Kad je premijer Andrej Plenković jednom svojem sugovorniku nedavno objašnjavao zašto se između SDP-a i HDZ-a opredijelio za potonju stranku, rekao mu je da je 2011. tako postupio, jer je zaključio da će kao član HDZ-a moći lakše mijenjati Hrvatsku. Na dužnosti predsjednika Vlade u dosadašnjem mandatu nije, međutim, pokazao naročitu želju da mijenja bilo što u državi kojom upravlja. Niti ratifikacija Istanbulske konvencije nije nikakav epohalan čin, neće se time značajno utjecati na društvene odnose.

Ali, Plenkoviću se mora priznati da je ovaj put zaista odlučio djelovati protiv struje i nametnuti nešto protiv čega je velika većina članova i birača HDZ-a, kao i Katolička crkva, koja je u Hrvatskoj nezaobilazan politički čimbenik.

Doduše, u anketi što ju je naručila Vlada 59 posto birača HDZ-a izjasnilo se u prilog Istanbulskoj konvenciji. No, osim što je to bilo prije dvadesetak dana, a u međuvremenu se puno toga dogodilo, jasno je da većina tih ljudi nije iskreno odgovarala anketarima, kao što to nije radila ni glavnina članova županijskih odbora HDZ-a i zastupnika te stranke koji su u proteklom razdoblju digli ruku za ovaj dokument.

»Mi, istina, imamo većinu u Predsjedništvu HDZ-a, ali smo zapravo manjina u stranci«, rezimirao je proteklih dana član vodstva HDZ-a koji bezrezervno podržava Istanbulsku konvenciju. Stoga će se još dugo u HDZ-u i hrvatskoj javnosti propitivati Plenkovićevi motivi da krene u proces njezine ratifikacije.

Ono što je već bjelodano su posljedice te njegove odluke, duboko je podijelio HDZ, razišao se u potpunosti s političkim tajnikom Davorom Stierom, oslabio je vlastitu parlamentarnu većinu, sukobio se s vrhom Crkve i otvorio prostor za nastanak snažnije desne političke opcije, koja će biti sposobna osvojiti desetak mandata u Saboru.

1. PODIJELIO JE HDZ

U lipnju 2016., Plenković, Stier i ostali HDZ-ovi europarlamentarci uputili su otvoreno pismo u kojem su izrazili neslaganje s namjerom svoje stranke da sruši Vladu u kojoj je participirala. Pozvali su zastupnike HDZ-a da »glasuju po savjesti za dobrobit Hrvatske«. Komentirajući to pismo, Gordan Jandroković, današnji glavni tajnik HDZ-a, izjavio je da smatra da »treba razmisliti o tome da zastupnici glasuju prema vlastitoj savjesti«, unatoč odluci Predsjedništva HDZ-a na čelu s Tomislavom Karamarkom da se opozove premijera Tihomira Oreškovića. Sada su, međutim, Plenković i Jandroković od svih u HDZ-u, poglavito od zastupnika, zahtijevali da formalno podrže Istanbulsku konvenciju, glasovanje po savjesti nije bilo dopušteno nego se tretiralo kao neposluh. Plenković je, naime, negativan stav članova HDZ-a o konvenciji shvaćao kao iskazivanje nepovjerenja njemu osobno, što je to u velikom broju slučajeva doista i bilo. Uspio je osigurati podršku Predsjedništva, svih županijskih odbora i Kluba zastupnika HDZ-a, ali pritom je platio visoku cijenu.

HDZ je danas duboko podijeljena stranka. Malo je tko u njoj zadovoljan. Oni koji su skupili hrabrosti da se suprotstave Plenkoviću ogorčeni su što ih je uopće prisiljavao da daju potporu dokumentu koji doživljavaju štetnim za hrvatsko društvo, a HDZ-ovci koji su bili stegovni razočarani su premijerom, ali i kivni na kolege koje su se odvažile i glasovale protiv Istanbulske konvencije, što su i sami htjeli napraviti. U mnogim je stranačkim organizacijama došlo do tinjajućeg ili čak otvorenog raskola. Da su izbori za mjesec dana, u HDZ-u bi proradio instinkt samoodržanja i stranka bi dobila svoju trećinu glasova. Ali, do izbora je daleko, a Plenkovićev autoritet ozbiljno je nagrižen i HDZ temeljito destabiliziran. Teško je zato prognozirati daljni tijek događaja.

2. RAZIŠAO SE SA STIEROM

Dok je Plenković bio još apsolutno lojalan Karamarku, Stier se svađao s bivšim predsjednikom HDZ-a i ovaj ga je smijenio s dužnosti međunarodnog tajnika i doveo Miru Kovača. S vremenom je i Plenković postao podozriv prema Karamarku i na Saboru HDZ-a 2016. izrekao je da stranka ne može biti talac jednog čovjeka. Kad je Karamarko podnio ostavku, Plenkoviću je Stier bio desna ruka u kandidaturi za predsjednika HDZ-a. Njih su dvojica u Bruxellesu sklopili pragmatičan politički savez, ali on se, zbog svjetonazorske inkompatibilnosti Plenkovića i Stiera, nije održao niti godinu dana. Plenković je ideološki nedefiniran, a Stier je uvjereni konzervativac. Među njima je puklo kad je Plenković iz Vlade izbacio Most i za koalicijskog partnera uzeo Stieru neprihvatljiv HNS.

Stierova je reakcija bila odlazak s mjesta ministra vanjskih poslova. Plenkoviću to nije bilo po volji, ali kad je Stier već tako postupio priželjkivao je da on podnese ostavku i kao politički tajnik HDZ-a. No, Stier to nije učinio kako ne bi izgubio utjecaj na politiku stranke. »U posljednjih godinu dana Stier u svom uredu u sjedištu HDZ-a nije ukupno proveo ni tri sata«, optužuju ga njegovi protivnici u HDZ-u. Ali, Stier se angažirao na izradi teza za novi statut stranke, pri čemu se dodatno zbližio s Karlom Resslerom, Plenkovićevim savjetnikom koji vodi skupinu koja se time bavi. Nakon što je rezolutno odbio podršku Istanbulskoj konvenciji, i zajedno se s Resslerom zalagao da se zastupnicima omogući slobodno glasovanje o ratifikaciji, Plenković je do kraja prekrižio Stiera. Ne zna, međutim, što bi s njim jer Stier ne misli dati ostavku. Plenković nije sklon smjeni, pribojavajući se političkih konsekvenci, premda ga dio njegovih ljudi pritišće da povuće taj potez. »Stier nema nikakvu političku težinu u HDZ-u«, procjenjuje jedan zagovornik njegovog micanja s dužnosti političkog tajnika. Možda je to donedavno i bila istina, ali Stierova borba protiv Istanbulske konvencije sigurno je to promijenila. Uostalom, u trenutku kad je ustvrdio da HDZ ne može biti talac Karamarka, Plenković nije bio važan igrač u stranci. Ubrzo je to postao.

3. OSLABIO JE PARLAMENTARNU VEĆINU

Hrastovac Hrvoje Zekanović, izabran na listi HDZ-a, već je zbog otpora Istanbulskoj konvenciji prešao u parlamentarnu opoziciju. Time je većina u Saboru spala na svega 77 zastupnika, jednog više od potrebnog minimuma. Nije nemoguće da i s takvom tankom većinom Plenković izgura do sljedećih redovnih izbora. Uspjela je to kao premijerka i Jadranka Kosor. Ali, bez Zekanovića će mu neosporno biti teže. Dovoljno je da se razbole dva većinska zastupnika i nema kvoruma. Za ključna glasovanja Plenković može računati na nekog oporbenjaka poput Silvana Hrelje, ali kvorum svakog petka druga je stvar. Neće Stier ili Kovač rušiti Plenkovićevu vladu, čime bi doveli u pitanje ostanak HDZ-a na vlasti, što je za tu stranku najveća vrijednost.

No, zastupnici koji nisu pristali na Plenkovićev diktat u vezi s Istanbulskom konvencijom sada će se osokoliti. Pobunili su se, a neće biti kažnjeni jer su Plenkoviću neophodni njihovi glasovi u Saboru. Ta činjenica može kod svih HDZ-ovih zastupnika proizvesti svakakve opasne misli. Uvijek će biti zakonskih prijedloga u kojma neće baš sve odgovarati svakom zastupniku. Možda će sutra jedan Josip Đakić, poučen primjerom protivnika Istanbulske konvencije, reći da neće glasovati za neki zakon ako se u njemu ne izmijeni određeni članak. Zastupnici HDZ-a spoznali su da je premijer slab. Karamarka su svi, uključujući naposljetku i Jandrokovića, slijedili kad se glasovalo o Tihomiru Oreškoviću, a Plenković nije uspio dobiti takvu potporu za bezazlen međunarodni ugovor. Heterogena parlamentarna većina je, dakle, uzdrmana i premijeru će odsad biti teže vladati.

4. SUKOBIO SE S CRKVOM

Franjo Tuđman je bio bivši komunist, ali Crkva ga je prigrlila zato što je bio na čelu pokreta za samostalnu Hrvatsku. Iz tog je razloga katolički kler snažno podržavao HDZ. Makar im Tuđman nije dao sve čemu su se nadali, nije, recimo, zabranio pobačaj. Ivo Sanader potječe iz vjerničke obitelji, brat mu je svećenik, a i sam je bio blizak Crkvi. Stoga si je premijer Sanader mogao priuštiti suprotstavljanje crkvenoj hijerarhiji, kao kad je Sabor usvojio Zakon o suzbijanju diskriminacije. Kaptol je unatoč tome ostao uz HDZ. Vrijedilo je to i u mandatu Jadranke Kosor, koju je u HDZ primio Tuđman, a Sanaderu je bila zamjenica. Tomislav Karamarko je u socijalističkoj Jugoslaviji bio pripadnik Hrvatskog katoličkog zbora Mi, kao predsjednik HDZ-a govorio je sve što Crkva voli čuti i tu nije bilo nesuglasica. Ali, Plenković ima sasvim drukčiji obiteljski, osobni i politički pedigre. Plenkovićevi su roditelji bili dio komunističkog establišmenta, on nije manifestirao svoju vjeru, a u HDZ je ušao tek 2011.

Crkva ga je, jer riječ je o HDZ-ovom premijeru, podržavala po nekom automatizmu. HDZ nikad nije bio demokršćanska, ali je crkvena stranka. No, Plenković nije kod klera imao kredit poput svojih prethodnika i zato mu je pozicija puno osjetljivija. »Ma, proći će to s Istanbulskom konvencijom. Nema Crkva nikog drugog osim HDZ-a, opet će oni podržavati našu stranku«, optimističan je jedan Plenkovićev ministar. Ali, nije to tako izvjesno. Naravno da Crkva neće nikad voditi kampanju protiv HDZ-a, kao što je to činila protiv Milanovićeve vlade. S te strane Plenković može biti miran, iako su biskupi baš nabrijani na Istanbulsku konvenciju. Upitno je, međutim, hoće li župnici prije izbora govoriti pastvi da na listićima trebaju zaokružiti HDZ, kakav god da jest, jer komunisti su gori. Možda će biti suzdržani, a to već za HDZ predstavlja problem.

5. OTVORIO JE PROSTOR ZA DESNU POLITIČKU OPCIJU

Nakon propasti HSP-a na parlamentarnim izborima 2007., kad je Sanader sloganom »Glas za HSP je glas za SDP« uništio pravaše, nije se etablirala politička opcija desnija od HDZ-a. Bilo je tek sporadičnih bljeskova. Prilično masovan pokret protiv Istanbulske konvencije sada ima šansu izrasti u respektabilnu političku snagu, sposobnu na izborima osvojiti desetak mandata. Na dva prosvjeda, u Zagrebu i Splitu, nije bilo govora političara, čime su organizatori željeli poslati poruku da nisu politički nego društveni pokret. I u prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji kreću građanske inicijative, a ne stranke. Ali, političari su stalno u blizini i razmišljaju kako ovu pobunu birača HDZ-a iskoristiti da te ljude trajno odvoje od Plenkovićeve stranke. Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović bili su na oba prosvjeda, a politički tajnik Neovisni za Hrvatsku održao je i zapažan govor u Saboru kontra Istanbulske konvencije. Hoće li ova stranka uspjeti pobrati razoračane HDZ-ovce? Pruža im se jedinstvena prilika, pogotovo kad se uzme u obzir da nije isključivo Istanbulska konvencija uzročnik nezadovoljstva unutar HDZ-ovog biračkog korpusa. Nakupilo se dosta toga, što sugeriraju i transparentni i naglasci u govorima na zagrebačkom i splitskom prosvjedu.

Nije Plenković htio da se stvori percepcija da on HDZ transformira u liberalnu stranku, posebno zato što to i nije točno, ali tako je, eto, ispalo. Nisu samo Neovisni za Hrvatsku zainteresirani za preuzimanje birača HDZ-a. Tu je i razmrvljena pravaška scena koja opet mašta o ujedinjenju, ali, objektivno, s njima ne treba ozbiljno računati. Realniije je da nastane nešto novo, da borba protiv Istanbulske konvencije iznjedri desnu opciju koja bi konkurirala HDZ-u. Kako je HDZ politički pokrivao sve od desnog centra do krajnje desnice, u Hrvatskoj nema jakih desničarskih populista po uzoru na Alternativu za Njemačku ili austrijsku Slobodarsku stranku. Uskoro bi se to moglo promijeniti.