Nebojša Zelić: Svim obiteljima nanesena je velika šteta

Smatram da u Ustavu treba biti istaknuta posebna državna zaštita obitelji – ona je doista vrlo važna komponenta svakog društva. Ali ne i brak, jer on nije nužan za zasnivanje neke obitelji. Roditeljska prava i obveze za svih moraju biti isti, bez obzira na to jesu li roditelji u braku ili nisu

Nebojša Zelić asistent je na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci. Njegovi seminarski kolegij dio su nastave Filozofija politike, Demokratska teorija i Država, pravo, zajednica i pojedinac. Javna i sve oštrija polemika oko transparentnosti i iskrenosti građanske ustavotvorne inicijative udruge U ime obitelji, povod su razgovora sa Nebojšom Zelićem.    Zadnjih mjeseci u hrvatskom javnom prostoru traje bespoštedna rasprava o ovoj građanskoj inicijativi koja će, posve sigurno, biti još žešća nakon odluke Ustavnog suda. Kako vi inače gledate na slične narodne akcije?

   – Kao prvo, važno je razložiti referendumsko pitanje u dva dijela zato što se u dosadašnjoj javnoj raspravi to nije dovoljno često isticalo, a čini mi se da izostanak te diferencijacije može zbuniti građane. Naime, radi se o dva pitanja u jednom. Prvo se odnosi na definiciju braka kao zajednice žene i muškarca, dok se drugim pita građane jesu li za to da se takva definicija braka ugradi u Ustav. Problem je u tome što se predstavlja da je potvrdan odgovor na prvo pitanje ujedno i potvrdan odgovor na ono drugo, a takva bi se definicija ugradila u Ustav. Međutim, radi se o dvije posve različite stvari. Netko može smatrati ispravnim to da je brak isključivo zajednica žene i muškarca, ali da pritom ne želi da takva definicija braka uđe u Ustav. Dapače, netko može smatrati da u Ustavu uopće ne bi trebalo biti ikakvih odredbi o braku, iako je za tu osobu brak zajednica žene i muškarca. Zbog toga se u liberalnim demokracijama radi velika razlika između Ustava i nižih zakona. Odluke koje se donose u Ustav trebaju biti takve da se oko njih može očekivati široki konsenzus građana. Ustav time treba pružiti okvir kojem su građani odani da bi se unutar tog okvira mogla voditi politička rasprava na legislativnoj razini u kojoj se takav konsenzus ne može i ne treba očekivati. Građani će se uvijek razlikovati po svojim političkim opredjeljenjima i vrijednostima koje prihvaćaju i kojima daju prioritet. Ustav na neki način treba postaviti prag tolerancije i definirati one vrijednosti na temelju kojih poštujemo vrijednosne stavove drugih, unatoč tome što te stavove smatramo pogrešnim, grešnim ili neispravnim. Jasno je da se po pitanju civilnog braka kao društvene institucije ljudi razlikuju u svojim stavovima i da je brak kao društvena institucija nešto oko čega oni trebaju raspravljati i po mogućnosti mijenjati na legislativnoj razini. Ustav treba propisivati kojim procedurama se te odluke trebaju donositi i unutar kojih se vrijednosti ta rasprava treba voditi, a ne da odmah isključi sva gledišta i vrijednosne stavove o braku osim jednog. Naravno, da se i Ustav može mijenjati. Ali poanta stabilnih liberalnih demokracija jest da se to čini vrlo rijetko, a pogotovo u odnosu na vrijednosna pitanja.

Radikalizacija društva

Slažete se, dakle, s tvrdnjama da je brak važno vrijednosno pitanje?   – Brak je prije svega to – vrijednosno pitanje. Na brak ne gledamo svi isto; za jedne je on zajednica između muškarca i žene, ističući njegovu prokreativnu funkciju, za druge pak društveni status. Odnosno, neki brak samo smatraju legalnim ugovorom između dvije odrasle osobe, bez obzira na spol, koji potpisnicima bračnog ugovora osigurava određena prava, ali i određeni status u društvu, šaljući informacije o naravi svog odnosa. Na pojam braka se može gledati kao na pojam građanin. Nekada su status građanina imali bijeli muškarci s imovinom. Tek kasnije su status građanina zadobile žene i oni s drugom boje kože. Međutim, u tom širenju na ostale pripadnike društva, nije se izgubio sam smisao toga što znači imati status građanina, niti je važnost toga umanjena.    S obzirom na to da su mišljenja o braku i danas ovako duboko podijeljena i da obje sukobljene strane imaju vrlo jake argumente kojima potkrjepljuju svoje vrijednosne sudove o braku, Ustavom se ne bi smio preferirati samo jedan od tih pogleda, a drugi posve isključivati. Upravo zbog svega toga bilo je iznimno važno da se Ustavni sud puno ranije javno očitovao o svim referendumskim dvojbama. Važno je istaknuti i da Ustavni sud ima svoju edukacijsku funkciju; u obrazloženju svojih odluka Ustavni sud ujedno educira građane o samoj prirodi Ustava, njegovih odredbi te njegovog značaja i vrijednosti. Sukladno tome on može snažno utjecati na način na koji će se određeni pojmovi i problemi raspravljati u javnosti te usmjeravati raspravu na uistinu relevantna pitanja. To bi bila korisna korektura u ovakvoj javnoj polemici koja se, nažalost, pretvorila u nepotrebno omalovažavanje i vrijeđanje suprotstavljene strane.

Puno se u zadnje vrijeme zagovara neposredna demokracija, ali referendum kojeg je inicirala građanska inicijativa U ime obitelji govori u prilog tezi da neograničena prava naroda opet nisu u skladu s demokratskim načelima. Naime, ovaj pokušaj mijenjanja Ustava ocijenjen je kao teror većine nad manjinom. Kako dakle spriječiti narodnu (samo)volju, a opet postupati sukladno ustavnoj odredbi da vlast proizlazi iz naroda?    – Mislim da je bilo jako dobro što se prije nekoliko godina u vrijeme studentskih blokada snažno isticalo nezadovoljstvo postojećim modelom demokracije prema kojem građani glasuju svake četiri godine, a onda se odluke u njihovo ime donose daleko od njih i njihovog utjecaja, čime su određeni dio javnosti sigurno potaknuli na promišljanje demokracije. Loše je to što se kao jedina alternativa u javnosti pojavila institucija referenduma koja ima velike manjkavosti – ta institucija nije dizajnirana tako da potiče raspravu i podložna je manipulaciji. U državama u kojima se referendumi često provode, kao što su Švicarska ili Kalifornija, uočava se slab izlazak na referendume, osim oko tema koje su vrlo kontroverzne i koje građani vrlo emotivno doživljavaju. Upravo se iz tog razloga poraz na referendumima teško podnosi i samo još produbljuje razdor. Neposredna demokracija znači da kontrolu nad političkim procesom imaju građani samo kao građani, a ne kao pripadnici nekih udruženja kao što su političke stranke ili interesne grupe. No dizajn institucija neposredne demokracije može biti raznolik. To mogu biti skupštine građana kao u participativnom gradskom budžetiranju koje sam već spomenuo ili skupštine nasumično odabranih građana koje predstavljaju mini-javnost i u kojima se raspravlja o određenom problemu nakon što su eksperti upoznali građane s tehničkim aspektima problema. U oba ova modela naglasak je stavljen na međusobnu raspravu i na transparentnost cijelog procesa. Tamo gdje su ti modeli bili iskušani podaci su jasno ukazivali da su se u snažnoj mjeri promijenili stavovi građana na početku procesa i na kraju procesa što znači da bi ishod glasovanja na početku i na kraju bio različit. Naravno, za implementaciju tih modela je potrebna politička volja, ali to je nešto bi građani trebali zahtijevati i za što bi se svi zajedno trebali boriti.

   Treba li nas sada brinuti ova činjenica koju apostrofirate – da se de facto jedna građanska opcija zakrvila s drugom? Ili je to uopće poželjan demokratski folklor?    – Uvijek kad građani kroz institucije svoje države pokušavaju ostvariti svoje vrijednosne sudove, dolazi do određenog sukoba. To doista možemo nazivati demokratskim folklorom. Međutim, kada se građani verbalno sukobljavaju, važno je znati o čemu se tu radi; o suprotstavljanju drukčijih stavova ili otvorenom konfliktu. Mi danas u Hrvatskoj svjedočimo konfliktu koji je sada u slijepoj ulici. Socijalni psiholozi i politički teoretičari su proces koji dovodi to ovog tipa, definirali kao grupnu polarizaciju. Do grupne polarizacije dolazi kada se suprotstavljene strane počnu okruživati samo svojim istomišljenicima, bez da raspravljaju sa suprotnom pozicijom – tada brzo i neminovno dolazi do radikalizacije stavova koji su u početku bili umjereni. Sve u svemu, cilj nije više obraniti svoje stavove pred drugima, već ocrniti drugu opciju. Pritom se radi samo o mobilizaciji istomišljenika, a ne na argumentiranju koje može promijeniti mišljenje suprotne strane ili na postizanju kompromisa.    U vrijeme ovako teških gospodarskih kriza grupna polarizacija doista može destabilizirati društvo. U Hrvatskoj se dogodila užasna radikalizacija predrasuda jedne skupine građana prema drugoj. Mnoge su već javne rasprave u nas završile u destruktivnim konfliktima, a to opasno ruši povjerenje među građanima. Za mene je također problematično to što se rasprava o biti, a u ovom slučaju o Ustavu, obitelji i braku, što su inače filozofski i društveno vrlo interesantne teme, u sili iracionalnog ponižavanja i vrijeđanja, posve izgubila.    Koji je vaš dojam – hoće li ovakva odluka Ustavnog suda dodatno radikalizirati odnose u društvu?    – Koliko sam imao prilike čuti ustavne stručnjake, ovakva se odluka očekivala. Mislim da ona u ovom trenutku neće bitno utjecati na stavove građana. Ipak čini mi se važnim da je Ustavni sud istaknuo da to nikako ne bi trebalo utjecati na daljnji razvitak zakonskog okvira izvanbračnih i istospolnih zajednica te na jednako poštovanje njihovog obiteljskog života, što jasno daje do znanja da je obitelj puno širi i puno važniji pojam nego što je brak kako god ga definirali. Međutim, čini mi se da se sud ipak trebao očitovati oko ustavnosti samog pitanja zato jer je to najvažniji dio referendumskog pitanja. Nisam ustavni stručnjak, ali čini mi se važnim razlikovati je li definicija braka koja se nalazi u referendumskom pitanju protuustavna – oko čega se svi slažu da nije jer je takva odredba u obiteljskom zakonu – od toga da li je primjereno da se takva definicija braka stavi u ustav. Mnogim zakonskim odredbama nije mjesto u ustavu unatoč tome što same po sebi sigurno nisu protuustavne.   

Netransparentne inicijative

Cijela ova strka upravo je krenula od građanske inicijative U ime obitelji – je li za vas ona legitimna narodna akcija ili se radi o klerikalno-političkom nasrtaju na Ustav i manjine?    – Naravno da se radi o legitimnoj inicijativi građana. Je li nju nju pokrenula Crkva ili neka politička grupa, ja to ne mogu znati, kao niti većina ljudi, jer nemam informacije o tome tko stoji iza svega. Međutim, za mene je nešto drugo problematično u slučaju građanskih inicijativi, a to je, prije svega, da su vrlo često usmjerene PROTIV manjina. Posebno se to odnosi na post-socijalistička društva. Problem tranzicijskih društava upravo je taj da nisu blagonaklona prema svojim manjinama. A kako bi se određena većina obračunala s manjinom, najbolje je posegnuti za građanskom inicijativom i to predstaviti kao srž demokracije. Time se opasno u društvo unosi cinizam prema demokratskim institucijama i ruši vjera u demokratski poredak. U slučaju inicijative U ime obitelji, znakovitim može biti da se njezini članovi sami hvale podatkom o tome da se u ustavima Poljske, Bugarske, Mađarske i nekih baltičkih zemalja brak također formulira isključivo kao zajednica između muškarca i žene. Redom, radi se o novim, tranzicijskim demokracijama koje su problematične upravo zbog toga što nisu blagonaklone prema pluralizmu. Razne su političke analize pokazale da u tim državama prevladava ideja da javne institucije, pa tako i sam Ustav, služe za obranu određenih ideologija. Te analize ukazuju na činjenicu da je to ostavština jednopartijskog autokratskog socijalizma u kojem su sve javne institucije bile podređene jednoj ideologiji. Hrvatska se, dakle, svrstava među one zemlje koje ne shvaćaju da se Ustavom razvija pluralizam, a ne da se s njime on guši.    Meni je sporno nadalje i to da se s ovakvim inicijativama želi stvoriti mit o aktivnom građaninu kojeg brinu društveni problemi. Izuzev na lokalnoj razini, inicijative vrlo rijetko pokreću aktivni građani zabrinuti oko društvenih problema, jer je organizacija inicijative, oglašavanje inicijative i provođenje peticije iznimno skupo. Iza inicijativa vrlo često stoje grupe koje imaju ekonomsku moć i politički interes. Građanske inicijative, dakle, pate od istih mana kao i predstavnička demokracija; da glasači zapravo ne znaju tko iza njih stoji i čije interese one zastupaju. Mi još uvijek tako ne znamo tko je doista pokrenuo inicijativu U ime obitelji. Kako vidimo, građanske inicijative su idealan mehanizam za obmanjivanje javnosti, baš zbog toga što ne postoji nikakva pravna obveza da one budu financijski transparente, kao što bi trebale biti političke stranke.    Ne želim pritom reći da neposredna demokracija nije dobra. Dapače, narod treba imati kontrolu nad odlukama koje se donose. Međutim, postoje brojni drugi mehanizmi kojima građani mogu ostvariti svoje pravo na neposredno odlučivanje. U Brazilu je recimo razvijen dobar sustav participativnog gradskog budžetiranja. Naime, građani doslovno na razini svog susjedstva dogovaraju koje investicije i projekte valja ostvariti. Njihove odluke i ideje potom stižu do gradonačelnika i gradskog vijeća. Dakle, gradski proračun dizajnira se odozdo, neposrednom participacijom građana.    Dakle, građanske inicijative bit će sumnjivi pothvati sve dok ne postoji obveza njihove transparentnosti?    – Naravno, kao što i političke kampanje moraju biti transparentne. Transparentnost se odnosi na javno prikazivanje financijskih izvora što građaninu, odnosno glasačkom tijelu, može dati i informaciju o političkom interesu iza neke stranke ili inicijative što je posebno važno u slučajevima gdje postoji sumnja u motive neke političke odluke ili motive inicijativa. No transparentnost se odnosi i na otvorenost demokratske procedure. Recimo, u Hrvatskoj veliki problem predstavljaju zbunjujući zakoni o referendumima i njima građani posve opravdano nisu zadovoljni. Tako za lokalni referendum zakon propisuje izlazak 50 posto birača da bi on bio valjan, dok recimo na glasovanje o EU, dakle o pitanju suvereniteta, može, teoretski, izaći svega troje birača i odlučiti za svih nas. U tome je također problematično to što je upoznatost s problemom i mogućnost rasprave sigurno veća na lokalnoj razini nego kod nacionalnih referenduma. Upravo se oko tog pitanja – mijenjanja zakona o referendumu – mogu koristiti demokratski modeli koji uključuju snažniju participaciju građana. U kanadskoj provinciji Britanska Kolumbija o elektoralnoj reformi raspravljala je skupina nasumično odabranih građana koji su imali prilike u tom procesu, koji je trajao jedanaest mjeseci, educirati se o raznim izbornim sustavima i međusobno raspravljati o najboljem modelu. Na kraju su, oko modela koji su predložili, odlučivali građani na referendumu. Dakle, izborni zakon je nešto o čemu mogu odlučivati sami građani, i to je važan primjer neposredne demokracije – referendum koji dolazi nakon edukacije i opsežne rasprave među građanima, što također pridonosi transparentnosti procesa odlučivanja.   

Pogrešan kolosijek

Ugrožava li stoga ovakav narodni ustavotvorni referendum prava LGBT zajednice?    – O tome da li i koja prava ovaj referendum krši mislim da je bolje da govore pravnici i LGBT aktivisti. Međutim, sigurno je ova referendumska inicijativa nepravedna prema LGBT pojedincima. Svaka osoba ima više aspekata s kojima se identificira. Kada se raspravlja o tome da li je određeni aspekt nečijeg identiteta pozitivan ili negativan, je li društveno prihvatljiv ili ne, je li prirodan ili neprirodan, tada takva specifikacija nečijeg identiteta može zasjeniti sve ostale identitete koji su uključeni u samopercepciju i društvenu percepciju nekog pojedinca. Dakle, LGBT osobe osim svog seksualnog ili rodnog identiteta imaju razne druge identitete, mogu biti politički desničari ili ljevičari, sveučilišni profesori i vegetarijanci, manualni radnici, svećenici ili ekonomski analitičari… Ako se svi aspekti identiteta LGBT osoba gledaju isključivo kroz prizmu seksualnog identiteta, tada društvo nameće pojedincu onaj aspekt s kojim bi se trebao primarno identificirati i daje mu do znanja kroz koji identitet će ga to društvo promatrati. Kroz povijest ljudskog roda se ta vrsta nametanja identiteta, pogotovo u slučaju onog etničkog i rasnog, pokazala vrlo opasnom. Zamijenjene su teze pa je problem društva postala jedna zajednica koja se bori za jednaki status, a ne oni koji prozivaju tu zajednicu i pokušavaju je u tome spriječiti.    Dojam dijela javnosti je upravo to, da se inicijativom U ime obitelji ne želi zaštiti brak, nego prokazivati LGBT zajednica?    – Meni je pogotovo sporno to što se dva pojma žele učiniti nerazdvojnima – brak i obitelj. Jer, obitelj se ne štiti brakom, nego prvenstveno socijalnim i ekonomskim politikama; borbom za fleksibilno radno vrijeme, kvalitetu i dostupnost dječje skrbi, razne porezne olakšice, financijska davanja poput dječjeg doplatka, zakone o neplaćenom radu kod kuće… Zaštita je sigurno ono što danas treba svim hrvatskim obiteljima koje su u velikim problemima. Civilni sektor morao bi se baviti socijalno-ekonomskim pitanjima, a posebno bi trebao biti osjetljiv prema obiteljima s malim primanjima ili bez primanja, jer su to glavni razlozi zbog kojih su mnoge obitelji i djeca u njima izložene stresu, a ne LGBT zajednicom. Pri tome ne želim reći da bi civilni sektor trebao zamijeniti državu u garantiranju socio-ekonomskih prava, već da bi trebao vršiti pritisak da se ta prava povećaju ili bi trebao organizirati neke usluge kao što je dječja skrb uz financijsku subvenciju države. Veliki problem inicijative U ime obitelji upravo je u tome da se socijalno-ekonomska domena zamijenila vrijednosno-svjetonazorskim pitanjima. Po mom sudu, nanesena je velika šteta svim hrvatskim obiteljima. Jer ja doista ne vidim kako će se vrijednosno-svjetonazorsko definiranjem braka pomoći obiteljima. Ne zaboravimo da su obitelj i svi oni brojni samohrani roditelji koji ovako, također, postaju manje vrijednima. Smatram da u Ustavu treba biti istaknuta posebna državna zaštita obitelji – ona je doista vrlo važna komponenta svakog društva. Ali ne i brak, jer on nije nužan za zasnivanje neke obitelji. Roditeljska prava i obveze za svih moraju biti isti, bez obzira na to jesu li su roditelji u braku ili nisu. U Hrvatskoj postoji puno prostora za sve one koji se kroz civilno društvo žele boriti za obitelj. I da je nekim slučajem U ime obitelji svoje organizacijske sposobnosti i energiju drukčije usmjerila, posve sigurno bi puno više učinili za očuvanje obitelji. Ovako važnu raspravu o obitelji iscrpljuju i odvode na potpuno pogrešan kolosijek, nanoseći štetu upravo obiteljima u čije ime se bore.