Neke agresije su očite. Tenkovi prelaze iz jedne države u drugu, a oduševljeno građanstvo ih ispraća cvijećem. Vojnici se šalju u ogromnim transporterima, a vraćaju u lijesovima. Avioni istresaju svoje smrtonosne terete na strateške ciljeve stotinama ili tisućama kilometara daleko od granica matične države. Protiv tih agresija se ipak lakše braniti, jer je crta fronte prilično jasno vidljiva, a obrana napadnutih je samorazumljiva organizacijska potreba.

Kad se, međutim, napada sloboda pojedinca, onda su i ratište i oružje i sama mogućnost obrane često izgubljeni u izmaglici političkih, religioznih ili gospodarskih »istina«. Fronta takve agresije uvijek je omotana u šarene i šuškave papiriće viših istina, ciljeva i morala.

Tako je počelo i sa slavljenjem života, obitelji i sličnih pojava na hrvatskim ulicama. Nasmiješena djeca, marna mladež i uzorno moralni građani trebali su biti posteri vremena čija budućnost dolazi.

Iskežene očnjake prijetnje, međutim, dalo se vidjeti uz pomoć samo malo elementarne logike.

Krinka 

»Ovaj put ti drugačiji su homoseksualci. A nastavak slijedi (…) Hoće li se doista ‘obiteljaška ekipa’ zaustaviti na braku dobiju li u nedjelju plebiscitnu podršku? Potrudite se samo malo, potražite snimke njihovih nastupa i pažljivo ih poslušajte i pogledajte. Želite li, doista, da nakon nedjelje krenu dalje, u marš na ostale institucije? Da nagađate hoće li drugi put udariti na ćirilicu, engleski jezik, umjetnu oplodnju ili abortus. I što će im biti treći korak?«, zapitali smo se na ovom istom mjestu 30. studenoga 2013. godine, dan prije referenduma koji je u Ustav ugradio diskriminacijsko ograničenje pojma brak.

Sve što je kasnije uslijedilo samo je pokazalo da se marš nastavlja i da organizirani udar na slobodu pojedinca i društva dobiva sve jasniju formu. Danas je jasno da se radi o pravom pravcatom sudaru svjetova; o otvorenoj bitci za budućnost, pa i samu opstojnost civilizacije. A rezultat je u ovom trenutku poprilično neizvjestan.

No, valja se vratiti na sam početak sukoba; makar onaj na hrvatskom tlu.

Krenulo je još s pokušajem da se u škole uvede zdravstveni odgoj dio kojeg bi bila i spolna edukacija. Da, znam, pomalo smiješno je da se tek te 2012. godine krenulo suvislo razmišljati o spolnoj edukaciji u svijetu u kojem su »priručne« metode spolne hm… edukacije, udaljene jedan klik. Ali, eto, nije prošlo. Crkva i katoličke udruge su se digle na zadnje noge (uz podršku tad oporbenog HDZ-a) i suprotstavile se takvom navodno ideološkom trovanju mladeži. Nije prihvaćen ni građanski odgoj. Jer, educirani građani koji znaju koja su im prava i obveze u demokratskom društvu, jasno, predstavljaju smrtnu opasnost.

Onda smo udarili na homoseksualne osobe. Vedri i mlađahnih aktivisti i aktivistice skupljali su na »milijun« lokacija u zemlji potpise za referendum koji je u Ustav ugradio definiciju braka kao zajednice muškarca i žene i tako pokazao da su za ovu, hrvatsku političku zajednicu, homoseksualci manje vrijedna vrsta ljudi.

Pomalo dosadno predvidivo, sljedeći je na udaru abortus; pred bolnicama u kojima se taj zahvat vrši, a ponegdje i u njima, okupljaju se zajednice molitelja »za život« kojima se želi napraviti dodatni pritisak na žene koje se odluče na prekid trudnoće. Liječnici i osoblje u mnogim domaćim zdravstvenim ustanovama krenuli su ulagati prigovore savjesti na taj zahvat i time smanjile njegovu dostupnost. Na ulicama su se jednom godišnje počele održavati hodnje za život, pune šarenih balona i nasmijanih ljudi, a Saboru je u listopadu prošle godine predana peticija sa 168 tisuća potpisa za zakonsku zaštitu nerođenog života.

Sva ta priča o ljubavi prema životu i zaštiti ploda imala bi smisla kad bi se ti isti akteri angažirali na spolnoj edukaciji i promociji kontracepcije. Jer, jednadžba je beskrajno jednostavna – ako nema neželjenih trudnoća, nema ni abortusa.

No, kako su – ti isti akteri – užareno protiv i kontracepcije i spolne edukacije, jasno je da je zabrana abortusa tek krinka za pravi cilj cijelog napora.

Križari ne podnose slobodu 

Ista ta ekipa, uz jasnu pomoć Crkve, predvodi danas i bitku protiv Istanbulske konvencije, uglavnom koristeći tipski preuzete argumente globalnog pokreta protiv ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o zaštiti od nasilja u obitelji. Zapravo, »argumente«, jer priče o dječacima koji će morati biti djevojčice i slične su tek pogodno gorivo za izazivanje moralne panike kod lakovjernijih građana.

I isto kao kod abortusa, udar na Istanbulsku konvenciju tek je krinka za pravi cilj.

A on nije rušenje »briselskog ćate« Andreja Plenkovića – makar je vjerojatno poželjna kolateralna korist.

Cilj je, prilično je razvidno iz dokumenata koji su objavljeni u dokumentarnom filmu »Pobačaj: protunapad križara« prikazanom ovog mjeseca na kanalu ARTE, potpuna promjena društava liberalne demokracije i slobode koju ona podrazumijeva.

Gledano s aspekta slobode, cilj modernih križara, koliko god oni pričali o ljubavi, moralu i obitelji, je porobljavanje. A ono što se upravo događa (i) u Hrvatskoj je agresija širokih razmjera.

Radi se o manifestu »Povratak na naravni poredak: Agenda za Europu« u kojem se opisuju metode i ciljevi koji zvuče zabrinjavajuće poznato i time još više zastrašujuće. »Izvorna moralna načela ne baziraju se na subjektivnim vrijednostima, nego na objektivnoj istini te stoga ne samo da je legitimno, već je i nužno nametnuti ih onima koji ih ne prihvaćaju, a kako bi društvo živjelo u miru i pravdi, potrebno je da se pravni poredak nalazi u skladu s naravnim zakonom. Moralna načela i pozitivno zakonodavstvo koji nisu u skladu s naravnim zakonom naposljetku će uništiti svako društvo koje to prihvaća. Zbog toga je pogrešno na moral gledati kao na privatnu stvar. Prihvaćanje razvoda, kontracepcije, pobačaja, homoseksualnosti, surogat majčinstva i slično sadrži implikacije ne samo za one koji su u to direktno uključeni, već za cijelo društvo, uključujući i one koji se tome protive«, kaže se u jednom dijelu dokumenta kojim se vrlo jasno skicira ograničavanje slobode kao konačni cilj pobjede »morala« i »naravnog zakona«.

Nabrojani su i ciljevi u kojima se vidi kako je zabrana abortusa samo etapa; zabranile bi se sve istospolne zajednice, razvodi, sredstva za kontracepciju, prenatalna dijagnostika, medicinski potpomognuta oplodnja, povukli svi zakoni o jednakosti i antidiskriminacijski propisi.

Postoje, dakle, razne vrste agresije.

Nekad su na Hrvatsku nasrtali srpski tenkovi, danas na građanke i građane Hrvatske nasrću moderni križari. Ovo je, nemojmo se lagati, otvoreni fundamentalistički rat protiv slobode. Pobjeda »naravnog zakona« ne bi značila tek uspostavljanje totalitarnog sustava u reproduktivnim pravima, već bi se, nema sumnje, ovako shvaćeno moralno čistunstvo i njegovi zagovarači proširili i na sve ostale ljudske djelatnosti. Uostalom, tko je taj autoritet koji definira »naravni zakon«? I tko su njegovi ovlašteni tumači?

U dvadeset i prvom stoljeću bi trebalo valjda biti normalno da svatko može slobodno živjeti po deset božjih zapovijedi, ili po etičkim načelima kapetana Mikija – kako god kome bilo drago. Križari, međutim, takvu slobodu organski ne podnose.

Obrana počinje osvješćivanjem prijetnje. Prijetnje koja je danas prilično vidljiva, jasna i globalna.

Vrijeme je za aktivniji demokratski otpor.

Ili ćemo se, jednostavno, probuditi u svijetu u kojem »objektivnu istinu« ovlaštenih tumača neće više biti uputno dovoditi u pitanje ni u svoja četiri zida.