ZAGREB  Zakon o djelatnosti psihoterapije, koji prvi put uvodi reda u tu djelatnost dosad reguliranu samo pravilnikom, mogao bi se pokazati promašajem ako se donese u postojećem obliku, tvrde u Hrvatskoj psihološkoj komori (HPK).

U konačnom prijedlogu zakona, upućenom u javnu raspravu, nisu uvažene njihove primjedbe koje se odnose na obavezno članstvo u budućoj strukovnoj komori, niti je jasno definirano kako će se, i gdje, budući psihoterapeuti obrazovati.

– Pozdravili smo donošenje tog zakona nadajući se da će uvesti reda u područje psihoterapije, ali bojim se da će stvoriti još veći kaos, jer u njemu nisu regulirali praktički ništa – smatra Andreja Bogdan, predsjednica HPK-a. Potpuno je pogrešno, kaže, da članstvo u budućoj komori psihoterapeuta bude na dobrovoljnoj osnovi, jer bi to bio presedan, a u zakonu vidi mnogo nejasnoća koje će otvoriti brojne probleme u praksi.

Strukovna komora

Čitavo je područje psihoterapije danas uređeno površno: prema podacima Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske, psihoterapijske metode u radu koriste brojni terapeuti bez diplome medicinske struke, štoviše, takvih je na našem tržištu čak 80 posto.

U Hrvatskoj je više od 200 registriranih psihoterapeuta, među njima 80-ak psihoterapeuta s Europskim certifikatom iz psihoterapije te još nekoliko desetaka osoba s certifikatima pojedine škole. U Savezu je registrirano više od 1.800 psihoterapijskih praktičara, ali samo 558 su psihoterapeuti i aktivni članovi psihoterapijskih organizacija koji su prihvatili Etički kodeks SPUH-a.

Predloženim zakonom psihoterapija se uređuje kao samostalna djelatnost, a psihoterapiju mogu obavljati i osobe koje nemaju obrazovanje zdravstvenog usmjerenja. Osim osnivanja strukovne komore, propisuje se sadržaj, područje primjene, uvjeti i način obavljanja psihoterapije, standard obrazovanja, licenciranje…

Uvjet za psihoterapeuta prema novom Zakonu je završen petogodišnji diplomski studij iz pomažućih profesija te poslijediplomska edukacija od najmanje četiri godine iz nekog psihoterapijskog smjera ili završen diplomski studij iz drugih profesija, poslijediplomska edukacija iz nekog psihoterapijskog smjera u trajanju od četiri godine i edukacija iz propedeutike psihoterapije. Pitanje je, međutim, upozoravaju psiholozi, koje će škole i ustanove obavljati tu edukaciju.

»Sve su te ustanove u rukama privatnika, a mi štitimo javni interes. Puno je škola koje upiše tko hoće, kriteriji ni sada nisu postavljeni, a svima je u interesu staviti područje psihoterapije pod kontrolu, da ne može svaki nastavnik hrvatskog ili strojar prakticirati psihoterapiju«, veli Bogdan.

– Nije sporno da ljudi raznih zanimanja imaju interes za znanjima iz područja psihoterapije kojima mogu poboljšati svoj rad, kao što su menadžeri, pravnici, suci, novinari, ali oni ne mogu biti psihoterapeuti koji terapijskim postupcima utječu na ishode liječenja psihičkih poremećaja, jer za to nemaju temeljna obrazovanja iz medicine i psihologije kao liječnici i psiholozi – podsjeća predsjednica HPK-a.

Nekvalitetne usluge

Umjesto gurati zakon koji nije dobar, trebalo bi ostaviti vremena i napraviti bolji, smatra Bogdan, jer je to od interesa građana.

– Korisnici psihoterapijskih usluga ne mogu sami ocijeniti kvalitetu usluga koje im se nude. Prepustiti tržištu da zakonitostima ponude i potražnje definira pružanje usluga psihoterapije dovelo bi do  povećanja broja nekvalitetnih usluga i ugrozilo društvene vrijednosti, kao što su zdravlje i sigurnost građana – zaključuje. Uz komoru čije je članstvo na dobrovoljnoj osnovi, i nikoga ni na što ne obvezuje, mnogi će psihoterapeuti, dodaje, ostati u nepoželjnoj, sivoj zoni.