ZAGREB Dolaskom na vlast, Vlada je energetsku obnovu zgrada najavljivala kao jedan od svojih najvećih projekata, koji je trebao zaposliti 15-ak tisuća građevinara i dovesti u red 11.000 javnih zgrada.

Projekt je neslavno završio na samo šest potpisanih ugovora s jednom, i to slovenskom građevinskom tvrtkom. Pored mnogih, putem otkrivenih problema, najveći je bio taj što se od građevinara tražilo da vlastitim sredstvima ili kreditom, sami u potpunosti financiraju obnovu, za što su im namijenjeni bili povoljniji krediti u HBOR-u, Europskoj investicijskoj banci ili komercijalnim bankama, koje bi im onda vlasnici zgrada kao naručitelji, otplaćivali u mjesečnim ratama kroz najviše 14 godina, iz novca ušteđenog na energentima.

Tijekom otplate investicije naručitelj plaća jednaki iznos za troškove energije kao prije provedbe projekta, a nakon otplate građevinar iz projekta izlazi i naručitelju predaje štedljiviji objekt. 

Optimizam ministrice

Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja Anke Mrak-Taritaš na Vladi je prošli tjedan predstavilo, kažu, poboljšan program energetske obnove zgrada javnog sektora za razdoblje 2014. – 2015., koji bi energetsku obnovu trebao pomaknuti s mrtve točke.

Predviđaju, od 1. siječnja iduće godine, energetsku obnovu tri posto ukupne površine grijanih ili hlađenih zgrada u vlasništvu, odnosno korištenju javne vlasti.

U planu je da se, bez dodatnih troškova i sredstava države, cjelovito obnove te zgrade i potakne razvoj domaćeg ESCO (Energy Service Company) tržišta, odnosno stvaranje i udruživanje tvrtki koje će se energetskom obnovom baviti.

U iduće dvije godine, nada se ministrica Mrak-Taritaš, obnovit će se oko 200 zgrada, što je otprilike 420 tisuća četvornih metara, odnosno pokrenuti investicije u iznosu od 400 milijuna kuna.

Potrošnja energije u tako obnovljenim zgradama smanjila bi se za 30 do 60 posto, a emisije CO2 za približno 20.500 tona godišnje. 

  Po novom, izmijenjenom modelu, građevinari bi u energetskoj obnovi sudjelovali s najmanje deset posto vlastitih sredstava, 40 posto bi, bespovratno, osiguravao Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, dok bi preostalih 50 posto osiguravao HBOR, uz jednogodišnji poček, i maksimalni rok otplate od 14 godina.

Rizik građevinara

Jamstva za obvezu plaćanja po ugovoru o kreditu osiguravaju se putem Hrvatske agencije za malo gospodarstvo i investicije. Osim kredita, naručitelj iz uštede na energentima izvođaču plaća naknadu za ostvarenu uštedu, također kroz najviše 14 godina. Ako se utvrdi da uštede nema, ugovor se može otkazati.

 Rizike ostvarenja rezultata i dalje, znači, snosi privatni sektor, dok država rizika i dodatnih troškova nema. Napravi li građevinar dobar posao, naručitelj radova do kraja otplate kredita odnosno naknade građevinarima ima jednak trošak kao i do tada, nakon najviše 14 godina pak preuzima racionalniji, jeftiniji objekt.

Izvođač radova ima zadaću u roku godine dana provesti energetsku obnovu određene zgrade, a sve troškove, uključujući troškove održavanja, može uz primjerenu dobit nadoknaditi iz naknade koju mu plaća naručitelj. Hoće li ovaj, djelomično poboljšan sustav, privući više investitora, koji ulažu sredstva i preuzimaju rizik posla, pokazat će vrijeme.