Hrvatska je po cijelom nizu ključnih pokazatelja daleko od dna Unije koje nam je, navodno, suđeno i neizbježno. To ne znači da je sjajna država i da nismo po mnogočemu »u banani«. To je, jednostavno, činjenica
Nekad valja govoriti najjednostavnijim i najdirektnijim mogućim rječnikom. Pogotovo kad se radi o velikim temama kojima se zanose nacije. Ukratko: Hrvatska nije dobra država. Politički i društveni sustav jedva da je napola uređen. Pravosuđe je loše. Korupcija je način života – većine građana, ne samo političara.
Štoviše, ta kapilarna, svakodnevna korupcija je veći problem od one političke. Nepotizam guši. Lokalna uprava je organizirana ne kao sredstvo efikasnijeg upravljanja resursima, nego kao povelika ostava za drugorazredne kadrove Hrvatske demokratske zajednice. Mediji su šala. Loša. Demokracija je krhka, želja za »čvrstom rukom« sve jača. Nogomet omrznut i pod dugogodišnjom opsadom lica s tjeralica. Obrazovanje, zdravstvo, mirovinski sustav – u permanentnoj krizi. Nacija stari i odlazi na privremeni rad preko granice u potjeri za boljim životom. Radikalni konzervativizam steže.
Unatoč svemu izrečenom, a sve su neoborive i jednostavne činjenice, zagrebački nadbiskup Josip Bozanić je – u pravu.
Odnosno, da ne bi pretjerali, na dobrom tragu da djelomično bude u pravu.
Samoubojstvo kuknjavom
U Hrvatskoj se doista često i bez potrebe sugerira kako u nas ništa ne valja i kako sve ide u pogrešnom smjeru. »Življenje u našoj domovini prečesto opterećuje poticanjem razočaranja i biranim naglašavanjem nepovjerenja«, »Umjesto da se u prvi plan stavlja zauzimanje za jačanje pravila i sustava vrijednosti, ističu se pojedini slučajevi u službi zla, da bi se poljuljalo bitno«, govorio je Bozanić ovog Božića.
S Bozanićem, koji je uvjeren da to rade »skupine ljudi« koje se natječu kako bi našle što više zla u nas, nije teško polemizirati.
Priča o »skupinama ljudi« koje rade kontra zdravlja duha nacije je tipična teorija zavjere koje se ne bi postidio ni čuveni Davor Domazet Lošo, ili još čuveniji Donald Trump (Digresija: u friškom tvitu lik koji je, čudnom igrom sudbine, postao predsjednik SAD-a koristi hladne zime na istoku njegove zemlje kao dokaz da nema globalnog zagrijavanja. Briljantan sjaj ignorantskog uma – vremenski ekstremi, ljetnji i zimski, su tipičan rezultat povećanja prosječne temperature planeta). Korištenje priče o »skupinama ljudi«, jasan je poziv i na zbijanje tora protiv sumnjivaca nedovoljno živahne nacionalne svijesti, ili pak, a tu se, u toj vječitoj borbi protiv vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, lijepo poklapaju Andrej Plenković i Bozanić – hibridnih ratnika.
Nadalje, Bozanić je u ovoj priči – u kojoj je, velim, u suštini na tragu toga da bude u pravu – krajnje licemjeran. Jer, naglašavanja negativnosti bilo je daleko više nego sad i ranijih godina. Ali, onda je negativnosti u svojim porukama naglašavao upravo – Bozanić! Jasno, tad su na vlasti bili »nenarodni«, pa je to valjda bio posao o nacionalnom interesu.
Pa se govorilo o nezaposlenima, udarima na hrvatski identitet kao takav, o sablasnom muku mirenja s postojećim stanjem, koje je, jasno, užasno…
Sve to, dakle, ipak ne znači da nadbiskup nije ovaj put uperio prst u pravom smjeru.
Ljudi, ubimo se kuknjavom. Katastrofičnim zdvajanjem, očajavanjem i gorkim klimanjem glavom nad teškom sudbinom Hrvatske i Hrvata.
Jer, jebi ga, stvari ipak ne stoje toliko loše.
Daleko od dna
Tako bar pokazuje ono što volimo često zanemarivati kad naričemo nad stvarnošću – činjenice.
U vrijeme Vlade Zorana Milanovića rado se tako zanemarivala kriza cijele Europske unije, pa je pad »svega što bi trebalo rasti« pripisivan isključivo endemsko slaboj politici domaćih vlastodržaca. Jasno, to je itekako odgovaralo tadašnjoj oporbi, koja je i onda imala veliki, pače – ogroman utjecaj na medije.
No, kuknjava je malo žilavija biljka u Hrvata, pa se, avaj, održala i kad se HDZ vratio na vlast.
Tako je jedna od omiljenih činjenica, koja se opredmetila u Istinu samu, ona o tome da smo »na dnu Europske unije«, eventualno uz dodatak da je od nas lošija tek Bugarska, »ali nas i ona sustiže«. Čuli ste, čitali ste, vidjeli ste – priča o dnu i Bugarskoj je toliko puta ponovljena da nije doprla jedino do onih koji žive u religioznoj izolaciji od vansjkog svijeta.
Nije lako biti Ivan Vrdoljak danas u Hrvatskoj. No, to je pozicija koju je sam sebi kupio neiskrenošću i prijetvornošću oko koaliranja s HDZ-om ovog proljeća i s tim će se morati nositi do kraja političke karijere. Priča koju danas guraju on i njegova stranka ima neke obrise bazične logičke koherentnosti; te stabilnost, te stišavanje ideoloških konflikata, te želja da se nešto konkretno napravi u društvu, te marginalizacija populizma.
Ključni problem je u glavnom govorniku. Čini se da Vrdoljaku, s pravom, malo tko još vjeruje u ono što govori. Pogotovo kad se »istakne« kao u interviewu našem listu govoreći o tome da nije mogao dozvoliti povratak hrvatskog gospodarstva u recesiju, pa da je i to bio jedan od razloga oštrog zaokreta stranke udesno. Naime, novi/stari predsjednik HNS-a tvrdi da bi to bila realna opasnost (povratak u recesiju) da se išlo na nove prijevremene izbore.
Samo što smo prijevremene izbore imali i u ne tako davnoj 2016. godini. Rast gospodarstva se ubrzao.
Ipak, kao u inat onima koji su tvrdili da se lipanjskim zaokretom HNS pretvorio u zombi-stranku koja će postojati tek tu i tamo teturajući oko vrlo solidno napučenog groblja političkih stranaka, čini se da se povratkom Vrdoljaka nešto – pomaklo.
Okej, oporbeni rejting od 3,4 posto (prosjek rejtinga u dva redovna istraživanja javnog mnijenja) koji su imali u ožujku im je nedostižan, ali s mirogojskih 1,2 posto u listopadu, povratkom Vrdoljaka HNS je dopuzao do 1,9 posto. A cca dva posto rejtinga je već nezanemariv miraz za neke buduće koalicijske pregovore.
A možda se ipak ne radi o pravom pomaku živog organizma, nego tek o teturanju živog mrtvaca koji u isprekidanim koracima tu i tamo pomakne nogu naprijed, da bi se zatim neminovno stropoštao na tlo.
A radi se, jednostavno, o neistini.
Hrvatska nije najgora, ili druga najgora zemlja u EU. (Čak i da jest, EU je politička Liga prvaka, najrazvijeniji prostor na svijetu i posljednje mjesto u EU je nedostižna titula za golemi dio planeta).
Ta priča je potekla iz statistike o prosječnoj kupovnoj moći nacionalnog BDP-a. I tu će Hrvatska ove godine doista postati predzadnjom (lani je lošija bila i Rumunjska). Hrvatski prosjek je (podaci su za 2016. godinu) bio 60 posto od prosjeka EU. Bugari, koji nas navodno stižu, su na 49 posto. Okruženje izvan Unije? Crna Gora: 45, Makedonija: 37, Srbija: 37, BiH: 32 posto. Još izgleda katastrofično?
No, to je samo jedna od statistika.
Po postotku nezaposlenih, recimo, iza Hrvatske su Španjolska, Grčka i Italija. Minimalna plaća je niža od hrvatske u šest EU država. Guši nas dug? Zaduženje Hrvatske je NIŽE od prosjeka EU (u postotku BDP-a). Po prosjeku rasta BDP-a smo u gornjem dijelu ljestvice (13. od 28 članica). Po očekivanom trajanju života smo bolji od šest članica. Po postotku građana s najnižom razinom obrazovanja također smo bolji od prosjeka EU (postotak je niži u Hrvatskoj).
Hrvatska je, ukratko, po cijelom nizu ključnih pokazatelja daleko od dna Unije koje nam je, navodno, suđeno i neizbježno.
To ne znači da je Hrvatska sjajna država i da nismo po mnogočemu »u banani«. Ne znači ni da pozitivu organizirano nagrđuju »skupine ljudi« sumnjive hibridoidne provenijencije.
To je, jednostavno, činjenica.
Serijska kuknjava koju sigurno čujete oko sebe tek je, prije svega, posljedica – stava.
