Nataša Kandić i Vesna Teršelič / Foto D. KOVAČEVIĆ
Ova procjena odnosi se na Srbiju, BiH i Hrvatsku, u kojoj je stradalo između osamnaest i dvadeset tisuća ljudi
ZAGREB – Od travnja 1992., u Orašju su postojala tri zatvora kroz koje je prošlo oko šesto zatočenika, koji svjedoče o »stravičnom zlostavljanju i silovanjima«. Kazala je u Zagrebu Dženana Karup-Druško, aktivistica sarajevske nevladineorganizacije Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje (TPOS), koja istražuje »mjesta zatočenja« tijekom rata u Bosni i Hercegovini.
Govoreći na predstavljanju detaljnoga popisa ratnih žrtava koju su organizirale hrvatske, srpske i bosanskohercegovačke nevladine organizacije, Karup-Druško je precizirala kako su u travnju 1992. u Orašju otvorena tri zatvora: u osnovnoj školi »Ivo Andrić« u Donjoj Mahali, u Srednjoškolskom centru u Orašju, te u »šupi Marjana Filipovića u Donjoj Mahali«. Prema nalazima TPOS-a, u te su zatvore, osim tamošnjih ljudi, dovođeni i zatočenici s područja Bosanske Posavine s kojih se HVO 1992. povlačio pred srpskim snagama, pa je među zatočenicima bilo i ljudi iz Bosanskog Broda.
Bilo je, međutim, i zatočenika iz Hrvatske, od kojih su neki kasnije vraćeni u Hrvatsku, a neki razmijenjeni. Karup-Druško podsjetila je kako je Sud BiH u prošli petak, 9. prosinca, na deset godina zatvora osudio Matu Baotića, upravitelja jednog od tih zatvora, zbog silovanja triju zatočenica. Aktivistica je naglasila kako je TPOS u BiH identificirano 577 mjesta ratnih zatočenja u kojima je bilo zatočeno ukupno oko 160 tisuća ljudi.
Našli svjedoke
Slaven Rašković, aktivist Centra za suočavanje s prošlošću Documenta, ilustrirao je Documentin rad na identifikaciji ratnih žrtava u Hrvatskoj. Rašković je pokazao detaljan grafički prikaz žrtava likvidacije 16 hrvatskih civila u Kostrićima kod Kostajnice, što je zločin o kojemu se do 2010. gotovo ništa nije znalo. Documenta je prva kontaktirala obitelji žrtava, pronašla svjedoke, i detaljno rekonstruirala njihov identitet, te ustanovila da su sve žive ljude u selu, tog 15. studenog 1991., ubili pripadnici specijalne jedinice MUP-a tzv. Krajine, pod zapovijedanjem Steve Borojevića zvanog Gadafi.
Voditeljica Documente Vesna Teršelič ustvrdila je kako vlade uskraćuju političku podršku dokumentiranju ratnih žrtava, preciziravši kako Ministarstvo branitelja ne obavlja svoj dio posla u dokumentiranju ratnih žrtava. “Dokumentiranje sudbine svakog ubijenog i nestalog obveza je svake vlade”, podsjetila je Teršelič.
Rašković je prikazao i rekonstrukciju žrtava zločina u Joševici kod Gline, gdje je 16. prosinca 1991. paravojna skupina Jose Kovačevića likvidirala 21 civila, od kojih 14 žena, a najmlađa je žrtva imala 15 godina. Ni za jedan od ta dva zločina nitko nije odgovarao. Otkako je 2009. pokrenula projekt detaljnoga dokumentiranja identiteta i okolnosti stradanja ratnih žrtava u Hrvatskoj, Documenta je dosad, iz više provjerenih izvora, dokumentirala i identificirala više od sedam tisuća žrtava, a procjenjuju da je u ratu u Hrvatskoj poginulo ukupno između osamnaest i dvadeset tisuća ljudi.
Kosovske brojke
Nataša Kandić iz beogradskog Fonda za humanitarno pravo (FHP) ustvrdila je kako bi bio »težak povijesni propust kada vlade ne bi detaljno utvrdile broj i identitet žrtava«. Podsjetila je da nevladineorganizacije s velikom vjerojatnošću, na temelju dosadašnjih statistika obavljenih u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, procjenjuju da je u ratovima devedesetih poginulo ukupno oko 130 tisuća ljudi. Bekim Blakaj iz kosovskoga FHP-a izvijestio je kako su od početka 1998. do kraja 2000. na Kosovu poginule 13.173 osobe. U NATO-ovom bombardiranju Srbije, kazao je Blakaj, poginulo je ukupno 758 osoba.
