Kako vrijeme prolazi, pripadnici naše nove političke klase sve više podsjećaju na glasovitog junaka Čehovljeve novele, koji javnosti govori opće poznate, »ofucane« banalnosti (»kada se smrkne, slabije se vidi, a kada svane, već je mnogo bolje«), ali to čini na način kao da nam priopćava neke posvećene, ekskluzivne istine, za koje nismo ni mogli pretpostaviti da uopće postoje.

Naravno, ova bi (h)umorna strana naše političke zbilje bila više nego komična, da nije postala masovnom bolešću naše elite, koja se poput epidemije nezaustavljivo širi. Svako naglašavanje ideoloških i svjetonazorskih razlika među strankama i političarima posvema se izgubilo; uz neznatne izuzetke, sve više liče kao jaje jajetu.

Nakon višegodišnje Sanaderove kleptokratske i hadezeovske mafijaško-koruptivne vladavine, novoustoličena vlada Kukuriku koalicije u samo šest mjeseci pokazala se i potvrdila u sličnom svjetlu, prije svega raskošne nekompetentnosti. Na praznim političkim obećanjima, lažima te bahatim izrugivanjem i podcjenjivanjem elektorata, nova vlada gradi svoju političku egzistenciju; političko licemjerje i stranački nemoral kapilarno su ovladali našim društvom, a na to skoro da više nitko i ne reagira. Ako do toga kojim slučajem i dođe, to se čini iz puko demagoških razloga. Međutim, moramo znati: ne reagirati na očevidne manipulacije i društvenu hipokriziju, tj. na zlo na koje nas ok(r)užuje i koje je ovladalo našom zajednicom, ravno je njegovu prihvaćanju kao (za)dane i jedine moguće realnosti.

Fenomen Čačić

Pravila koja vrijede za nas, običan svijet, ne odnose se i ne vrijede za našu političku elitu, bolje rečeno, novoformiranu i povlaštenu hrvatsku klasu. Fenomen Čačić je danas paradigmatski primjer kako se (o)lako pada na testu političke i moralne vjerodostojnosti, kada se vlast zaplete u mreže vlastite (ne)dodirljivosti i kada povjeruje (a čini sve da i druge uvjeri u to) da je nezamjenjiva.

A, upravo oni koji misle ili se barem arogantno na(d)meću kao nezamjenjivi, čine najveću štetu sebi, ali još i više drugima. Uistinu, nije toliko važno hoće li Čačić održati obećanje i povući se s funkcije (koje se, da je bilo pameti, ne bi ni prihvatio) ukoliko bude (ne)pravomoćno osuđen zbog prometne tragedije koju je skrivio u Mađarskoj. Za građane je daleko interesantnije pitanje zašto do sada od obećanog ekonomskog oporavka, novih investicija i rješavanja temeljnih društvenih problema (od porasta neuposlenosti do inflacije i siromaštva) ništa nije realizirano.

Štititi interese

Svi mi, tzv. obični ljudi (jer naše su političke elite uistinu neobične) jasno vidimo kako nam zemlja srlja u političku i ekonomsku katastrofu, za razliku od naših stranačkih prvaka, podjednako onih na vlasti, kao i onih u oporbi, koji nas uvjeravaju u suprotno. Neodgovorno godinama trošeći vrijeme i povjerenje koje smo im poklonili, konačno su postigli njima toliko (pre)važan konsenzus: formirali su se kao jedna i jedinstvena politička klasa nedodirljivih, koja je unutar sebe opterećena sitnim »obiteljskim« razmiricama, ali je prema van, tj. prema nama građanima, strogo zatvorena i ne obazirući se na druge, beskrupulozno štiti svoje interese. Najnoviji primjer koji to dobro ilustrira: saborskim je zastupnicima po isteku mandata zajamčen povratak na staro radno mjesto; dakle, priskrbili su si privilegij koji drugi nemaju.

Premijer Milanović je to pokušao obrazložiti riječima kako bi se teško netko bavio politikom, ukoliko bi time ugrozio svoju profesionalnu karijeru. Donekle je i u pravu, ali do sada sam (naivno) mislio kako je politika poziv, a ne posao i da se politikom bave oni ljudi kojima je stalo do općeg dobra, bez ogleda na eventualne posljedice i izloženost riziku. Međutim, premijer me je efektno demantirao.

Nedorasli poslu

Domoljubni »bonusi«, kojima je HDZ tako dugo i vješto zaglupljivao narod, a pri tomu ga do gaća opljačkao, više nisu, niti mogu biti izgovorom za krizu koju proživljavamo, a koja upravo danas dramatično eskalira. Milanović se, kao i njegovi prethodnici na funkciji premijera, ne zna nositi s krizom i nema efikasna rješenja, jednom rječju, on i njegova ekipa jednostavno nisu dorasli poslu kojeg su se (zahvaljujući nama) prihvatili. Volio bih da sam u krivu, ali me je premijer i tu demantirao: na svečanoj sjednici vlade konstatirao je cijeli niz samo njemu vidljivih i razumljivih stvari. Ustvrdio je kako je Hrvatska smanjila razlike u razvijenosti u odnosu na najrazvijenije članice EU-a, ali, u situaciji u kojoj dvije trećine stanovništva ne može servisirati svoje svakodnevne egzistencijalne potrebe, blagoglagoljiti o našem dohotku i kupovnoj moći, ravno je političkom diletantizmu.

 Neodlučnost vlade i arogantni istupi njenog prvog potpredsjednika, sve više se iskazuju kao nepodnošljivi mentalni teror. I u takvoj situaciji, pozivati HDZ, stranku koja je materijalno i duhovno devastirala Hrvatsku, na konsenzus oko tzv. nacionalnih interesa, ima smisla isto kao kad bi od lisice tražili da (sa)čuva kokošinjac. Međutim, na već spomenutoj sjednici vlade, ponesen domoljubnim ressentimentima, ministar branitelja Predrag Matić priznao je kako može zamisliti takav konsezus, »jer smo to zajedništvo dokazali i početkom 1990. godine«.

Naizgled nevina i malo patetična konstatacija, ali ako je razgrnemo, lako možemo vidjeti koje sve opasnosti zajedništvo tog tipa u sebi krije. Jer, o tom zajedništvu početkom rata, s jedne strane možemo i moramo govoriti kao presudnoj snazi u obrani domovine, ali s druge strane, tisućama ljudi, a koji nisu bili četnici, jugonostalgičari, komunisti, hrvatožderi i što sve ne, na širokom potezu od Osijeka, preko Siska do Zagreba, donijelo je mnogo zla.

Izokrenuta istina

Upravo im je »zajedništvo domoljubnih snaga« na najgrublji mogući način ugrozilo temeljna ljudska i građanska prava, samo stoga što su bili druge nacionalnosti, vjeroispovijesti, svjetonazora ili što nisu bili »dovoljno kvalitetni Hrvati«. Ali, o tomu se uporno šuti; premijer o tome izbjegava govoriti, smatrajući da se u teškim ekonomskim vremenima ne treba baviti zaludnim povijesnim temama. Naravno, pozivanju na konsenzus u cilju željenog ekonomskog boljitka, nitko pametan nema što prigovoriti, ali jesmo li svjesni kako se izbjegavanjem povijesnih i kontroverznih nacionalnih tema oblikuje jedna neprihvatljiva i izokrenuta istina, koja i danas pogubno djeluje na sve nas.

Ratni zločinci i danas jednako živo i bolno zadiru u samu srž i stvarnost našeg (po)ratnog privatizacijskog kriminala, šibicarskog poduzetništva i svakodnevno truju naše društvene odnose. Tek rasvjetljavanjem tih i takvih zločina(ca), u punini njihova sadržaja, otvorio bi se put efikasnom preispitivanju nezakonitosti u nastajanju tajkunskih imperija i isprepletenosti politike i mafije. Drugim riječima, naše novodobne glembajevštine, koja se, kako je to govorio Krleža, sastoji od samih ubojica i »falšpilera«. Kako jučer, tako i danas.

Zloduh politike

Naime, nacionalno je zajedništvo tijekom rata besprizornima i beskrupuloznima (po)služilo kao paravan za pljačku, otimačinu i ratne zločine i time nanijelo nemjerljivu štetu ogromnoj većini branitelja koji su časno i nesebično branili našu domovinu. Ali, drastična ilustracija današnje, posvemašnje izokrenutosti svih društvenih vrijednosti može se prepoznati na svakom koraku, a posebice je znakovita u pozivu Vladimiru Šeksu da u središnjem dnevniku HTV-a upravo on, zloduh hrvatske politike posljednjih 20 godina, komentira značaj Dana državnosti.

To nije samo puki urednički gaf; to je daleko više prava slika naše karikaturalne stvarnosti, operirane od svakog stida i lišene svih moralnih skrupula. U toj i takvoj stvarnosti, konsenzus koji priziva vlada, lako se može izroditi u neku novu zaštitu svih onih koji su se ogriješili u zakon i koji bi za to trebali odgovarati, ali neće, jer će zarad tzv. političke korektnosti vlada i oporba osigurati mir u kući, a sve pod izlikom dramatičnosti trenutka u kojem živimo. Normalnom umu to se čini linijom manjeg otpora, ali politički um ima svoju, samo njemu shvatljivu logiku.

Politički plijen

Aktualna politička kriza nije samo stvar međustranačkih odnosa ili rezultat importa krize u eurozoni. Ona je daleko više od toga; ona je rezultat međusobnih dogovora i obrane interesa nove hrvatske političke klase i njenih klijenata. Naime, nova se klasa spojila s tzv. sivim zonama privilegiranih tajkunskih grupa i njihovim netransparentnim bussinesom; vlada i oporba državu su pretvorili u svoj zajednički politički plijen, s kojim, uz mandat naroda, slobodno trguju. Stranke su u nas postale specifični posttranzicijski produkti, tj. interesne skupine, koje upravo stoga destabiliziraju državu i društvo.

U nas više nema ideoloških sučeljavanja između lijevih i desnih; naše stranke perpetuiraju neideološke sukobe, koje je još 90-ih godina prošlog stoljeća definirala tzv. Kopenhaška skupina, koja je rizike za opasnost demokratskog razvoja prepoznala daleko više u ekološkoj nesigurnosti, energetskoj ovisnosti i organiziranom kriminalu, nego li u tzv. klasičnoj politici. To su elementi koji danas podrivaju same temelje i legitimitet demokratskog sustava i slabe imunitet prema beskrupuloznom populizmu kojim se i nova klasa služi, kako bi do kraja ispraznila i ogolila sadržaj demokratskih formi.

Političko parazitiranje

Nova je klasa demokraciju pretvorila u savršeno sredstvo vlastitog političkog parazitiranja. Danas više nema ekstremnih ideologija, ali to ne znači da smo eliminirali i same ekstreme; oni su prije svega prepoznatljivi u tzv. klijentelističkom ekstremizmu koji postaje središnjim mjestom novodobnog stranačkog funkcioniranja. Stranke danas opslužuju nekoliko različitih klijenata, koji mogu, a najčešće i imaju međusobno suprotstavljene interese. Zato nam sve više postaje svejedno komu na izborima poklanjamo svoj glas, jer između SDP-a, HDZ-a i(li) nekog trećeg skoro da više i nema nikakve razlike. Stranke kao interesne skupine promiskuitetno koriste svoje tzv. koalicijske potencijale, a pri tomu se uopće ne obaziru na glasove i želje svojih birača. Naravno, sve to što čine, uvijek čine samo i jedino »u našem interesu«.

A, kamo nas je to licemjerje dovelo i što je nova hrvatska klasa time sve dobila, svakim danom nam je sve vidljivije i jasnije. Naša politička scena sve više podsjeća na hrvatsku nogometnu ligu prožetu kriminalom i korupcijom: klubovi se formalno natječu za što bolje pozicije i imaju različite dresove, ali svi igraju jednako loš nogomet i uopće ne mare za publiku koja ih za to plaća.