Nema smisla okolišati, stvari su toliko loše da je najbolje govoriti direktno – u Hrvatskoj se stvara kult ličnosti Andreja Plenkovića. U zidanju tog totema, marnom poslu vrijednih medijskih djelatnika, nema premca u mirnodopskoj povijesti Hrvatske. Padalo se na koljena pred Ivom Sanaderom, predorgazmički oduševeljeno dočekalo prvih nekoliko tjedana Zorana Milanovića, ali niti jednom hrvatskom političaru, od Franje Tuđmana, koji je ipak djelovao i u vrijeme rata, koji svija društvena pravila kao gravitacija svjetlost, nije se pristupalo s tolikom udivljenjem, s tolikim žarom u obrani potpuno neobranjivih gafova i vrlo ozbiljnih pogrešaka.

Pažljivi pratitelji »medijske Hrvatske« (izraz koji je skovao Ivica Račan kad je shvatio koliki je ponekad nesrazmjer stvarnosti i toga kako se ona prikazuje) ovog tjedna mogli su zapaziti tepih-bombardiranje nizom komentara u najvećim medijima o mudrosti, hrabrosti i ponositosti čina premijera koji se u Ukrajini založio za mirnu reintegraciju te zemlje i time navukao bijes Rusije. Ponosan narod, ponosan premijer, sretna javnost – može li bolje? Pomalo miriše kao da smo se obreli u 1948. godini…

Krim i Milanović

Andrej Plenković je, međutim, svojim ukrajinskim istupom i kasnijim reakcijama na njega, napravio niz neshvatljivih i ozbiljnih političkih pogrešaka, s potencijalno vrlo skupim posljedicama. Premijer je, zapravo, užasavajuće jeftino zabrljao, toliko da čovjeku dođe da se nada da je sve skupa posljedica neke teško dokučive proturuske strategije Zapada. Jer, ako je, a najverojatnije jest, riječ o tome da je Plenković na »ukrajinskom frontu« pokazao svoje političke limite, onda smo – nastradali. Čovjek, naime, ima saborsku većinu i mogućnost da vodi državu još naredne – četiri godine…

Kako bi se stvar slikovitije dočarala, zamislimo, primjerice, da je premijer još uvijek Zoran Milanović. Zamislimo da je u Ukrajini govorio o reintegraciji Krima, koju više baš ne spominju ni velike sile Zapada. Zamislimo da je to razbjesnilo Rusiju, čiji je odjel za odnose s javnošću Ministarstva vanjskih poslova uputio žučnu rekaciju. Pa da je Milanović izjavio kako je to »amalgam jedne niže razine«, a on se bavi »ozbiljnom i odgovornom vanjskom politikom«. Pa da mu ruski veleposlanik odbrusi da je to službena pozicija Rusije i da se s to mora prihvatiti.

Opet bi, kao i sad, mediji odjekivali tepih-bombardiranjem. Samo, ovaj put bi se govorilo o »ludom Zoki«, »novim zoranizmima« i tražilo odlazak premijera koji nas bespotrebno svađa sa svijetom.

Međutim, kad je premijer Plenković, onda bombe odjekuju pohvalama, ponosom i principima, s neskrivenim prezirom prema onima koji se usude mudrost našeg lidera dovesti u pitanje.

No, dok se to još smije, valjalo bi ipak u nekoliko rečenica objasniti što je i kako premijer na ukrajinskom pitanju – uprskao.

Portir, votka i Stevo Culej

U principu, samo nuđenje iskustava mirne reintegracije istoka Hrvatske kao primjer za rješenje istoka Ukrajine nije preloša ideja. Ali, samo ako se gleda krupna slika. Jer, tadašnja okupirana područja naše zemlje su doista, bez prolijevanja krvi vraćena u pravni poredak i život se kako-tako nastavio. Međutim, vrag je u detalju. Koliko, recimo, mirna reintegracija na hrvatski način može izgledati primamljivo ruskom stanovništvu na istoku Ukrajine ako im netko pokaže – Stevu Culeja? Ovaj HDZ-ov, dakle, Plenkovićev zastupnik, će uskoro na sud radi razbijanja ćirilične ploče u Vukovaru. Bi li, naprimjer, Srbi u Hrvatskoj preporučili Rusima u Ukrajini hrvatski model? Bi li im Milorad Pupovac govorio o odgovoru predsjednice RH na njegovo pismo otrpije nekoliko mjeseci o sve lošijem položaju Srba u javnom životu i rastu međunacionalne mržnje? Ono kad mu je predsjednica prezrivo i ne pretjerano skriveno poručila kako su za to, zapravo, (i) sami krivi? A sadašnji Pupovčev koalicijski partner Milijan Brkić poručio da iseli negdje gdje će mu biti bolje?

Ne, hrvatski model reintegracije i pripadajućeg suživota možda i nije baš idealan primjer posljednjih godina. Ali, hajde da i to zanemarimo i pripišemo politikantskim prepucavanjima. Neka mirna reintegracija na hrvatski način bude svjetli primjer kojeg naši diplomati i dalje mogu dilati po svijetu kao dobru robu, bez suvišnih detalja.

No, onda kad je Plenković u priču uključio Krim, uletio je u gadno, duboko diplomatsko zaleđe. Krim se, naime, uopće ne spominje u mirovnom sporazumu iz Minska. Niti ga često u usta uzimaju ni lideri najvećih zapadnih zemalja. U detalje priče o Krimu nije potrebno ulaziti (jasno da je taj dio Ukrajine okupirala ruska vojska, ali je jasno i da situacija s Krimom podsjeća na – Kosovo), jer je i sam Plenković po povratku u Hrvatsku pokazao da je shvatio kako je – pretjerao. »Naša je poruka bila poruka mira, iskustva Hrvatske koja je imala okupirani teritorij, savjetodavnim putem pomoći da se olakšaju procesi kako bi se oblasti Donjeck i Lugansk vratile u ustavnopravni poredak Ukrajine i tu bih stavio točku«, kazao je Plenković, ovaj put s jasnom pozicioniranjem znaka interpunkcije. Ovaj dio, ovo premijerovo priznanje vlastite ishitrenosti, međutim, komentari o »prinicpijelonosti i ponositosti« nekim čudom u potpunosti ignoriraju.

Kao i drugi, još bizarniji premijerski gaf, onaj o »amalgamu niže razine«. Pa nije vrag da Plenković doista misli da je priopćenje Ministarstva vanjskih poslova pisao i verificirao votkom i ruskim domoljubljem omamljeni moskovski portir? I je li mu trebalo da ga dan poslije šamara ruski veleposlanik u Hrvatskoj?

Prijeteći zborni pjev

Solidarnost, pomoć i principijelan stav prema Ukrajini je jedna stvar. Čak i ako se time izaziva Rusiju (ili nekog petog), s tim se da živjeti. Biti »pod stolom« je možda racionalno isplativija politika, ali život nije samo zbir brojki. No, priča o Krimu i o »nižoj razini« je daleko od samosvjesne političke pozicije. Radi se o neshvatljivim političkim gafovima koji bacaju dugu sjenu na vjeru u upravljačke sposobnosti novog hrvatskog premijera.

Veći problem od limita Andreja Plenkovića, te ljutnje Ruske federacije je, međutim, stanje duha u Hrvatskoj. Snishodljivo, opširno i ekstenzivno hvaljenje premijerove serije gafova kao vraćanja ponosa naciji. I nije teško, gledajući i slušajući taj zborni pjev, zapitati se što nas čeka iza prve sljedeće okuke. Jer, marno glancanje lika i djela, naime, podrazumijeva i drugi korak.

Povijest se doista vraća kao farsa.