Foto D. Jelinek
Siguran sam da se mnogi roditelji kad vide djecu uronjenu u novu tehnologiju umjesto o '91. i '41. i lenjinistički koncept »sukoba rada i kapitala« ili »ekstrapofita«, naročito popularan u Rijeci, počnu pitati o suvremenosti, primjerice »gdje će moje dijete biti 2031.«?
Nenad Bakić jedan je od najpoznatijih domaćih ulagača u tvrtke, jedan od najčitanijih blogera u Hrvatskoj, osnivač portala mojposao.hr, a posljednjih je tjedana medijsku pozornost privukao projektom kojim sa svojom Croatia Makers Lige pokušava implementirati robotiku u škole. Projekt je ostao bez financiranja ministarstva znanosti i obrazovanja, ali je Bakić sa svojim kolegama pokrenuo uspješan crowdfounding program za projekt. Dapače, ovih dana je krenuo i natječaj za škole koje žele biti dio programa.
Imali ste velike prijepore s Ministarstvom znanosti i obrazovanja, kako sad s odmakom vidite tu priču oko nefinanciranja projekta Croatian Makers Lige? Na socijalnim mrežama je izašlo da ste »u ministrarstvu na sastanku rekli sve što ih ide«, može li se znati što je to?
– Iskreno, mislim da smo na pravom putu suradnje s MZOŠ-om. Najprije, mogu reći da smo se odrekli naknadnog mogućeg financiranja projekta iz rezervne kvote, kako bismo smanjili reputacijski rizik za nas i MZOŠ u slučaju moguće veće suradnje.
No, slučaj pokazuje da neki kriteriji u MZOŠ-u nisu dobri, ali trebamo to shvatiti kao priliku za unapređenje. S druge strane, mi smo kao organizacija trenutno u samom vrhu prihvaćanja i distribucije STEM edukacije u školstvu te takvi i međunarodno prepoznati, pa sam siguran da nas »zdrave snage« u MZOŠ-u mogu iskoristiti u tom smislu. Naime, da donesemo ono što trom sustav ne može, a ujedno i prodrmamo sustav kako bismo olakšali reformu.
Foto D. Jelinek
Dok smo dogovorali ovaj tekst, nalazili ste se u Londonu i izražavali oduševljenje tamošnjim stanjem. Kakva je, prema vama, britanska znanost, tehnologija i biznis u odnosu na ovo u Hrvatskoj?
– London je jedan od centara svijeta, bogat i životan. Hrvati nažalost misle da znaju puno o svijetu, a bilo bi dobro da nemamo taj depresivni metalitet »jer mi znamo kako je loše u svijetu«. Mislim da bi Vlada trebala uložiti nekoliko stotina milijuna eura da velik broj naših ljudi pošalje u napredne europske zemlje na produženi vikend.
Milijuni ljudi se izvlači iz siromaštva
Kakvo je vaše mišljenje o trenutnoj makroekonomskoj situaciji, koliko radikalne političke promjene utječu na kretanja ekonomije i znanosti? Koliko danas, u doba globalizma, stanje u svijetu utječe na ekonomske silnice u Hrvatskoj?
– Globalno, ekonomska kriza je prošla prije pet godina, i svijet se bogati brže nego ikada prije. Fokus na sadašnjost i golem intenzitet medija, pogotovo socijalnih mreža, ljudima ne dozvoljavaju da uvide kako je skoro tijekom cijele povijesti, pa tako i suvremene, svijet bio značajno brutalniji i volatilniji nego danas. Europa naravno relativno zaostaje, ali i ona napreduje. Mnogi naši ljudi pak ne uviđaju kako se stotine milijuna ljudi globalno izvlači iz siromaštva ili postaje srednja klasa. Nažalost, »filozofija« propasti svijeta i depresije je u Hrvatskoj, a pogotovo u Rijeci, dugo vremena bila i planski poticana od neuspješne lijeve vlade koja je izgovor za svoje neuspjehe pokušavala i uspijevala maskirati navodnom »krizom u svijetu«. Rijeka je jedan od centara gdje je u tome bila i najuspješnija. No, depresivni mentalitet dovodi do depresivnih rezultata, pa je to samoosnažujuće stanje. Kao što znate, prvi sam uvjerljivo predvidio značajan gospodarski preokret, a trenutna situacija u okružju i naša prilagodba, ako ne bude velikih šokova, daje nam ozbiljne šanse za višegodišnji zdravi rast od preko 3 posto. To znači da će sada zaista biti više dobrih prilika za mnoge. Tu ujedno vidim i značajnu ulogu našeg velikog projekta Croatian Makers kojim masovno dajemo najsuvremeniju tehnologiju djeci u ruke. Siguran sam da se mnogi roditelji, kad vide djecu uronjenu u novu tehnologiju umjesto u ’91. i ’41. i lenjinistički koncept »sukoba rada i kapitala« ili »ekstrapofita«, naročito popularan u Rijeci, počnu pitati o suvremenosti, primjerice »gdje će moje dijete biti 2031.?«, a pametniji čak i »hoće li ovo biti zemlja u kojoj će ono htjeti ostati ili ću ostati sam u starosti?«.
Iz ove perspektive i nakon ovih iskustava, što bi prvo trebalo mijjenjati u sustavu školstva? Postoji li uopće način da se nekim zaokretima nešto radikalno popravi u tom sustavu, koji je evidentno loš?
– Ovo je odlično pitanje jer smo do sada uglavnom govorili o reformi, ne razumijevajući što ona zapravo nosi. Mislim da u ovom trenutku nitko ne zna kako najbolje napraviti reformu, ali ona svakako ne može biti na ho-ruk. Uzmimo primjer Finske koja je prepoznata u Europi kao jedan od uzora. Oni su raspravljali o svojoj reformi i dizajnirali je 16 godina, implementirali idućih 16, i stvarne učinke na društvo imali nakon još desetak – dakle govorimo o desecima godina. Ono što je svakako ključno je reforma školstva kao javne uprave. Najprije, mora postojati sustav nagrađivanja. Vjerovali ili ne, danas ne postoji način da se nagrade najbolji, pa čak ni za sudjelovanje u, primjerice, EU projektima. Školstvo je loše, ali u njemu je puno dobrih edukatora, no uravnilovka ih vuče dolje i demotivira. Sustav mora omogućiti prepoznavanje odličnih edukatora, te više odgovornosti, koju će oni rado preuzeti.
Foto D. Jelinek
Mi pak pokušavamo pružiti priliku što većem broju djece dok se reforma ne dogodi, jer smatramo da svako dijete ima pravo na priliku da postane ravnopravan sudionik društva 21. stoljeća. Ujedno, nadamo se da ćemo razdrmavanjem sustava olakšati reformu cijelog školstva.
Koja je uopće budućnost projekata Croatian Makers Lige, hoćete li nastaviti s daljnjim prikupljanjima sredstava kroz crowdfunding? Je li to dobar način za napraviti nešto na filantropskom planu?
– Nama ta kampanja nije bila ključna. Iskreno, znali smo da ćemo uspjeti jer da nismo dobili dovoljno donacija građana, napunili bismo svojim novcem kampanju. Ali htjeli smo testirati bilo javnosti, te uspjeli u, i za nas iznenađujućem razmjerima. Imamo velike ambicije i s vremenom ćemo odlučiti kako ćemo ih financirati.
Tehnologija postaje jako jeftina
No, zanimljivo je da tehnologija postaje tako jeftina da je novac sve manji problem.
Kroz dio javnosti vam se zna zamjerati da u javnim nastupima i tekstovima promovirate tvrtke u kojima ste ulagač. Što mislite o takvim navodima?
– Mislim da je dio javnosti zaostao u nekim drugim vremenima. Mentalno smo nažalost najsocijalističkija zemlja EU-a, iako se to polako mijenja. Drugi, daleko veći dio javnosti je primijetio da je moj blog i drugi medijski istupi praktički jedino mjesto na kojem se mogu javno dobiti informacije i znanja o ulaganjima. Pišem naravno najviše o ulaganjima koja imam. Ponekad je pak nužno i informirati javnost o važnim stvarima. Da nisam uporno i konzistentno davao istinite informacije o Valamaru i »Đuri Đakoviću«, mali dioničari i društvo u cjelini bi vjerojatno prošli daleko lošije, kao i što se tiče nekih drugih dionica. Naravno, meni daleko je relevantnije od nekih ljudi zaostalih metalno u doba socijalizma, ili nekih špekulanata na burzi, mišljenje primjerice našeg najcitiranijeg znanstvenika i jedinog hrvatskog člana The Royal Society (nakon Ruđera Boškovića), Igora Rudana, koji je na javnoj TV izjavio da sam upravo zbog tih nastupa i tekstova kao »Ćiril i Metod u jednoj osobi za hrvatsko društvo«. Gospodin Rudan pretjeruje, ali nije svako mišljenje jednako vrijedno.
Ova kampanja ujedno pokazuje da filantropija ima velike mogućnosti za rast u Hrvatskoj, najprije zato jer smo na vrlo niskim razinama, a zatim jer je ova kampanja pokazala da ljudi i trgovačka društva imaju novca i žele donirati. Mislim da je ovo sjajan način za prikupljanje sredstava, ali i za uključenost donatora. No, bitno je imati autentičnost i dobro organizirati kampanju. Bio bih jako sretan da se u idućih godinu dana pojavi nekoliko većih kampanja od naše.
Uz filantropski dio, poznati ste i kao jedan od najvećih pojedinačnih ulagača u Hrvatskoj. Kako je danas u Hrvatskoj biti osoba koja se bavi tim poslom? Kakvo je uopće stanje s vašim najvećim ulaganjima, »Đurom Đakovićem« i Valamarom?
– Inače sam ekstremno dugoročan i stabilan ulagač orijentiran k vrijednosti, a ne špekulaciji. Najveće portfeljno ulaganje mi je zapravo još uvijek Valamar, koji je vjerojatno i najveća priča o uspjehu na Zagrebačkoj burzi. Njegova dionica je već pet godina za redom izabrana za »dionicu godine«, a u osam godina joj je – ako se gleda slijed kroz dionicu koja je bila glavno ulagačko sredstvo u to društvo – vrijednost porasla preko 20 puta. To mi je ujedno i najdraže ulaganje, jer sam dugo vremena vodio pokret za zaštitu prava malih dioničara, u čemu smo i uspjeli na senzacionalan način. Tako je sačuvana vrijednost i mnogim stradalnicima Domovinskog rata, kojih je, kad sam zadnji put gledao, bilo još skoro 10.000 u dioničarskoj strukturi. Jedna obitelj koja je dobila recimo tri manja paketa, danas ima u njima preko 150.000 kuna, plus sve dividende u međuvremenu.
»Đuro Đaković« mi je veliko ulaganje u kojem sam također dugo prisutan i djelujem aktivistički, a to znači da koristim pozitivne pravne i druge mehanizme kako bih kao dioničar zaštitio od lošeg vođenja, politike i tako dalje. To je valjda jedino društvo u Hrvatskoj u kojem su predstavnici privatnih dioničara i radnika skladno smijenili od strane države imenovanog predsjednika uprave. »Đuro Đaković« je nažalost zanemareno društvo kojem je država bila stalno loš vlasnik, propuštene su nevjerojatne prilike kao što su kupnja HŽ Cargo sa stranim partnerima, ili svjetski posao s autonomnim stanicama za Kongsberg. Sada je društvo napravilo operativni zaokret u svim poslovnim segmentima, ali ima jako narušenu bilancu, no pred njime su mogući ogromni poslovi, kako je to više puta najavio predsjednik uprave. Država kao većinski vlasnik treba stoga dopustiti dokapitalizaciju, pa makar da je i ona dokapitalizira.
