna podrška ravnatelja
– Nastavnici moraju dobiti odgovarajuće stručno usavršavanje, kolegijalnu podršku i izmjenu primjera dobre prakse i kontinuiranog osnaživanja za svakodnevnu promjenu koja ne smije biti samo kozmetička. Osim nastavnika, važno je da promjenu razumiju i podupiru ravnatelji koji i trebaju osigurati uvjete da nastavnici kvalitetno rade svoj posao. Bez jake podrške ravnatelja, niti jedna promjena ne može se potpuno provesti.
Ristić Dedić: Transparentnost i dogovor
– Potpuno smo svjesni da papirnati reformski pokušaji koji se nameću odozgo nemaju nikakvu šansu zaživjeti u školama, kao ni zahvati koji ne idu za time da osnaže učitelje u njihovoj profesionalnoj ulozi. Cijeli pristup od prvog dana stoga temeljimo na principima uključenosti svih, transparentnosti, dogovora, učenja i sustavnosti u pružanju podrške učiteljima i školama za primjenu novih modela. Nadam se da javnost to naše nastojanje već prepoznaje.
Tim na čelu s Borisom Jokićem, znanstvenikom iz Instituta za društvena istraživanja (IDI), dobio je zadatak pripremiti nove kurikulume do školske godine 2016./2017., kada će početi njihova eksperimentalna primjena, a godinu kasnije novi način rada trebao bi ući u punu primjenu u svim osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj. Jokićev tim najavljuje da njihove promjene neće biti kozmetičke, i neće se svesti na rezanje gradiva, rasterećenje učenika i školskih torbi, već će u škole donijeti sustavne i korjenite promjene koje će današnji školski sustav okrenuti »naglavačke«. Pritom će se, najavljuju, u obzir uzeti sva dobra rješenja iz dosadašnjih reformskih pokušaja poput HNOS-a, Nacionalnog okvirnog kurikuluma, Hrvatskog kvalifikacijskog okvira…
Hrpe podataka
Članovi Jokićeva tima najavljuju da će novi kurikulumi smanjiti potrebu da učenici bubaju napamet nepotrebne hrpe podataka koje je informacijska tehnologija učinila lako dostupnima, a učiteljima i nastavnicima dati slobodu da umjesto trčanja kroz gradivo da bi se zadovoljio strogo propisani nastavni plan i program, budu kreativni i djeci pomognu da razviju sposobnost razmišljanja.
Tomislav Reškovac, profesor filozofije, logike i književnosti u zagrebačkoj Privatnoj klasičnoj gimnaziji, najviše će vremena u povjerenstvu za kurikulum posvetiti izradi kurikularnih dokumenata, ali će sudjelovati i u radu stručne skupine koja će se baviti novim sustavom vrednovanja i ocjenjivanja, i u radu stručne skupine za udžbenike.
Vizija onog što u hrvatskom obrazovanju ne štima i što treba hitno mijenjati, prof. Reškovcu potpuno je jasna: bubanju i normiranosti rada nastavnika mora doći kraj.
Malo autonomije
– Iz perspektive nastavnika, istaknuo bih dva problema. Prvi je nizak, ili u najmanju ruku nedovoljan stupanj autonomije i nastavnika i škola. Ne samo da su sadržaji poučavanja i učenja vrlo detaljno i ekstenzivno propisani izvana, nastavnim programima, već je i cjelokupna aktivnost škole pretjerano normirana nizom propisa. Zbog toga se ne može aktivirati kreativni i stručni potencijal nastavnika i škola, a to je, uvjeren sam, pogubno za kvalitetu svakog obrazovnog sustava.
Drugi je problem izrazito reduktivni koncept znanja prema kojemu je znanje zbir podataka. Iz toga slijedi da je cilj poučavanja transfer, prijenos podataka, a iz toga logično slijedi da poučavati znači držati predavanja, a učiti znači pokušati memorirati čim više podataka, tj. bubati napamet. U svijetu u kojemu su informacije izrazito lako dostupne, trošiti ograničeno školsko vrijeme i, po prirodi stvari, ograničene fizičke i mentalne kapacitete učenika i nastavnika na transfer informacija, to mi se čini bezumnim rasipanjem onoga što je u obrazovanju najdragocjenije – upozorava prof. Reškovac.
Preopterećenost učenika gradivom po njegovom sudu nije prvenstveni problem u školama. Ključni problem, ističe, nije u tome što su oni općenito opterećeni, već u tome što su opterećeni krivim stvarima.
Smisleni napor
– Ljudi ponekad zaboravljaju da učenje iziskuje određeni trud, određeni mentalni napor, napor da se misli i razmišlja. Uostalom, najkreativnije ljudske aktivnosti iziskuju najveći napor. Meni nije osobito stalo do škole kojoj je prvenstveni cilj eliminirati napor učenja. Stalo mi je do škole koja će učenicima taj napor učiniti smislenim – objašnjava Reškovac.
Kako to postići? U prvom redu, reduciranjem količine informacija kojima učenik mora ovladati, a onda, umjesto da se djecu tjera učiti napamet, pomoći im da razviju svoje misaone sposobnosti. »Ono čemu se nadam jest škola koja potiče radoznalost, otvorenost i kritičnost. Nadam se školi koja će pomoći djeci i mladim ljudima da stasaju u osobe koje razumiju svijet u kojem žive, koje su u stanju rješavati probleme s kojima se susreću, koje taj svijet doživljavaju kao svoj svijet, dakle kao nešto na što imaju pravo, ali prema čemu, jednako tako, imaju i odgovornost«, veli zagrebački profesor. Kao jedna od članica ekspertne radne skupine, Ružica Vuk, docentica na Geografskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, radit će na oblikovanju nacionalnih kurikuluma za pojedine vrste i razine odgoja i obrazovanja, predmetnih kurikuluma, te osposobljavanju učitelja i ostalih odgojno-obrazovnih djelatnika za promjene koje ih očekuju. Prije zapošljavanja na PMF-u radila je u osnovnoj školi i u gimnaziji kao profesor geografije i povijesti, sudjelovala u izradi Nacionalnog okvirnog kurikuluma, a ima i višegodišnje iskustvo u stručnom usavršavanju nastavnika.
Pritisci zbog ocjena
U postojećem obrazovnom sustavu najslabijom točkom smatra položaj učitelja i nastavnika koji su, kako tvrdi, izloženi različitim pritiscima, uglavnom zbog ocjena. – Česte su pritužbe na njihov rad, u velikom broju neutemeljene, i što je posebno zabrinjavajuće, anonimne. Evidentno je da komunikacija u školama nije učinkovita i da su tu potrebne promjene – kaže Ružica Vuk. Učitelji i nastavnici, objašnjava, rade u različitim uvjetima, s različitim brojem razrednih odjela, u više škola, a pravilnik o normi rada stavlja ih u isti položaj. Nije jednako opterećen učitelj koji u jednoj školi predaje jedan predmet i onaj koji radi u dvije ili tri škole, u različitim županijama, i izvodi nastavu iz dvaju ili više predmeta. Jačanje društvenog ugleda učitelja i nastavnika, njihova autonomija u izboru nastavnih sadržaja i poučavanju, ujednačeni uvjeti rada, ali i odgovornost za kvalitetu rada, prepoznati su kao važni ciljevi u Strategiji znanosti, obrazovanja i tehnologije – podsjeća Vuk.
U obrazovnoj reformi koja im predstoji, važna će, kaže, biti priprema prijelaza na devetogodišnje osnovno obrazovanje i jasno određivanje ciljeva srednjeg obrazovanja.
– Učenicima se mora omogućiti veći utjecaj na osobni razvoj, ali i preuzimanje veće odgovornosti za ishode učenja. Učiteljima treba osigurati veću autonomiju u izboru sadržaja, poticati primjenu kreativnih pristupa u organizaciji učenja i poučavanju, osloboditi ih pritisaka – najavljuje ova geografkinja. I ona smatra da svakako treba propitati količinu nastavnih sadržaja, ali je važnije da sadržaji koji se u školi uče budu relevantni za ciljeve i ishode učenja, i da se s činjenica pomaknemo prema proceduralnim znanjima i razvoju vještina za cjeloživotno učenje.
»Učiti kako učiti«
Zrinka Ristić Dedić, znanstvena suradnica u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, nada se da će u radnoj skupini raditi na definiranju novih modela vrednovanja i ocjenjivanja učenika i osmišljavanju načina na koji će se u škole uvesti princip »učiti kako učiti«. To su, kaže, teme koje je profesionalno najviše zanimaju.
Tri područja obrazovanja smatra posebno manjkavim.
– Prvo, u našim školama se učenike ne uči učiti. Nitko im ne kaže kako planirati učenje, kako pratiti vlastito napredovanje u učenju, kako promijeniti pristup učenju ako stari pristup ne daje rezultate, kako analizirati i vrednovati vlastiti rad. Drugo, vrednovanje učeničkih postignuća uglavnom se svodi na ocjenjivanje gradiva koje su učenici naučili nakon neke nastavne cjeline. To je dosad bio prostor za generiranje frustracija, kako učenika i roditelja, tako i učitelja – upozorava Ristić Dedić. Vrednovanje bi, naprotiv, trebalo služiti učiteljima da unaprijede proces poučavanja, a to je u našim školama izostalo. – Želja nam je ugraditi ove vrste vrednovanja u naše obrazovanje i općenito bolje povezati i uskladiti vrednovanje s kurikulumom, odnosno s ciljevima koji se postavljaju pred učenike u pojedinim predmetima i područjima. Vrednovanje treba biti integrirano u učenje i služiti jačanju učenja. Kroz različite pristupe vrednovanja učenicima treba omogućiti da pokažu što znaju i što mogu učiniti u različitim područjima, a naglasak mora biti na napredovanju svakog učenika i ostvarivanju visokih standarda za sve učenike – objašnjava ova znanstvenica.
Manjak demokratičnosti
Jedan od ozbiljnih propusta naših škola za nju je i manjak demokratičnosti. Učenici bi, kaže, morali biti uključeni u procese odlučivanja o pitanjima koja ih se direktno tiču. – Učenicima treba dati da iskažu svoje mišljenje o školskim politikama i praksama, primjerice kad se radi o tome kako se vrednuju njihova postignuća, kako se rješavanju pitanja sukoba u školi i slično. Zapravo, mišljenja učenika bi trebala imati važnu ulogu u oblikovanju svih politika i praksi koje utječu na njihov svakodnevni život. Potpunije uključivanje učenika u rad škole, osim što jača privrženost školi kod učenika i doprinosi izgradnji pozitivnih međuljudskih odnosa, predstavlja jednu od najjačih lekcija iz građanskog odgoja koju učenici u školama mogu dobiti – upozorava Ristić Dedić.
Velika količina sadržaja
Promjenama u strukovnom obrazovanju u Jokićevom timu bavit će se Suzana Hitrec, ravnateljica Upravne škole Zagreb i predsjednica Udruge srednjoškolskih ravnatelja. Osim toga, bavit će se, kaže, i motiviranjem ravnatelja škola da podrže reformu kurikuluma.
Kao i njeni suradnici na reformi kurikuluma, smatra da je velika količina sadržaja koji opterećuje učenike i nastavnike najslabija točka hrvatskog obrazovnog sustava. Zbog toga, dodaje, nitko od njih nema vremena za razumijevanje, uvježbavanje, kreativno izražavanje, povezivanje, rješavanje problema i primjenu u životnim situacijama.
– Iako naša djeca provode godine i godine u školskim klupama, vrlo često ne nauče kako će neke sadržaje učiti. Nemaju vremena za uvježbavanje i ponavljanje, pa nas ne treba čuditi da nakon deset godina školovanja imaju problema s osnovnim kompetencijama čitanja, pisanja i računanja – ističe Hitrec. Kad se svi koncentriraju na ocjenu, vrlo se brzo gubi prava svrha učenja, a nabubani sadržaji zaborave. Ozbiljne promjene, kaže ova ravnateljica, mora doživjeti i sustav ocjenjivanja.
– Za sve učenike se ne mogu uspješno primijeniti isti načini poučavanja, a zato treba mijenjati pristup vrednovanju i ocjenjivanju. Učenici i roditelji trebaju dobiti pravovremenu povratnu informaciju o rezultatima, ali i mogućnostima napredovanja i poboljšanja. Uz sadašnji pristup ocjenjivanja prisutan je stres, nezadovoljstvo, osjećaj nepravde, neshvaćenosti, nesigurnosti… I to ne samo kod učenika, nego i nastavnika. To svakako treba mijenjati i pronaći nove modele koji će biti poticajni – zaključuje Hitrec.
