Životna priča 44-godišnjeg Puljanina

OD PILOTA DO ĐAKONA “Bog me zvao odavno, ali sam kasnije dignuo slušalicu”

Patricija Softić

Damir Štifanić zaređen je za đakona   studenom u pulskoj katedrali / Snimio N. LAZAREVIĆ

Damir Štifanić zaređen je za đakona studenom u pulskoj katedrali / Snimio N. LAZAREVIĆ

Borba u dubinama moga srca trebam li na primljenu ljubav odgovoriti na poseban način, posvećujući svoj život služenju Bogu i ljudima. Opirao sam se junački, no Bog je bio uporan i strpljiv. I na kraju je pobijedio



Prije nepunih mjesec dana u pulskoj su katedrali pred rodbinom, prijateljima i ostalim mnogobrojnim vjernicima, četiri bogoslova započela novi život u svetom redu. Porukama porečkog i pulskog biskupa Dražena Kutleše, ovi su bogoslovi primili red đakonata te time postali članovima klera Porečko-pulske biskupije. Mise ređenja nisu nikakva rijetkost, pa bi i ovo slavlje u pulskoj katedrali inače prošlo samo kao još jedna dnevna vijest da ne krije u sebi jednu zanimljivost koja nas je zagolicala.


Naime, među mladim je bogoslovima za đakona zaređen i Puljanin Damir Štifanić rođen 1973. godine, koji je nakon zavidne dugogodišnje karijere što vojnog, što civilnog pilota, 2012. odlučio promijeniti  životni smjer i ušao u riječko sjemenište Ivana Pavla II. Što je Štifanića nagnalo da s 39 godina pilotiranje nebeskim prostranstvima zamijeni podučavanjem djece i mladih nebeskim zakonitostima i božanskim mudrostima?


Dječački san


Na nedavnom ređenju za đakone u pulskoj katedrali bili ste najstariji bogoslov. Dosta kasno ste ušli i u riječko bogoslovno sjemenište. Jeste li i tamo bili najstariji? Kako su vaši kolege bogoslovi i učitelji reagirali na vas?




– Kada se govori o duhovnom pozivu kod ljudi u zrelijoj dobi, često se koristi izraz »kasno zvanje«. Znam se našaliti i reći da me Bog zvao još odavno, vrlo rano, ali da sam ja kasno dignuo slušalicu. Naime, prvi poziv osjetio sam već kao dječak, no što zbog osobnih strahova, što zbog okoline, gurnuo sam to pod tepih, što se kaže. Istina je da sam u riječkoj bogosloviji bio najstariji kandidat. Kako u novije vrijeme ima sve više »starijih zvanja«, bilo je tu još kolega koji su se opasno bližili tridesetoj, a neki je i prešli. Moram biti iskren pa reći da sam se prije dolaska u bogosloviju možda najviše pribojavao upravo toga: kako ću se snaći te kako će me prihvatiti toliko mlađi kolege. Hoću li se uklopiti? Međutim, već prvi susret s njima otklonio je sve moje strahove. Prihvatili su me bez ikakvih predrasuda. Osjećao sam se kao jedan od njih. Možda zato što sam i sam pomalo neozbiljan. Šalu na stranu, iskreno sam im zahvalan na njihovoj otvorenosti i prihvaćanju. Mnogo sam naučio upravo od njih i sretan sam što sam mogao zajedno s njima kročiti na našem putu prema svećeništvu. Što se tiče profesora i odgajatelja, oni su već iskusni na tom području i znaju da Bog ne bira ni dob, ni vrijeme, a ni mjesto. Ljudi gledaju vanjštinu, a Bog gleda u srce čovjeka.


Do ulaska u riječko sjemenište imali ste lijepu karijeru pilota. Što vas je nagnalo da 2012. ostavite dotadašnji život i uđete u sjemenište?


– Već krajem osmogodišnje škole imao sam više-manje jasnu ideju da želim postati pilot. Od tada sam usmjeravao svoje školovanje u tom pravcu kako bih mogao upisati fakultet i ostvariti taj san. Nakon srednje škole 1992. godine, upisao sam Prometni fakultet u Zagrebu, smjer aeronautika – vojni pilot, koji sam uspješno završio 1996. Idućih deset godina radio sam kao pilot u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu koje napuštam u činu satnika i prelazim u zrakoplovnu tvrtku Croatia Airlines, gdje sam idućih šest godina letio na putničkim avionima. Moj put u zrakoplovstvu trajao je dvadeset godina. Bilo je tu mnogo uloženog truda, upornosti, odricanja, teških, ali i lijepih trenutaka.


Često znam reći da svoj posao nisam volio, nego obožavao. I onda u jesen 2012. godine moj posljednji let i dolazak u riječku bogosloviju. Očito je da se nešto mora dogoditi u čovjekovu srcu kada netko samo tako ostavi iza sebe nešto što toliko voli. Mora da je upoznao neku još veću ljubav, zar ne? Lako je u nekoliko rečenica opisati svoj profesionalni put koji je bio uspješan, ali moj duhovni život ni iz daleka nije bio takav.


Kako progovoriti o svom preranom sazrijevanju, razočaranjima i srazu sa stvarnim i nemilosrdnim svijetom na koji nisam bio spreman? Sve to pomalo me udaljilo od Boga, Crkve i na kraju od samoga sebe. Interesantno je kako često površno gledamo na ljude do nas. Da ste bilo koga u to vrijeme pitali nešto o meni, svi bi isticali samo moj uspjeh, govorili bi o ispunjenju jednog dječačkog sna, o financijskoj sigurnosti, ali baš nitko ne bi primijetio da se iza te uspješne vanjštine krije jedna velika duhovna provalija.


Kao što sam već rekao, Bog jedini vidi u ljudsko srce i jedino je On taj koji može ispuniti čežnje tog srca. Možda najbolje to opisuju riječi svetog Augustina: »Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi Gospodine Bože naš«. Nažalost, kasno sam doznao tko je izrekao te riječi i kakva se životna drama krila iza njih. Pročitavši »Ispovijesti« tog sveca, mogao sam i sebe vrlo dobro prepoznati u njima, jer je Bog dotaknuo i moje srce i iz temelja izmijenio moj život.


Tko jednom upozna Božju ljubav na svojoj koži, ne može iz tog susreta izaći neizmijenjen. Ali ako mislite da sam odmah odlučio poći u svećenike, grdno se varate. Bio je to tek početak koji se dogodio godinama prije mog ulaska u bogosloviju, a tada je započela borba. Borba u dubinama moga srca trebam li na primljenu ljubav odgovoriti na poseban način, posvećujući svoj život služenju Bogu i ljudima. Opirao sam se junački, no Bog je bio uporan i strpljiv. I na kraju je pobijedio.


Podrška ateista


Jeste li i ranije bili toliko pobožni i potječete li iz obitelji praktičnih vjernika ili je netko drugi iz obitelji ušao u svećenstvo? Kako su oni reagirali kada ste im objavili vašu odluku, a kako vaši prijatelji?


– Moja obitelj je tradicionalna katolička obitelj. Ne bih rekao da smo bili nešto iznadprosječno pobožni. Od roditelja i pokojne none primio sam prva saznanja o Bogu i od prvog razreda osnovne škole krenuo na vjeronauk. Bio sam godinama aktivan u svojoj župi sv. Pavla, prije svega kao ministrant, sve do odlaska na fakultet. Sjećam se da sam već kao mali dječak bio strašno fasciniran Crkvom, duhovnim temama te prepun pitanja o Bogu, životu i smrti.


Imao sam lijepo djetinjstvo, no kako sam već prije spomenuo, životne okolnosti odvukle su me daleko od Crkve, vjere i od Boga. Ne znam da je itko iz moje obitelji u prošlosti bio svećenik ili makar osjetio duhovni poziv. Tim više me fascinira taj Božji smisao za humor. Kažu da Bog može pisati ravno i po krivim crtama. Izgleda da sam i ja dokaz za to. Moja obitelj ispočetka nije bila najsretnija zbog moje odluke. Roditelji kao roditelji, bili su prije svega zabrinuti za moju budućnost, sigurnost, pa možda i za to da neće s moje strane imati unuke.


Sve ih je to plašilo, ali stoički su to podnijeli i bez puno pitanja. Mislim da je prijelomni trenutak bio njihov posjet bogosloviji u Rijeci kada su vidjeli iz prve ruke kako to tamo izgleda, kada su upoznali moje kolege, i, najbitnije od svega, kada su vidjeli da sam sretan. Na puno više razumijevanja naišao sam kod svojih prijatelja.


Ipak su me oni poznavali, što se kaže, »u dušu«, i za njih je ta moja odluka bila nekako logična. To mi je puno značilo u vrijeme dok sam još imao previranja o ispravnosti moje odluke. Možda najveće iznenađenje za mene samoga bila je podrška i razumijevanje od prijatelja koji su za sebe tvrdili da su ateisti.


Oprostite na indiskreciji, ali jeste li se ikada ženili ili imali vezu do ulaska u sjemenište?


– Nisam se nikada ženio. Imao sam dvije ozbiljnije veze koje su smjerale u tom pravcu, ali kada je čovjek egzistencijalno sebičan i okrenut prema sebi, kakav sam bio u to vrijeme, nije sposoban dati se drugoj osobi. Ne ponosim se tim periodom svoga života ispunjenog lutanjima i traženjem površnih zadovoljstava u ispraznostima ovoga svijeta. Čovjek je Božje stvorenje i samo ljubav Stvoritelja može do kraja ispuniti dubine ljudskog srca.


Kada se čovjek udalji od Boga, njegovo srce ostaje lišeno te ljubavi i on počinje tražiti nadomjestak, surogat te ljubavi u prolaznim stvarima ili stvorenjima. Na taj način upada u zamku neprestanog traženja nečega što bi utažilo tu glad za ljubavlju, ali je ne nalazi, a sve rezultira time da sve više postaje sebičan, okrenut sebi, nesposoban dati ljubav drugome.


Nažalost, najčešće tek kad dotakne dno, čovjek postaje svjestan da je sam, da je izgubio sve. Iako je ovo iskustvo bolno, ono čovjeku daje priliku da u tami svoga srca susretne Boga i dopusti mu da uđe u njegov život. Taj susret čovjeka i Boga jest ono što mijenja čovjeka iz temelja. Tako je promijenio i mene, moje srce i moju pamet. Imao sam priliku krenuti putem obiteljskog života, no sve se više u meni javljao onaj tihi glas iz moga djetinjstva koji me zvao da krenem drugim putem – putem duhovnog poziva.


Služiti ljudima


Ulaskom u sjemenište krenuli ste studirati teologiju i to, ako se ne varam, u Italiji. Jeste li završili taj studij i kakvo vam je to bilo iskustvo?


– Nakon druge godine studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, smjer Teologija, u Rijeci, biskup porečki i pulski mons. Dražen Kutleša odlučio me poslati na nastavak studija u Rim na Papinsko sveučilište Gregorijana. Iduće tri godine živio sam u zavodu Germanicum et Hungaricum u jednoj multinacionalnoj i multikulturalnoj sredini.


Taj zavod okuplja svećenike, đakone i bogoslove iz svih krajeva Europe koji dolaze na diplomski, odnosno postdiplomski studij u Rim. Kako bi ta šarolika zajednica mogla komunicirati, službeni jezik u kući je njemački. Tako me u ovim godinama zapalo da moram učiti još jedan strani jezik, i to od početka.


U početku nisam bio baš oduševljen svojim odlaskom, prije svega zbog toga što kod kuće imam stare i bolesne roditelje, ali nakon svega mogu reći da sam zahvalan Bogu i svom biskupu na ovom iskustvu. Studiranje u Rimu u središtu Katoličke crkve širi perspektivu čovjeku te bogoslov može puno jasnije vidjeti što to stvarno znači katolička, tj. univerzalna Crkva kada sjedi u učionici s dvjestotinjak kolega iz svih dijelova svijeta.


Kuda sada stremi vaša želja, ili duša, ili ambicija ulaskom u svijet Crkve? Što biste željeli raditi dalje u životu?


– Na put svećeništva krenuo sam samo iz jednog razloga: da služim Bogu iz neposredne blizine prije svega u Euharistiji, te služeći braći ljudima, i na taj način svjedočeći vlastitim životom o Božjoj ljubavi za sve ljude. Moja ambicija je biti među običnim, malim ljudima, u nekoj župi u koju me moj biskup pošalje u ovoj našoj Istri iz koje sam toliko godina izbivao. I baš tu, odakle potječem, gdje su moji korijeni, želim služiti Bogu služeći ljudima.


Postoji li netko u vašem životu tko vam je uzor i zašto?


– Imam mnogo uzora u svom životu. Od raznih svetaca pa do ljudi koji su prošli kroz moj život, ostavljajući svoj trag i utječući na moj životni put svojim primjerom. Generalno govoreći, moj najveći uzor su oni mali, obični ljudi iz naše blizine koji su unatoč svim životnim teškoćama, bolestima ili osobnim tragedijama uvijek ostajali nepokolebljivi u svojoj vjeri i pouzdanju u Boga, koji čvrsto stišćući njegovu ruku hrabro koračaju ovim svijetom čineći dobro, kao što je to činio i Onaj koji se prije dvije tisuće godina rodio među nama kako bi nam pokazao na što smo kao ljudi pozvani.