Posljednjih tjedana u Hrvatskoj sve je intenzivno u znaku Europske unije. Hrvatska poput vojnika na odsluženju vojnog roka broji dane; vojnik do kraja vojnoga roka, Hrvatska do kraja one faze svog postojanja u kojemu nije bila članica Europske unije. Hrvatska, baš poput vojnika pri kraju vojnoga roka, broji sitno, a što je broj manji, što je ostvarenje cilja bliže, nestrpljenje biva veće. Napeto se iščekuje ta večer 30. lipnja, još jedna večer kada ćemo nešto dočekivati, ni prva ni zadnja večer koju ćemo provesti u dočekivanju, ali jedinstvena po tome što ćemo dočekivati ulazak Hrvatske u Europsku uniju.

U kontekstu tog frenetičnog odbrojavanja ovog vremenskog sitniša koji nam je preostao valja se prisjetiti da za nama nije nikakav vremenski sitniš, nego nešto što je trajalo više od deset godina, računamo li kao početni trenutak veljaču 2003. godine kada je tadašnji predsjednik Vlade Ivica Račan u Ateni predao zahtjev za članstvom. Naravno, tkogod prigovori da taj datum baš i nije najkorektniji jer štošta se događalo i prije toga, i Zagrebački summit je organiziran prije toga, i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju je uglavljen prije toga, bit će u pravu.

  U razmišljanju o tome što se događalo i što se promijenilo u tih desetak godina sasvim je neočekivano pripomogla Hrvatska televizija emitiravši domaći filmski klasik »Rondo« Zvonimira Berkovića iz 1966. godine. Dakle, u »Rondu« je naizgled sve uvijek isto; od scene do scene ili stavka do stavka, zbivaju se male, jedva zamjetne i naizgled nebitne promjene u odnosima glavnih junaka. Na kraju, njihova je nedjeljna ritualna monotonija potpuno narušena i svi odnosi među njima su promijenjeni i narušeni. Sudac-samotnjak Mladen upoznaje Feđu, i njih dvojica otkrivaju svoju zajedničku strast prema šahu. Oni se svake nedjelje, oko 16 sati, sastaju kod Feđe i njegove ljupke supruge Nede i igraju šah. Sprijatelje se, sve naliči na nedjeljnu rutinu, a u toj rutini stvara se veza između Mladena i Nede koja ugrožava dotad skladan brak. Na kraju ništa nije isto kao na početku, nije ni slično.

Briselski faktori

  Tako je nekako i s Hrvatskom i njenim za nas dugotrajnim, mukotrpnim, ponekad i neizvjesnim pristupanjem Europskoj uniji. Mnogima se, gledano površno, činilo da se u tih desetak godina ništa nije promijenilo. Stalno je sve to nekako nalikovalo na ono od jučer. Naši faktori su išli u Bruxelles na sastanke, a nama su na sastanke dolazili razni briselski faktori. Oni su se nešto dogovarali, nešto su pregovarali, ponekad zastajkivali, a ponekad i ozbiljno zastajali u pregovorima. Mi smo svako malo dobivali domaće zadaće koje smo s manje ili više uspjeha ispunjavali. Na kraju smo ih, tvrde briselski faktori, sve ispunili, pa možemo biti članica Europske unije. To neprekidno ispunjavanje domaće zadaće bilo je naizgled visokoritualizirano: oni nama zadaju domaću zadaću, mi ju ispunimo (u pravilu to znači da usvojimo kakav propis ili akcijski plan), oni stave plusić u za to određenu kućicu. Mnogima se tih desetak godina pristupanja i nešto manje od šest godina pregovaranja činilo kao spora rijeka koja teče, a scena je uvijek ista.

Međutim, na kraju, devet dana prije hrvatskog ulaska u članstvo Europske unije, ništa nije isto kao na početku. Društvo je u tom procesu ipak sazrelo, mnoge stvari su poboljšane, broj zaostalih sudskih predmeta je manji nego što je bio, vlast je otvorenija i transparentnija nego što je bila početkom milenija, provjeravanje zdravstvene ispravnosti namirnica je bolje nego prije deset godina, čak se i prema novcima počelo odgovornije ponašati, ali to je nešto što ćemo još itekako dotjerivati i nakon 1. srpnja. Važan doseg pristupnog procesa je i osnaživanje građana. To bi se možda dogodilo i bez Europske unije, ali pristupni proces to je zasigurno ubrzao. Građani danas politički ne djeluju samo na izborima, za svoja se prava pokušavaju izboriti kroz udruge, civilne inicijative, snaži deliberativna demokracija.

Primjer Pridea

  Jedan od mogućih najboljih primjera tih sporo primjetnih promjena koje su se dogodile u Hrvatskoj je prošlotjedni Pride u Zagrebu. Prvi je održan 2002. godine, osam mjeseci prije nego što je Račan u Ateni podnio zahtjev za članstvom. Na njemu je vjerojatno bilo više heteroseksualnih osoba koje podržavaju prava homoseksualnih, bio je skroman brojkom, a protivnici Pridea nisu bili skromni u vlastitom nasilništvu. Sudionici povorke bježali su i skrivali se po zagrebačkim haustorima od nasilnika, neki neuspješno. Nakon 11 godina hrvatskog ronda s Europskom unijom, Pride je postao tradcionalna šetnja s političkom porukom, a ta će politička poruka biti pretočena u zakon o životnom partnerstvu do kraja godine. Godine 2002. tako nešto izgledalo je nezamislivo (osim fantastima i zanesenjacima), danas je realnost.

  Europska unija u hrvatskom je slučaju bila spora, ali dostižna. Ona je stalno tjerala Hrvatsku na promjene, a Hrvatska je stalno pristajala na te promjene jer je članstvo u Uniji bio cilj za koji ni jedna promjena nije prevelika. Jasno je da se u tom rondu malo po malo mnogo toga promijenilo. Europska unija više nije El Dorado i to nije posljedica samo ove krize koja traje, već više od jednog olimpijskog ciklusa. Europska unija danas u Hrvatskoj više nije idealizirana kao sjajno ugođen instrument koji besprijekorno funkcionira. Ona danas sve više postaje zbir golemog broja paragrafa koji ne obuhvaćaju nikakve velike ideale, nego se bave detaljima poput aflatoksina. Sav taj rondo završit će 1. srpnja uz prigodan program na Trgu bana Jelačića i nazdravičarski program na svečanoj večeri u Klovićevim dvorima, samo koji metar od Picassovih slika. A nakon što završi taj rondo, započet će, baš kao i u Berkovićevu filmu, novi rondo, gotovo na vlas isti onom početnom, ali potpuno drugačiji.