ZAGREB – »S LNG-om Hrvatska mjesecima pregovaramo o uvjetima zakupa budućeg plutajućeg terminala, no u prvom krugu za dostavu obvezujućih ponuda nismo se javili jer su stvari poprilično konfuzne i po nas nesigurne. Ako se to promijeni, i mi kao zakupci dobijemo nekakav sigurniji okvir, javit ćemo se u drugom krugu«, kaže za naš list predstavnik jedne velike tvrtke za trgovanje plinom, zainteresirane za zakup kapaciteta na plutajućem terminalu u Omišlju, no ne po, ističe, postojećim uvjetima.

Jednako, dodaje, razmišljaju i ostali trgovci, kojima čak nije toliko bitna ni poprilično viša cijena ukapljenog prirodnog plina (LNG-a) od prirodnog plina iz Rusije, koliko to što Hrvatska zasad na svom budućem terminalu ne nudi dovoljno dobre uvjete. »Previše je lutanja i traženja, promjena rokova i pravila, a mi bi se kao zakupci trebali obavezati na kupovinu LNG-a na dugi rok, zbog čega nam je teško dati svoju obvezujuću ponudu«, kaže nam zakupac nakon što je otkriveno da zasad terminal gotovo da i nema zakupaca, niti su za njega zainteresirani investitori.

»LNG je realno i dalje skup, i ne može biti konkurentan ruskom plinu. No naše dvojbe da se javimo nisu toliko rezultat cijene, koliko drugih pravila igre. LNG Hrvatska od nas, primjerice, traži da se obavežemo na zakup kapaciteta u trajanju od deset godina, ali nam ne znaju reći kolike će tarife u tom periodu biti niti su, što bi bio koliko toliko prihvatljiv scenarij, definirali krajnje uvjete unutar kojih može doći do promjene tarife, pa da sami pokušamo kalkulirati isplati li nam se zakup ili ne«, kaže nam trgovac plinom.

Litva druga priča

Kako pojašnjava, plutajući terminal u Litvi nešto je sasvim drugo, jer je riječ o državi koja je u potpunosti bila ovisna o ruskom plinu, i kojoj je terminal značio temeljnu opskrbu tržišta. Kod nas je svim trgovcima naš LNG nadopunjavanje portfolija, a ne nužno jedini izbor, zbog čega i cijena i pravila igre moraju biti fleksibilniji. Trgovci ističu kako čekaju da se pravila igre drugačije poslože, i samo će se u tom slučaju javiti za zakup u drugom krugu natječaja.

Još je krajem prošle godine, kad su ruski Gazprom i naše Prvo plinarsko društvo potpisali ugovor o isporuci milijardu kubika plina u Hrvatsku godišnje, ruski list Kommersant, uz naslov »Hrvatska se vratila Gazpromu«, pisao kako je Gazprom prvi put nakon 2010. godine »vratio ulogu ključnog dobavljača plina za Hrvatsku«. Aleksej Grivač iz ruskog Nacionalnog fonda za energetsku sigurnost kazao je tada da »čak i ako projekt terminala na Krku zaživi, njegova svrha može biti tek pokriće povećane sezonske potražnje te će vjerojatno raditi s niskom razinom zauzetih kapaciteta«.

Kalkulacije Mađara

Na pitanje postoji li mogućnost da se Mađari za zakup kapaciteta na plutajućem terminalu nisu javili, moguće, kako ne bi kvarili odnose s Rusijom, što možda pritišće i druge potencijalne zakupce odnosno države iz kojih dolaze, bivši državni tajnik za energetiku Ante Čikotić odgovara kako bi se Mađari sigurno javili kad bi im Hrvatska zagarantirala da će napokon izgraditi kompresorsku stanicu zahvaljujući kojoj bi plin iz Hrvatske mogao teći na njihovu stranu. Reverzibilni plinovod postoji od 2011. godine, kompresorska stanica na mađarskoj strani također, no kako nema i hrvatske stanice, plin može teći samo iz Mađarske u Hrvatsku, ne i obrnuto.

»Zašto bi išli u zakup terminala samo uz obećanje da će stanica biti napravljena? Zašto bi nam, nakon toliko odugovlačenja, vjerovali? Mađarska i Ukrajina imaju potrebe za LNG-em, ali Hrvatska, osim toga, mora smanjiti i tarife za transport plina«, kaže Čikotić. Ako ne napravimo LNG terminal, zaključuje, Hrvatska će postati »najjužnija ruska pokrajina«. Kompresorska stanica s hrvatske strane obećana je za 2019. godinu, no postavlja se pitanje zbog čega nije i prije napravljena, i ima li kakve veze s tim odnos Vlade i MOL-a oko Ine, odnosno odnos Hrvatske i Rusije u slučaju Agrokor. Iako plin s hrvatskog LNG-a neće biti velika konkurencija ruskom plinu, konkurencija ipak jest.

I stvar politike

Čelno mjesto LNG-a Hrvatska u petak je preuzela Barbara Dorić, dosadašnja šefica Agencije za ugljikovodike, čiji rad trgovci plinom prate, i ističu kako bi mogla stvari pokrenuti s mrtve točke. »Ovaj projekt, naprosto, traži šefa ‘kamikazu’, a od Vlade RH pak da učini sve kako bi se, prije svega, Ukrajinu nekako ‘ukrcalo’ na plutajući terminal. Kad bi Ukrajina zakupila milijardu kubika godišnje, Mađari još nešto, Austrijanci jednako tako, terminal, punog kapaciteta od 2,6 milijardi kubika bi bio na konju«, kažu upućeni u plinski biznis koji je, vele, koliko tržišna, toliko i stvar politike. Potencijalni zakupci pak najavljuju da će se LNG-u Hrvatska u drugom krugu za zakup terminala, u svibnju, javiti ako im bude ponuđena »pametnija računica«.