Foto N. Reberšak
Bilo je proljeće 1991, ono mučno vrijeme prijetnji i prvih vojnih kolona. Mladi zagrebački teolog Otto Raffai tek je osnovao obitelj i s njom se skrasio u Sesvetama, da iz svoje policijske postaje dobije poziv za pričuvnoga policajca. »To je bio trenutak moje odluke, test savjesti: bio sam vjernik, teolog, a trebalo je preuzeti ratnu opremu i oružje. I odlučio sam: ne mogu zamisliti da iz bilo kojeg cilja, ikakvog takozvanog višeg cilja, ubijem drugog čovjeka, bilo kojeg čovjeka. Rekao sam dežurnome policajcu: ‘Mogu li kako drukčije pomoći?’ Čovjek u redu ispred mene, pozvan također pod oružje, okreće se i u čudu pita: ‘Koje si ti vjere?’ ‘Katolik?, odgovaram. ‘Pa i ja sam katolik!’, čudi se ovaj, i okreće glavu. Policajac mi daje formular, neka napišem razloge, i da mogu ići. Napisao sam: ‘Zbog svojih kršćanskih uvjerenja, odbijam uzeti oružje’. Nikakvih problema nisam imao«.
Otad je prošlo četvrt stoljeća, više od sto tisuća ljudi izgubilo je živote, dok nam Otto Raffai pripovijeda tu priču u zazelenjelome, opuštenom dvorištu svoje sesvetske kuće. Iza njega i supruge, doktorice teologije Ane Raffai, 25 je godina nesebičnoga mirotvornog aktivističkog angažmana, koji svjedoči da su svo su to vrijeme, svim teškoćama usprkos, ustrajali u beskompromisnome mirotvornom odabiru, a da pritom nijednoga časa nisu odustali od racionalnoga prosuđivanja tragedija što se od devedesetih zbivaju na prostoru bivše države. »I danas mislim da je velikosrpska agresija izvorište cijelog problema. No, na početku rata, taj odnos – Hrvatska je napadnuta, Srbija napadač – činio mi se mnogo jasniji nego danas. Problem je u pojednostavljivanjima, jer slika nije jednostavna koliko se danas pokušava prikazati«, kazat će za naš list Ana Raffai.
To dvoje katolika laika, koji dominaciji nacionalističkog katoličkog mainstreama prkose blagotvornim duhom liberalnoga, ekumenski orijentiranoga katoličkog mirotvorstva, učenici su i nasljedovatelji velikih imena zagrebačke katoličke teologije osamdesetih godina prošlog stoljeća, okupljenih oko znamenitoga izdavača »Kršanska sadašnjost«: Tomislava Šagi Bunića, Vjekoslava Bajsića, Josipa Turčinovića, Ivana Goluba, Tomislava Ivančića, Alda Starića, Marijana Valkovića… Otto je vojvođanski Mađar iz vjerničke obitelji koji je na zagrebačku teologiju došao iz sjemeništa s nakanom da postane svećenik, ali ga je život odveo drukčijim i – usudit ćemo se tvrditi – tegobnijim, svjetovnim putem. Njegova supruga Ana, današnja doktorica teologije, iz zagrebačke je obitelji katoličkih intelektualaca istoga intelektualnog kruga koja će, nakon što na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završi francuski i njemački, diplomirati i teologiju, da tu, reći će, »životu strast« odabere i kao predmet trajnoga interesa svoje sjajne intelektualne karijere.
Utemeljitelji mirotvorne organizacije RAND
No životno djelovanje Raffaijevih, utemeljitelja mirotvornih nevladinih organizacija RAND (Regionalna adresa za nenasilno djelovanje) i Vjernici za mir, ključno je odredio boravak u Njemačkoj u prvoj polovini devedesetih. Globalna katolička mirotvorna organizacija Pax Christi, začeta u veljači 1945. kao molitveni pokret za mir Francuza i Nijemaca, ponudila je gostoprimstvo prigovaračima savjesti i izbjeglicama iz bivše Jugoslavije. »Tako smo boravili u okolici Freiburga i upoznali svećenika Herberta Froechlicha, duhovnog savjetnika Pax Christi za Njemačku. Tu smo prvi put čuli priče o nastanku te organizacije, te o nepreglednoj množini mirotvornoga vjerskog angažmana, o kojemu se na našim prostorima i dandanas vrlo malo zna«, kažu Ana i Otto. Danas, gaje duboko poštovanje prema svim pacifističkim vjerskim pokretima, bili oni kršćanski, poput Kvekera i Menonita, bili islamski, bili budistički – Otto će u šali samoga sebe čak nazvati »katoličkim budističkim kvekerom«, »kvekerskim budističkim katolikom«, ili koja vam kombinacija već bolje zvuči…
Ana i Otto imaju i posve konkretne prijedloge kako nenasiljem oplemeniti društvo. »Na nacionalnoj razini, svi poslovođe koji rade s ljudima trebali bi proći trening nenasilne komunikaciju. Ako, da bi vodio firmu, moraš znati ekonomiju i pravo, kako to da o radu s ljudima ne moraš znati ništa? Kako se nositi s nasilništvom prema zaposlenima – to je velik problem današnjeg društva«, ocjenjuje Ana Raffai. Ona smatra i da bi religijske institucije trebale početi priznavati međureligijske ili ekumenske brakove. »Ljudi se spoje, ali institucije vuku svaka na svoju stranu: budite vi skupa, ali djecu nama, kao da poručuju. Ne bi li bilo bolje kad bi crkve oba člana para institucionalno podržale obje strane, priznajući sakramente one druge?«, pita. Otto, pak, žali što je hrvatska crkva prešutjela poziv pape Franje da svaka župa udomi jednu izbjegličku obitelj. »U našoj župi, na primjer, neka je, recimo, tri tisuće odraslih. Da je svatko od njih mjesečno odvojio jednu kunu, za tu bismo obitelj skupili bismo tri tisuće kuna. A i druge bi se teškoće tako riješile: integracija, upoznavanje kultura, i mnoge druge. Zašto nećemo te ljude? Tvrdim da imamo predrasude. Nije problem imati predrasude, ali jest problem s njima ne raditi. Raditi s predrasudama, raditi sa strahom – to su vrednote kršćanstva«, kaže Otto Raffai.
Ana i Otto, naprosto, ne vjeruju da nasilje išta rješava, i aktivno zagovaraju to svoje nepopularno uvjerenje. »Ne vjerujem u nužnost nasilja. Istina, ljudi su pridonijeli tome da se nasilje čini neizbježnim. Ali, nemojte mi govoriti o nužnosti! Uvijek je to stvar izbora. Imaš izbor čak i kad te puškom stisnu. Slažemo se, u takvim, krajnjim situacijama iznimno je teško govoriti o moralnoj slobodi, ali povijest pokazuje kako se čovjek može pokazati u ratu: postoje ratni zločinci i nasilnici, ali i ljudi koji žrtvuju vlastiti život da spase bližnjega svog. Znači, ljudi i u ratu biraju kako će se ponašati. A zašto im u tome ne pomognemo? Zašto u miru ne odgajamo za pravi moralni odabir, zašto ne upozoravamo što rat uistinu znači, što uistinu podrazumijeva? Zašto ne kažemo: odeš li u rat, ubijat ćeš, izgubit ćeš obitelj i prijatelje, hodat ćeš u krvi do koljena…’ S tim činjenicama treba suočavati ljude, da shvate što je rat. Država je u svemu tome, što se mene tiče, manje važna: Jugoslavija, Hrvatska, ili sutra neka druga – meni je svejedno, nijedna nije vječna. I koja god bila, ja ću nastojati afirmirati vrednote kršćanstva – to je moj jedini zadatak, a ne hoću li imati državu ili neću«, govori Otto Raffai. Takav duhovni stav nije nikakav hir: pacifističko djelovanje inspirirano vjerom, kršćanstvom, tema je nepreglednoga broja pisaca i aktivista, među kojima Ana i Otto ističu Dorothee Solle, Jeana Marie Müllera, Dana Berrigana, Dorothy Day, Hildegard Goss Mayr, Pat Patfoort, Waltera Winka, i mnoge druge zagovornike nenasilja i mira, u Hrvatskoj gotovo posve nepoznate.
Prava mjera kršćanskog i hrvatskog
»U svojoj obitelji, u župi, tijekom školovanja«, kazuje Ana, »doživjela sam, rekla bih, pravu mjeru odnosa kršćanskog i hrvatskog. U mojoj je obitelji uvijek bilo nacionalne svijesti, itekako, ali je uvijek bilo jasno i to da su kršćanske vrijednosti najvažnije, da one uvjetuju ostale. Vjersko je normativno, ono nas treba oblikovati: ne može biti da ja, zato što sam Hrvatica, tebi nešto ne dam, jer ti to možda nisi. Ne; hrvatstvo treba afirmirati tako da isijava čovještvo, ljudskost zbog koje, na kraju krajeva, i jesmo vjernici«. Ana podsjeća na njemačku izreku: »Budi kao bog, postaj čovjekom«, pa kaže kako današnje dominantno hrvatsko tumačenje odnosa vjere i nacije doživljava kao falsifikat: »Ne može za mene biti dilema je li važnije biti kršćanin i slijediti Isusa, ili je prvo biti Hrvat, i slijediti interese svog naroda. Interesi naroda moraju se uklopiti u interese kršćanstva; štoviše, oni, ako treba, moraju biti i žrtvovani, jer ako je bog za nas žrtvovao vlastiti život, on i od nas traži da učinimo to isto kako bismo spasili čovjeka. Interesi naroda ne mogu biti ispred interesa čovjeka i boga«, govori Ana Raffai, a potom Otto u raspravu uvodi pitanje kriterija. »Kršćanstvo daje jasne kriterije kako biti što više čovjekom. A kad se govori o mađarstvu ili o hrvatstvu – tko daje orijentire? Stalno se svađamo tko je bolji ili lošiji Hrvat, a da ne znamo po kojim se kriterijima to određuje: Starčevićevim ili nekim drugim? Ali, i sam Starčević plod je svoga vremena. Danas, u 21. stoljeću, hrvatstvo traži novu artikulaciju. Kakvu? Kršćanstvo jasno govori: ljubi bližnjeg svog kao samog sebe. Ima li jasnijeg kriterija?«
