Politička nestabilnost

NESTABILNA NAŠA SVAKODNEVICA Nakon slabe državne, slijede nam i slabe – lokalne vlasti

Tihomir Ponoš

arhiva NL

arhiva NL

Gotovo četvrt stoljeća Hrvatska je imala stabilne vlade koje su odrađivale svoje pune mandate. Stvari su se promijenile na svim razinama



Hrvatska je sve do jeseni 2015. uživala u stabilnosti političkog sustava. Stvaranje postizborne parlamentarne većine u pravilu je bio kratkotrajan proces, ako je toga procesa (sjetimo se rezultata izbora 2011. godine i uvjerljive pobjede Kukuriku koalicije) uopće i bilo. Vlade su bile stabilne (iako je Račan, nakon raskola u HSLS-u u ljeto 2002. godine, zapravo srušio vlastitu Vladu i u tili čas formirao novu) i odrađivale su pune mandate. Situacija se korjenito promijenila u jesen 2015. godine. Nakon izbora gledali smo, za hrvatske prilike i standarde, neuobičajene događaje u višestrukim pokušajima formiranja izvršne vlasti.


Nakon što je Vlada konačno formirana svakome je bilo jasno da neće biti dugotrajna. Bila je skrpana od svega i svačega, od dva koalicijska partnera – HDZ-a i Mosta – koji si međusobno toliko nisu vjerovali da se nisu mogli dogovoriti ni o tome bi li netko od te dvije stranke dao premijera, ma kako se on zvao, pa su posegnuli za političkim anonimusom i analfabetom Tihomirom Oreškovićem uzdajući se, valjda, u njegovo računovodstveno znanje i iskustvo. Vlada je ispunila očekivanja i bila nestabilna. I onih nekoliko mjeseci koliko je postojala (efektivno do sredine lipnja kada joj je u Hrvatskom saboru izglasano nepovjerenje), osim proračuna, jedva da je išta uspjela napraviti. Uslijedili su novi izbori, nakon njih nova vlada i novi premijer i stara nestabilnost. Istina, isprva prigušena (barem u usporedbi s onime što se zbivalo u Oreškovićevoj vladi), ali nije dugo potrajala, jedva sedam mjeseci. Plenković je uspio presložiti Vladu, svoju stranku i stvoriti novu Vladu u kojoj je glavni partner HNS koji se također za potrebe ulaska u izvršnu vlast presložio. Dakle, posljednjih dvadesetak mjeseci (od izbora održanih u studenom 2015. godine) bitna je odlika političkog sustava u Hrvatskoj nestabilnost, nasuprot stabilnosti u kojoj smo, ma kakva bila, uživali četvrt stoljeća.



Čudne se stvari zbivaju u policiji u Hrvatskoj. Čudno je to da ne razumiju što je remećenje javnog reda i mira, pa zbog dopisa upućenog njima, a ne javnosti, podiže optužne prijedloge baš zbog remećenja javog reda i mira. Takav optužni prijedlog sisačka je policija podigla protiv sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček. Policija je od nje zatražila podatke od donacijama Grada Siska (postavlja li policija to pitanje i drugim gradonačelnicima, primjerice zagrebačkom?) a u odgovoru im je Ikić Baniček objasnila da nisu u stanju ni internetsku stranicu Grada Siska pretražiti kako treba. Netko je u policiji zaključio da je Ikić Baniček prevršila zakonsku mjeru i podnio optužni prijedlog. Kako je to gradonačelnica remetila javni red i mir pišući dopis nije znano, baš kao što nije znano ni kako ga je remetila slanjem dopisa policija. Ali, bit će da u sisačkoj policija ima osjetljivih i tankoćutnih zaposlenika. Policija, koja u posljednje vrijeme ionako provodi mjesec borbe protiv psovki i ponašanja mimo bontona, na koncu je odustala i neće sudski goniti Ikić Baniček. No, to je Ikić Baniček, gradonačelnica Siska, poznata članica SDP-a. Kad njoj, rječnikom Milana Bandića, zveknu takav optužni prijedlog, ona se snagom svoga glasa koja proizlazi iz njene funkcije može obraniti. Ali, kako će obraniti onaj koji nije gradonačelnik Siska produži li policija mjesec borbe protiv psovki i tko će već jednom tužiti policiju (ili tog nekog nama nepoznatog policajca, recimo iz Siska) zbog remećenja javnog reda i mir.





Formalne krize nema, ali…


Nakon nestabilnost na državnoj razini sada nam slijedi nestabilnost vlasti i na lokalnoj razini. Točnosti radi, ta je nestabilnost u određenoj, ali ne naročito velikoj mjeri, iskazivana i ranije. Od redovnih lokalnih izbora održanih u svibnju 2013. godine do redovnih lokalnih izbora u svibnju ove godine prijevremeni izbori za načelnike, gradonačelnike ili župane održani su, prema podatcima dostupnima na internetskim stranicama Državnog izbornog povjerenstva, 52 puta, a za vijeća 41 put. Brojke ne izgledaju zanemarivo, ali ima li se na umu da se na svakim redovnim lokalnim izborima izabere 576 izravno biranih čelnika (župana, gradonačelnika i načelnika općina), te 576 skupština i vijeća, nije mnogo. U prvom slučaju riječ je o devet posto izravno biranih čelnika (neki u te četiri godine i dva puta ponavljali izborno gradivo), a u drugom slučaju o sedam posto predstavničkih tijela (i u ovom slučaju bilo je ponavljanja gradiva). U pravilu su na prijevremene izbore išli stanovnici malih gradova ili općina, iznimka su tek Vukovar, Dubrovnik i Sisačko-moslavačka županija.


Nakon nedavno odražnih lokalnih izbora nazire se politička nestabilnost na lokalnoj razini kojom će se i medij i javnost i državna razina mnogo više baviti nego li dosadašnjim rušenjima lokalnih vlasti i prijevremenim izborima. U Rijeci krize formalno nema, ali svojevrsne kohabitacije ima. U Rijeci se dogodilo nešto što je donekle usporedivo s onime što se u Zagrebu dogodilo na lokalnim izborima 1995. godine. Tada je najviše glasova osvojila lista HDZ-a, ali druge stranke, predvođene SDP-om sklopile su koaliciju, imale većinu u Gradskoj skupštini, izabrale četiri gradonačelnika (Goran Granić, Ivo Škrabalo, Jozo Radoš, Dražen Budiša), a predsjednik Republike Franjo Tuđman koristeći svoju ovlast o potvrđivanju župana i gradonačelnika Zagreba sve ih je redom odbio potvrditi. Bio je to uvod u dugotrajnu zagrebačku krizu koja je za posljedicu imala i pretvaranje HDZ-a u drugorrazrednu stranku u glavnom gradu, a takvu ulogu HDZ u Zagrebu ima i danas. Situacija u Rijeci nešto je drugačija. Lista predvođena SDP-om osvojila je najviše glasova, ali tu relativnu većinu nije uspjela kapitalizirati u Gradskom vijeću. S izborom gradonačelnika nema problema. Sustav izbora je promijenjen i izravno je izabran Vojko Obersnel. Prijevremeni izbori realna su, ne i nužna, opcija, a tema kojom se Europska prijestolnica kulture 2020. može odvesti na te izbore je proračun.


Fragmentiranost stranačkog sustava


U Primorsko-goranskoj županiji prvi pokušaj konstituiranja Skupštine nije uspio i vijećnici imaju još dva pokušaja. U Gradu Zagrebu prvom pokušaju formiranja Gradske skupštine svjedočit ćemo sljedećega četvrtka i upitno je hoće li prvi biti i posljednji pokušaj ili ćemo gledati nešto nalik na ono što se zbiva u Primorsko-goranskoj županiji. Nejasno je i kako će se formirati većina u splitskom Gradskom vijeću, a okrene li se ta većina (bude li je) na stranu suprotnu od gradonačelnika Andre Krstulovića Opare i u Splitu bismo mogli gledati film koji završava prijevremenim izborima. Već u ovom kratkom pregledu jasno je da nestabilnost prijeti Zagrebu, Splitu i Rijeci, a riječ je o tri najveća grada u Hrvatskoj.


Ta nestabilnost posljedica je fragmentiranosti stranačkog sustava koji je u Hrvatskoj bio stabilan u centru, a nestabilan na rubu. Sada se ta nestabilnost postepeno prenosi s ruba prema centru i s državne na lokalnu razinu. Kako je u nedavnom intervjuu za naš list konstatirao Goran Čular s Fakulteta političkih znanosti «stabilni hrvatski stranački sustav, barem u svom centru, je u stanju svog postepenog rashodovanja«. Pitanje je kako stabilizirati stranački sustav. U Hrvaskoj na izborima sudjeluje velik broj stranaka. Samo u Rijeci na izborima je sudjelovalo 20 stranaka i nezavisnih lista, organiziranih u osam lista kandidata. U predstavnička tijela ulaze predstavnici brojnih stranaka koje po svojoj objektivnoj snazi samostalno ne bi mogle biti predstavljene. Sredstvo kojim je sustav moguće stabilizirati možda bi bila zabrana predizbornih koalicija što bi prisililo stranke na to da se na izborima doslovce prebroje i vide koliko tko vrijedi. Logika stvaranja predizbornih koalicija s velikim brojem stranaka bila je jednostavna – svi na okup kako bi se spriječilo rasipanje glasova. Dio tih koalicijskih partnera vremenom se pokaže nestabilan ili nelojalan prema najsnažnijoj stranci koalicije, a izborni sustav i mimo toga, posebno u uvjetima fragmentiranosti stranačkog sustava, pada povjerenja u velike i etablirane stranke, i snaženje nezavisnih lista, dopušta relativno velikom broju aktera da budu predstavljeni. Velika predstavljenost birača i na lokalnoj razini ima svojih prednosti (malo je nepredstavljenih), ali krije u sebi i klicu nestabilnih i slabih vlasti. Ako ništa drugo, svima koji vole izbore neće biti dosadno.