Došlo je, eto, vrijeme i da se pod još jednu političku karijeru podvuče crta. Iznenađujuće?Odlazak Zorana Milanovića je neočekivan jer je po svim ispitivanjima javnog mnijenja izgledalo da će ovih tjedana krenuti u neizvjesne pregovore o sastavu Vlade, a ne u nove izazove i skidanje četiri kilograma viška. No, s druge strane, odlazak Zorana Milanovića je i očekivan, jer je po svemu što je izjavljivao posljednjih mjeseci bilo jasno da se u visokoj politici vidi još maksimalno jedan mandat.

Dosadašnji predsjednik SDP-a odlazi zapravo za politiku još jako mlad, sa 50 godina. Primjerice, Stipe Mesić je s 56 godina tek postao politički faktor na nacionalnoj sceni. Milanović je pred sobom svakako imao itekako dovoljno vremena da pronađe i pokuša ispuniti još gomilu političkih ciljeva. No, svaki je čovjek gospodar svoje sudbine i o njoj može slobodno odlučivati, pa je tako i Milanović zaključio da mu je vrijeme da »šara malo« i bavi se nečim drugim. Za dosadašnju hrvatsku političku scenu, u kojoj su se akteri iz najviših sfera za svoju funkciju držali i zubima i noktima, sve do vlastite duboke mirovine, smrti ili izglednog kaznenog progona, radi se o osvježavajućoj novosti.

Milanović, tako tvrdi narodna predaja, odlazi kao gubitnik. Teško je toj bazičnoj ocjeni nešto suštinski zamjeriti, čovjek je izgubio parlamentarne izbore, od četiri puta je vlast osvojio tek jednom. Ipak, priča o dobitnicima i gubitnicima ovdje je ipak daleko, daleko slojevitija i užasno je bitna za analizu onoga što iza sebe ostavlja, nego s kakvom etiketom odlazi. Uostalom, većina političkih karijera koje nisu prekinuta naprasnim događajem medicinske ili kaznene prirode u svim demokratskim zemljama svijeta i završi s – porazom na izborima.

Odlazi (i) kao pobjednik

Postoji, međutim, nekoliko vrlo bitnih činjenica koje se baš i ne uklapaju u priču o Milanoviću kao vječitom gubitniku i čovjeku koji odlazi ponižen uvjerljivim porazom. Jer, vražje su to brojke, Milanović je na manje bitnoj – ali svakako ne i beznačajnoj ljestvici – otišao kao pobjednik. I to dramatično uvjerljivi pobjednik. Naime, po broju preferencijskih glasova koje su dobili kandidati u nedjelju, predsjednik SDP-a pomeo je šefa HDZ-a i vjerojatno budućeg mandatara sa četvrtinom viška glasova. Za Milanovića je u prvoj izbornoj jedinici preferencijski glasalo 42.265 birača, a za Plenkovića njih 33.265 (njih dvojica su osvojili najviše preferencijskih glasova u Hrvatskoj). Konteksta radi, čovjek kojeg se HDZ-ova desnica upire predstaviti velikim pobjednikom izbora, Zlatko Hasanbegović, osvojio ih je 11.898. Jedva više od četvrtine Milanovićevih.

Ima još jedna situacija koja pokazuje da »gubitnik« Milanović odlazi (i) kao pobjednik.

Zapravo, nepobijeđen. Na izborima u SDP-u (ne računajući one u kojima je bio jedini kandidat) Milanović je pobijedio tri puta. Bio je bolji od, redom, Željke Antunović, Milana Bandića i Tonina Picule (2007.), zatim Davorka Vidovića i Dragana Kovačevića (2008.) i naposlijetku Zlatka Komadine (2016. godine). Da je htio, vjerojatni bi bio i veliki favorit unutarstranačkih izbora u SDP-u koji će se održati do kraja godine.

Druga priča, koja se vezuje odmah na onu o gubitniku Milanoviću je da je »uništio stranku« i lijevu ideju kao takvu.

Brojke, nažalost ili nasreću, međutim, dobrim dijelom opovrgavaju i ovu tezu.

Na posljednjim parlamentarnim izborima na kojima SDP nije vodio Zoran Milanović, onima 2003. godine ta stranka je otišla u oporbu (kao i tri puta od ukupno četiri izlaska na birališta prije 2003. godine). Broj osvojenih mandata SDP-ove koalicije tada je bio 43, a stranke 34. Milanović ostavlja iza sebe SDP sa 38, a koaliciju koju je SDP predvodio sa 54 mandata.

U usporedbi sa 2007. godinom i izborima na koje je SDP s pet i po mjeseci predsjedničkog mandata povela »nova snaga« u liku Zorana Milanović, SDP je išao sam i osvojio 56 mandata. Dovoljno za dobar rezultat, nedovoljno za vlast. No, to je već prvi Milanovićev rezultat i u ocjeni njegovog mandata može biti tek detalj, a ne polazna točka (usput, tada samostalni SDP je osvojio cca 2,5 postotnih bodova manju potporu od Narodne koalicije u nedjelju). A pogotovo polazna točka ne može biti uvjerljiva pobjeda iz 2011. godine (a uglavnom se koristi baš ona!), kad je HDZ slomila globalna kriza i svi detalji iz kaznenih progona protiv Ive Sanadera.

Uglavnom, govoriti o Milanoviću tek kao o gubitniku na odlasku ne samo da je zlonamjerno – jednostavno je u potpunom neskladu s činjenicama.

SDP kakvog dosadašnji predsjednik stranke ostavlja u amanet svom nasljedniku/nasljednici jača je politička organizacija od one koju je dobio na upravljanje. Milanović je tu u pravu kad kaže da se danas politički protivnici SDP-a – boje i to je naslijeđe vrijednije i od brojki iz prethodnih redaka. Stranka Ivice Račana više nije simpatični gubitnik, kakav je uglavnom bila dugih dvadesetak godina hrvatske demokracije.

A to je, između ostalog, itekako i zasluga Zorana Milanovića.

E sad, zbog čega se u javnosti toliki trud ulaže u to da se SDP prikaže kao stranka koja je u rasulu i na koljenima, to uopće nije teško zaključiti. Svoj interes tu ima i HDZ, imaju i Milanovićevi oponenti u i izvan SDP-a, a imaju, itekako i oni veliki, beskrajno utjecajni igrači čije je interese baš Milanovićeva Vlada gadno nagazila. Ako sumnjate u to, samo obratite pažnju na to kako će se rasplitati slučaj franak.

Talent za stvaranje neprijatelja

S druge strane, jednako je velika i istina koju je izrekao (okej, napisao na facebooku) Ivan Račan – da su se Milanovića HDZ-ovci bojali, ali da su se i u SDP-u ponekad bojali što će Milanović reći. Rođena prznica, čovjek koji nikome nije ostao dužan, koji nije htio povući ručnu ni kad je morao – tako će ostati zapamćen i kao čovjek koji je, kao rijetko tko u domaćoj politici, imao prirodan talent za stvaranje neprijatelja. Zato se i tako gromko čuju uzvici oduševljenja njegovim odlaskom posljednjih dana iz redova ljudi s kojima je surađivao, zato su ga, uostalom i srpski tabloidi proglašavali ustašom, a hrvatski udbašem i komunjarom, iako je bio sve suprotno od svih tih etiketa.

Nasuprot tome, ne računajući sve ono što je napravljeno u vrijeme kad je odlazeći šef socijaldemokrata vodio Vladu, najveći doprinos Milanovića SDP-ovoj, ali i široj politici je upravo – demokratizacija.

Naime, za Milanovićevog mandata je uvedeno biranje čelnika stranka glasovima svih njenih članova. O tome tko će voditi SDP više se ne odlučuje u »komitetu«, niti predsjednik imenuje vlastite nasljednike. Tko i kako će voditi SDP odlučit će svi članovi te stranke – pa kako im bude.

Demokratski iskorak lijevih suparnika je na kraju prihvatio i HDZ, doduše, sa zadrškom, jer tamo se festival unutarstranačke demokracije još nikad nije odvio s više od jednog kandidata. No, sasvim je sigurno da će se u dogledno vrijeme i tamo odlučivati doista demokratski, makar kad je u pitanju prvi čovjek stranke.

Obzirom da se većina analitičara (okej, svi) slaže oko toga da je jedan od golemih problema hrvatske politike nedostatak unutarstranačke demokracije, onda je red da se pošteno kaže tko je, glede i unatoč, u pravcu riješenja tog prolema napravio veliki korak: Zoran Milanović.