Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
20. veljače 2019.
Stanje antisemitizma

Nepojmljivo je da u ime navodne objektivnosti HRT pušta falsifikate poput Sedlarovih

Nepojmljivo je da u ime navodne objektivnosti HRT pušta falsifikate poput Sedlarovih
Nepojmljivo je da u ime navodne objektivnosti HRT pušta falsifikate poput Sedlarovih
Autor:
Objavljeno: 10. veljača 2019. u 21:11 2019-02-10T21:11:00+01:00

Nepojmljivo je da u ime navodne objektivnosti i slobode govora HRT kao javni servis prikazuje kojekakve »uratke«, tipa Jakov Sedlar koji su prepuni stupidnih laži, falsifikata i bezočnih izmišljotina

U povodu 50. godišnjice Deklaracije o ljudskim pravima Europska komisija objavila je priopćenje o »stanju antisemitizma« u državama članicama EU-a u kojem gotovo 90 posto europskih Židova smatra da je u posljednih pet godina došlo do znatnog porasta antisemitskih istupa i ispada. 

Odnosno, Institut za istraživanje židovske politike koji »servisira« agenture EU-a ovim podacima, proveo je veliko ispitivanje o stavovima i pogledima europskih Židova među 16.000 respondenata diljem Starog kontinenta, uz napomenu kako je to rezultat koji se odnosi isključivo na izjašnjavanje židovske populacije. Interesantno je također zapaziti kako različiti oblici netrpeljivosti i mržnje prema Židovima ne ovise o brojnosti njihove zajednice u nekoj sredini, a razlog je jednostavan: antisemitizam u stvarnosti nije (samo) problem Židova, već prije svega antisemita. Antisemitizam ima bezbroj lica i širok dijapazon izvora i promicatelja, ali najveći broj »simpatizera« nalazimo u redovima političke desnice i ljevice, kršćanskih i islamskih fundamentalista, te radikalnih nacionalista, kao i različitih tzv. univerzalističkih pokreta.

Pritajena ustrajnost

Primjerice, u Mađarskoj antisemitizam promiče »tvrda« desnica i velikim je dijelom rezultat djelovanja snažnih desničarskih stranaka, ali i svojevrsnog miksa (ne)kulture populizma, tradicionalizma i nacionalizma, te povijesnog revizionizma, kao i novih antiimigracijskih pokreta. U Velikoj Britaniji je suprotno, antisemitizam promiče laburistička ljevica, a manifestira se kao antiizraelizam, tj. kroz kritiku izraelske državne politike, prije svega prema Palestincima i uopće tzv. arapskom problemu. U biti, danas možemo identificirati tri različita tipa antisemitizma; prvi je dakako »klasičan«, utemeljen je na starim, već »izlizanim«, ali uvijek opasnim stereotipima (Židovi vladaju svjetskim kapitalom i financijama, izvor su korupcije i sl.); naravno ima i svoje tipične rasne konotacije, ali ova rasistička komponenta je nezaobilazan sastojak svakog, pa i onog tzv. prosvjećenog, »uglancanog« antisemitizma. U znatnoj mjeri je prisutan u Poljskoj, Mađarskoj, donekle u Ukrajini, Moldaviji, a u Hrvatskoj živi »pritajenom ustrajnošću«, jer ne smijemo zaboraviti na fenomen »antisemitizma bez Židova« o kojem je tako instruktivno pisao ugledni austrijsko-mađarski publicist i novinar P. Lendvai. Drugi se tip antisemitizma manifestira u već spomenutom (ob)liku antiizraelizma, često ga nazivaju i novim antisemitizmom, a posebice je izražen u Španjolskoj, Italiji, Francuskoj, Britaniji, kao i diljem Skandinavije, dakle posebice u sredinama gdje živi mnogobrojna populacija islamske vjeroispovijesti. A, treći je poznat kao prosvjećeni antisemitizam (Aufklrungsantisemitismus) koji dolazi iz liberalnih krugova i koji smatra kako židovska »ortodoksija« svakodnevnog života (košer, obrezivanje i sl.) ograničava i ugrožava slobodu pojedinca. Na koncu, uočen je jedan (lako objašnjiv) paradoks. Mladi europski Židovi sve se više »okreću« vjeri, za razliku od starije populacije koja je više sekularna. Novodobni se identitet europskih Židova danas manifestira na dva načina (dakako, u oba je »ugrađena« judaistička tradicija); u vjerskom, odnosno vjerničkom u kojem se pojedinac naglašeno pridržava šabata i ostalih tradicionalnih oblika ponašanja i etničkom koje se prepoznaje kroz ispoljavanje osjećaja zajedništva u stradanjima (holokaust), poštivanju povijesnog nasljeđa i sl. Iako su antisemitski stereotipi rasprostranjeni diljem Europe, četvrtina žitelja starog kontinenta prema istraživanju CNN/ComRes-a o stavovima Europljana prema Židovima naglašeno drži da oni i danas imaju prevelik utjecaj na poslovni svijet, ali i u visokoj akademskoj zajednici. Oko 35 posto anketiranih je priznalo da malo zna o holokaustu, ili da za njega nikada nije čulo. Trećina smatra da Židovi koriste holokaust, kako bi lakše napredovalo prema prestižnim poslovnim i uopće društvenim pozicijama ili ostvarila neki od svojih ciljeva. U svakom slučaju, voditeljica britanske Organizacije za obrazovanje o holokaustu potvrdila je »zabrinjavajući porast broja ljudi koji vjeruju u tradicionalne antisemitske motive, ili imaju antisemitske stavove kao i razočaravajući manjak znanja o holokaustu«.

Naivni i blesavi

Koncem prošle godine Opća skupština UN-a glasovala je o Rezoluciji u borbi protiv veličanja (neo)nacizma; od 2005. godine redovito je predlaže Rusija i u dokumentu se izražava »duboka zabrinutost zbog glorifikacije nacizma« i osuđuju se podizanja spomen obilježja i održavanje javnih demonstracija za potporu i veličanje nacističke prošlosti, kao i novodobnih naci-pokreta. Ali, dok Rusi redovito predlažu gotovo isti sadržaj Rezolucije, SAD (uz potporu Ukrajine, a sada i Kanade) redovito se protive njenom izglasavanju uz obrazloženje, kako se zapravo time ograničava sloboda govora. Naravno, Rezolucija je, kao i prethodne godine bila usvojena (115 država je glasovalo za, tri su bile protiv, 55 suzdržano, a 20 ih se nije ni pojavilo na skupštinskom zasjedanju); članice EU-a, uključujući i Hrvatsku bile su suzdržane, za razliku od Srbije koja je podržala ruski prijedlog. Članice EU-a su svoju odluku obrazložile kako ne žele zlouporabu ovog fenomena u kontekstu sukoba i krize u Ukrajini. Ali, odmah se postavlja pitanje: kako protumačiti djelovanje i frazeologiju Desnog sektora i Ukrajinske nacionalne samoodbrane koji otvoreno veličaju političko nasljeđe ukrajinskog naciste i nacionaliste Stepana Bandere.

Također, nedavno je parlament EU-a donio je Rezoluciju o porastu nacifašističkog nasilja u Europi; sve su članice (pa i šire) bile pozvane da ga oštro osude, ali kao i uvijek, mi u RH smo jaki na gestama, međutim u konkretizaciji prihvaćenih obveza daleko smo ispod europskih standarda. Za naše institucije i državni vrh komemoracija poginulih u Bleiburgu (Križni put) ima daleko veći manifestacioni značaj nego li poklon pred žrtvama ustaškog genocida u Jasenovcu; uostalom zar nije Sabor pokrovitelj Bleiburga, što samo po sebi nije sporno, ali je sporno što u tomu nema i Jasenovca; zašto je (od)gurnut u stranu, zar ta sramota uistinu nikoga ne dira? Ma koliko šutjeli o tomu svi jako dobro znamo zašto se u vrhu HDZ-ovske vlasti po ovim pitanjima prave naivni i blesavi. Uz put, pitam se: koliko je đačkih ekskurzija posjetilo Jasenovac da bi se upoznali sa užasima ustaških zločina? Možemo ih nabrojati na prste jedne ruke. HRT kao javni servis otvoreno propagira u nizu svojih emisija povijesni revizionizam; nepojmljivo je da u ime navodne objektivnosti i slobode govora prikazuje kojekakve »uratke«, tipa Jakov Sedlar koji su prepuni stupidnih laži i manipulacija, falsifikata i bezočnih izmišljotina. Kao autor filma »Jasenovac-istina«, Sedlar bez stida i pameti logor smrti u Jasenovcu, bez ikakvih argumenata (naprosto ih nema) proglašava radnim logorom u kojem su komunisti nakon rata pobili više ljudi nego li ustaše tijekom cijelog Drugog svjetskog rata. Ali, usprkos svemu na HTV-u se pompozno najavljuje novi podmukli Sedlarov uradak »Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj« u kojem iznova sve vrvi od podvala i laži. Knjižare su pune filoustaškog štiva u kojem nam autori poput I. Vukića, J. Pečarića, S. Razuma, R. Ljeljka i sličnih »prosvjetitelja« navodno otkrivaju pravu istinu o NDH, Paveliću, ustašama, Jasenovcu, Titovim i uopće komunističkim zločinima, a koja je dugo bila skrivana od hrvatskog naroda kojem je bivši režim sustavno i programirano »ispirao mozak«.

Ideološko smeće

Intenziviranjem ovih stupidnih laži i manipulacija samo se dodatno truje, već ionako zagađena i zatrovana atmosfera u društvu prepuna isključivosti, mržnje u kojem sve glasniji i brojniji revizionisti, svih vrsta i boja pozivaju na obračun sa svim »mrziteljima i neprijateljima Hrvatske«. A, to su svi oni koji se usude kritički propitati ove enormne i zdravom razumu nepodnošljive količine ideološkog smeća koje nam se sa svih strana servira i koje aktualna vlast, uz blagi demagoški odmak, očevidno tolerira, jer je dobar dio njena biračkog tijela više nego suglasan sa stavovima i »učenjem« revizionista.

Ako ignoriramo naše medije i kontaminirani medijski prostor (posebice pojedine portale, ali uopće društvene mreže), zanemarimo opskurne tiskovine u kojima se bezočno širi mržnja i netrpeljivost prema svim manjinama (najčešće su na meti Srbi i homoseksualci, ali sve više i (i)migranti) od kojih mnoge financira Ministarstvo kulture; ako s gađenjem okrenemo glavu od Ministarstva branitelja koje organizira državni pogreb ustaškim bojovnicima (i tako poručuje da ih drži sastavnim dijelom hrvatske vojske); ako se ne obaziremo isuviše na licemjerno pisanje pojedinih autora i feljtonista u Glasu koncila, najutjecajnijem glasilu rimokatoličke crkve u RH, te ako marginaliziramo huškačke istupe biskupa Košića i njemu sličnih crkvenih velikodostojnika; čak i onda, ni uz najbolju volju nećemo se moći oteti poražavajućem dojmu veličanja nacifašizma i svih pratećih zloćudnih ideja, uključujući i antisemitizam koje sobom nosi. Dok se blate i zapostavljaju istinski borci za slobodu Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata, dok se partizanski pokret na sva usta nipodaštava ;ustaški se zločinci poput Luburića, Francetića i sl. proglašavaju »istinskim domoljubima« i »nacionalnim herojima«.

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović i njen ured objavili su (studeni 2018.) obimnu analizu stanja ljudskih prava u RH u kojem su bez dlake na jeziku prozvali državne institucije da toleriranjem revizionizma otvaraju prostor mržnje, ali uz nabrajanje svega što sramoti ovu državu, možda je najjezivije zazvučala spoznaja o ponašanju hrvatske policije i hrvatskog pravosuđa koji gotovo u pravilu u javnom isticanju ustaškog pozdrava »Za dom spremni« (ZDS) ne vide ništa sporno i (pre)često donose oslobađajuće presude, a DORH ne koristi zakonsku mogućnost da se žali na takve presude. Istina, Ustavni je sud naveo kako je uporaba pozdrava ZDS suprotna Ustavu RH, ali i da njegova uporaba nije izrijekom zabranjena. Međutim, odmah slijedi i obrazloženje: to što nešto nije zabranjeno, ne znači da je i dopušteno. Ali, opet poznata je maksima koja kaže suprotno: sve što nije zabranjeno, zapravo je dopušteno. I tko onda da se u tom košmaru snađe. A Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (slučaj Šimunić) jasno je svima stavio do znanja kako ZDS nije, niti smije imati službeni status (sjetimo se; neki su u crkvenim i ne samo crkvenim krugovima svojedobno tražili da se taj pozdrav uvede kao službeni i u hrvatsku vojsku), niti ikakvo pravo građanstva. Samo to, čini se, u strukturama naše politike i pravosuđa nitko ne čuje. Ili ne želi čuti.

Ipak, nije sve tako crno; prema istraživanju Pew Research centra (provedena u 24 države EU-a) o odnosu prema manjinama, homoseksualcima i kulturi, najveće su razlike vide u odnosu prema muslimanima, međutim kada se u fokus stave Židovi, Hrvatska i ne stoji tako loše kako bi se iz svega prethodnog moglo zaključiti. Čak 67 posto ispitanika u RH bilo bi spremno prihvatiti ili zamisliti Židova kao rođaka. U Njemačkoj s tom bi se činjenicom »pomirilo« 69 posto, a u Srbiji 63 posto građana, dok se u BiH sveo na dramatičnih 37 posto. Puno toga ovisi, dakako, o kućnom odgoju, ali i jako puno o tome što se (ne)govori u školama, o čemu se (ne)piše u medijima i uopće kakvo ozračje forsiraju političke i ine elite. Biti mentalno zdrav u bolesnom i duhovno zagađenom društvu izuzetno je zahtjevna zadaća.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Poduzetnik u Zabi pronašao banku-partnera