Neviđenoj hajci na društvenim mrežama izložena je hercegovačka književnica Martina Mlinarević Sopta, kojoj su nedavno organizatori Evergreen Festa u Čitluku dali do znanja da je predstavljanje njezine knjige na tom festivalu nepoželjno, odnosno da zbog njezinog uvrštavanja u program festivala trpe silne pritiske, uključujući i pritiske od velikih sponzora festivala. 

Martina Mlinarević Sopta na ovom festivalu trebala je predstaviti svoju knjigu Huzur, u kojoj je opisala svoju borbu protiv teške bolesti, raka dojke. Hercegovačka književnica, podsjetimo, nakon operacije odstranjenja dojke fotografirala se za novine, želeći na taj način razbiti tabu o ženskom tijelu nakon operativnog zahvata kakav je prošla. 

Pritisci na organizatore festivala, zbog kojih su na koncu otkazani nastup Martine Mlinarević Sopta i promocija njezine knjige u Čitluku, nisu stigli zbog sadržaja knjige, niti zbog spomenute fotografije.

Do pritisaka je došlo zbog njezinih političkih stavova, koje književnica u svojim koolumnama bez straha iznosi u javnosti. Ti politički stavovi odudaraju od političkih stavova većine u Hercegovini, jer Martini Mlinarević Sopta ne pada na pamet veličati Hrvatsku Demokratsku zajednicu s Draganom Čovićem na čelu. Naročit bijes javnosti na književnicu se sručio kad je Martinu Mlinarević Sopta hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić, kojeg u Hercegovini ne priznaju za svog predstavnika, imenovao na mjesto veleposlanice u Češkoj.

Prijetnje, psovke i pogrde koje joj svakodnevno upućuju Martina Mlinarević Sopta objavila je na svom Facebook profilu. Uz njih je ostavila i ovu poruku:         

“Oni bi da određuju gdje će tko hodati. Oni bi da istjeravaju iz domova. Oni bi silovali. Oni bi pokopali. Jer oni su Bog i batina žlibine, oni su vlasnici hercegovačkog pejzaža, gospodari gradova. Oni su pseudomoralisti sto ližu oltare i razglabaju o mom krevetu, a istovremeno jebu đe stignu i koga stignu, jer jebati koga zapravo žele, jebiga – ne mogu. Oni su istančanog glazbenog ukusa i nacionalne svijesti, a sakupljaju ih s podova cajkaških birtija svih vikenda, specijalno o Gospojini i sličnim najvećim danima njihovog skrušenog života. Oni su pravednici koji šutke šute na pedofile mantijske. One su majke, ponizne svetice, koje mi žele “sve najbolje u bolesti”, licemjerne tračarošice što prvoj jaranici žele sve najgore, a kamoli nekom drugome. Pazi, gamadi, nije isto kad ovo napišete na portalčićima koje posjećuje tek vaša baba i jos 3 tetke iz komšiluka, i kad ih ja ovako izvučem iz deponije. U meni je 182cm snage. I kamenog inata. A postat će ovaj kamenjar bolje mjesto za neku buduću djecu, da žive slobodno, da rade slobodno, da ljube slobodno, bez ovih maloumnih okova, postat će matere mi, koliko god trebalo za to života dati.”