Anamarija Musa prva je povjerenica za informiranje. Tu docenticu na katedri za upravnu znanost zagrebačkog Pravnog fakulteta na tu je dužnost nedavno izabrao Sabor. Temeljni posao povjerenice je nadzor provedbe Zakona o pravu na pristup informacijama. Nova je verzija tog zakona usvojena u veljači, njime je i stvorena institucija povjerenika, a sam zakon ocijenjen je kao bitno bolji od dosadašnjeg. Novi bi zakon trebao biti oruđe građanima za nadzor tijela javne vlasti.

  Koji će biti Vaši prvi potezi? Izrada Poslovnika kojega treba potvrditi Sabor, rad na proračunu za sljedeću godinu?

  – Prvi koraci odnose se na uspostavu Ureda Povjerenika kao stručne službe koja obavlja poslove koji su mu u nadležnosti prema Zakonu o pravu na pristup informacijama. To uključuje čitav niz poslova koji će potrajati – od donošenje Poslovnika i pravilnika kojim se definiraju radna mjesta, osiguravanja sredstava za funkcioniranja ureda, prostora, opreme, izrade mrežne stranice, novih mail adresa…

  Pretpostavljam da bismo Ured mogli ustrojiti do kraja ove godine, barem u osnovnom dijelu, a zatim ga nadograđivati tijekom iduće godine, posebno u smislu angažiranja službenika za nove funkcije i one koje su ostale u Agenciji za zaštitu osobnih podataka. Nadam se da ćemo biti u mogućnosti iskoristiti neke od postojećih službenika u državnim tijelima i tijelima državne uprave kako bismo neutralizirali financijski element, odnosno ne bismo povećavali troškove iznad onoga što je potrebno i moguće.

Besplatni propisi

Koji su mogući ili čak očekivani otpori Vašem djelovanju? Primjerice, detaljno je propisano što sve tijela javne vlasti moraju na internetskim stranicama objaviti na lako pretraživ način, a mnoga od njih dio toga uopće nemaju objavljeno na svojim stranicama ni na koji način.

  – Istina, mnoga tijela nemaju sve te podatke, a zadatak institucije bit će da im da smjernice kako to učiniti. Zbog toga ćemo raditi i na smjernicama, ali i na edukaciji. Zadatak je institucije i da kontrolira je li to učinjeno i da eventualno sankcionira. Pretpostavljam da će se kroz kraće vrijeme uspostaviti standardi koji će se poštivati. U tom pogledu podsjetila bih na priču staru više od deset godina o »Narodnim novinama«. Tada se vodila velika rasprava zato što su »Narodne novine« htjele naplaćivati on-line pristup svom osnovnom sadržaju, dakle propisima Republike Hrvatske. Danas je svima normalno da su ti propisi besplatno dostupni.

  Zakon o pravu na pristup informacijama djeluje u trokutu sa Zakonom o zaštiti osobnih podataka i Zakonom o tajnosti podataka i ta dva zakona često djeluju suprotno Zakonu o pravu na pristup informacijama. Kako ćete riješiti taj problem, odnosno česte izlike tijela javne vlasti koje se često na te zakone, posebno na Zakon o zaštiti osobnih podataka, pozivaju kao na razlog za nedavanje informacija čak i u nekim banalnim slučajevima?

  – Klasična je isprika za nedavanje informacija ili zaštita osobnih ili zaštita tajnih podataka. Suradnja između Povjerenika i Agencije za zaštitu osobnih podataka je preduvjet za rješavanje tog problema koji je propisan zakonom. Vjerujem i da će se uskoro mijenjati Zakon o tajnosti podataka.

  Upravni sud znao je donositi problematične odluke kad je riječ o pristupu informacijama. Poznat je slučaj uskrate podataka u zadarskog komunalnog poduzeća, a u tom se slučaju Upravni sud bavio samo time jesu li ispunjeni formalni uvjeti, a ne suštinom zahtjeva.

Graditi povjerenje

Test razmjernosti i javnog interesa jedan je od ključnih noviteta Zakona. Dojam je da bi taj test mogao biti puka forma jer o njemu odlučuju tijela javne vlasti od kojih se informacija traži, a u određenim slučajevima uz prethodno mišljenje Ureda Vijeća za nacionalnu sigunost.

  – Da, samo tijelo javne vlasti kojem je upućen zahtjev provodi test, a Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost uključen je samo kad se radi o klasificiranim podatcima. Međutim, uloga je povjerenika da kontrolira kako je taj postupak proveden, a zatim se pojavljuje i Visoki upravni sud kao kontrolna instanca. Ako tražitelj informacije smatra da, u slučaju odbijenog zahtjeva i dalje postoje razlozi da mu se informacija dostavi, tj. smatra da niti tijelo javne vlasti niti povjerenik u tom smislu nisu u pravu, obratit će se Visokom upravnom sudu. Dakle, tijela javne vlasti nisu prepuštena sama sebi, postoje još dvije instance. Pitanje i koliko ljudi vjeruju institucijama. Ako ne vjeruju ni u tijela javne vlasti, ni u povjerenika, ni u Visoki upravni sud onda je to problem. Ali, institucije postoje i zato da grade povjerenje.

  Prvi Zakon o pravu na pristup informacijama je iz 2003. godine, od 2010. godine to je pravo dignuto na ustavnu razinu. Dojam je da dosad to pravo vlasti nisu pretjerano cijenile, na neki je način tretirano kao trinaesto prase. Očekujete li promjenu u tom tretmanu?

  – To je ključni preduvjet. Pravo na pristup informacijama nije dobilo dovoljnu podršku u institucijama ni 2003. godine, ni 2010. godine. Agencija za zaštitu osobnih podataka ipak se primarno bavila zaštitom osobnih podataka. Ta teza o trinaestom prasetu na neki je način točna. Ključno je da se popularizira taj problem u javnosti, da se javnost senzibilizira na transparentnost. Puno truda uložit ćemo u edukaciju službenika, pogotovo lokalnih službenika i čelnika i to u suradnji s Državnom školom za javnu upravu. To je rađeno i dosad, ali ne u dovoljnoj mjeri. Osim toga nije isto kada to rade državne institucije i kada to rade nevladine organizacije.