Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
12. prosinca 2019.
Porodništvo u Hrvatskoj

Muke po hrvatskim rodiljama: Jesu li rodilišta uistinu "prijateljska" prema majkama i djeci

NL arhiva
NL arhiva
Autor:
Objavljeno: 27. ožujak 2016. u 20:24 2016-03-27T20:24:08+02:00

Nježnost je kod porođaja snažnija od grubosti, a poštovanje i suosjećanje opuštaju tijelo, pomažu da žena i dijete lakše, ljepše i brže prođu kroz porođaj. Promjene koje bi uvažile ove činjenice ne zahtijevaju niti materijalna sredstva, niti reforme, već samo malo dodatne edukacije, promjenu stajališta

Koncem siječnja ove godine tragičan događaj i okolnosti smrti novorođenčeta u vinkovačkoj bolnici, potresle su domaću javnost. Kako su mediji izvjestili, inspekcija Ministarstva zdravstva utvrdila je da porođaj o kojemu je riječ »nije proveden sukladno pravilima«.

Liječnik odgovoran za porod, ginekolog vinkovačke bolnice Nikola Kolak, nakon trinaest sati, koliko je trajao porođaj, nije želio poslušati molbe rodilje, i poroditi je carskim rezom.

Kasnije je priznao da nije znao da je rodilja začela medicinski potpomognutom oplodnjom, te da ima trombofiliju. To dovoljno govori u prilog ozbiljnosti i profesionalnosti njegova pristupa poslu kojega obavlja. Nije znao niti ime rodilje.

Njegov način postupanja pri porodu je, kako je i sam kasnije izjavio za medije, »nešto grublji«, no i nakon svega, još uvijek nije želio pokazati znakove sumnje spram učinkovitosti takvog pristupa, dapače. Pacijentica je puki objekt kojemu se pristupa nečovječno, hladno, kao prema stroju koji treba obaviti određenu radnju.

Na žalost, ovakav pristup mnogim ženama koje imaju iskustvo rađanja u hrvatskim bolnicama nije nepoznato, samo što krajnji ishod cijele stvari po njih, novorođenčad i cijele obitelji najčešće završi sretno, pa se preko neprofesionalnih i nehumanih pristupa, između kojih dakako ima i onih koji drugačijim načinima odudaraju, uglavnom šutke prelazi.

 Iznimka je akcija udruge građana i građanki koji se zauzimaju za dostojanstvenu trudnoću, roditeljstvo i djetinjstvo u Hrvatskoj, »Roditelji u akciji«, ili »Roda«, pokrenuta prije dvije godine, nazvana »Prekinimo šutnju«, koja je potaknula mnoge žene da progovore o svojim iskustvima u našim rodilištima, sve u cilju kako bi se odgovornim institucijama i strukama ukazalo na prisustvo problema, i nužnost promjena koje bi za sve bile pozitivne.

– U prvim danima, nakon što je slučaj iz Vinkovaca izašao u javnost, mi smo kontaktirali ženu kojoj se to, na žalost, desilo. Cijeli ovaj slučaj nama je indikacija onoga za što mi znamo da se događa u hrvatskom zdravstvu, unutar sustava koji brine za majke i za djecu. To je nešto o čemu govorimo već godinama i apeliramo na javnost, na Ministarstvo zdravstva i druge nadležne institucije, da nešto poduzmu. Ono što je žalosno u cijeloj priči je da se mora desiti ono najgore, da žena mora ostati bez svoga djeteta, ili da žena ostane bez vlastitog života, da javnost reagira, i da ljudi unutar sustava reagiraju. Prije toga, svi samo ponavljaju da mi imamo jako niski perinatalni mortalitet, i maternalni mortalitet, i da je zbog toga kod nas na tom području sve u redu, kaže Daniela Drandić, voditeljica programa Reproduktivna prava u »Rodi«.

Humanost i empatija

Daniela Drandić napominje da su stvari na koje upozoravaju iz njihove udruge međunarodno prisutne – organizacije poput UN-a, UNICEF-a, i druge krovne međunarodne organizacije ginekologa i primalja, inzistiraju na humanosti i empatiji kao pretpostavkama koje se podrazumijevaju kao polazišne, kada je riječ o ovim strukama. To, što smo u Hrvatskoj postigli da djeca i žene najvećim dijelom ne umiru pri porodu, ne znači da bi sva sredstva trebala opravdavati taj cilj, smatra ona. Potrebno je pogledati što i kako se radi u našim rodilištima, jesu li ona uistinu »prijateljska« prema majkama, djeci, i njihovim obiteljima?

– U redu, preživjeli smo porod, ali kako smo ga preživjeli? Na koji način? Što se dešava poslije? Kod nas nitko ne prati i ne mjeri što se tu sve dešava. U Velikoj Britaniji se svaka smrt djeteta ili majke na porodu ili poslije poroda istražuje godinu dana. Traže se uzroci i posljedice. Nije imperativ u tome da se kazne odgovorni, iako oni dakako moraju snositi posljedice, već u tome da se poboljša sustav. Izvješće za prošlu godinu u Velikoj Britaniji pokazalo je da su trenutno najizraženiji problemi nedostatak potpore za žene koje imaju probleme poslije poroda po pitanju psiholoških smetnji, i nedostatak dostupnosti skrbi. To u Hrvatskoj također može biti problem nekim ženama, jer mi živimo u zemlji gdje polovica žena živi 50 km od najbližeg rodilišta. Međutim, kod nas nitko ne proučava koje su posljedice toga, nitko ne gleda je li bolje imati više manjih ambulantnih rodilišta, kao što smo nekada imali, ili  je cilj da svi budu u ogromnim rodilištima, u, kako su nekada zvali, »tvornicama za rađanje«?

Saznajemo tako da je upravo pred zatvaranjem rodilište u Ogulinu, dok će rodilište u Kninu, koje ima jednak broj porođaja na godinu (oko 200), ostati otvoreno. Pitanje koje se nameće jest zašto jedno rodilište može raditi, a drugo ne, ako oba servisiraju isti broj žena na istom, rijetko naseljenom području? No, u Hrvatskoj nije samo pitanje otvaranja i zatvaranja rodilišta, već i, prije svega, postupaka koji se u rodilištima koriste. Iz udruge »Roda« traže da se drugačiji pristupi i metode, na temelju dobrih postojećih znanstvenih dokaza i dobrih iskustava iz drugih zemalja, uvedu u domaće porođajne prakse.

– Neke prakse koje se koriste u našem porodništvu kao uobičajene dokazano su štetne, kao što je to recimo bušenje vodenjaka. Mi znamo da, ako se ženi buši vodenjak umjetno, time se povećava šansa za neki problem s pupkovinom. Puno stvari koje se rade u našim rodilištima imaju trenutak kada ih je poželjno koristiti. Recimo, ubrzavanje poroda dripom. To možda nije loša stvar, ako postoji neka indikacija za to, ali ne možemo opravdati da 70 posto žena u Hrvatskoj koje rode vaginalno, dobiju drip. To je jedan velik problem, mi smo išli jedan korak predaleko od fiziologije. Očekujemo da se fiziologija odvija u neprirodnom prostoru i uvjetima, i onda interveniramo za svaku stvar, kaže  Daniela Drandić, voditeljica programa »Reproduktivna prava« u udruzi »Roda«.

Način razmišljanja

Napominje da promjene koje bismo trebali uvesti u domaće porođajne prakse ne iziskuju niti građevinske radove, niti veliki novac – radi se o promjenama u načinu razmišljanja. Naglašava kako bi u ovome trenutku u udruzi »Roda« bili zadovoljni i samo s time da sustav prestane gušiti ljude koji žele promjene, prije svega babice koje se žele dodatno školovati, i liječnike koji žele napraviti promjene. Na žalost, način na koji je uređen naš medicinski sustav takve ljude guši, pa su prisiljeni otići raditi u inozemstvo.

– Mi imamo stručnjake koji žele promjene, koji cijene svoju edukaciju i svoje korisnice, i oni su jako na cijeni u drugim državama, događa se da su jako uspješni kada izađu iz Hrvatske. Međutim, žalosno je da oni moraju odlaziti. U fazi u kojoj jesmo u Hrvatskoj,  bili bismo zadovoljni s time da takvi ljudi ostaju ovdje.

Naši napori da dobijemo mišljenje i od nekoga od hrvatskih ginekologa porodničara, na žalost nisu urodili plodom. Nitko od liječnika kojima smo se obratili  nije želio izlaziti u javnost. No, razgovarali smo i sa psihologinjom i »doulom« - educiranom i iskusnom profesionalkom, koja pruža kontinuiranu emocionalnu, fizičku i informativnu potporu majkama prije, tijekom i nakon poroda, autoricom knjige »Priče o rađanju« (Aikido klub Pula, 2014.), Jelenom Božac iz Pule.

– Očigledno postoji problem - razlike u pristupu i očekivanjima koja žene imaju prema medicinskoj skrbi i očekivanjima koje pružatelji medicinske skrbi imaju prema ženama. Taj problem je rezultat vjerojatno brojnih komponenti - od edukacije, preko organizacije posla, pa do stava prema ženama - i pacijentima, općenito. Temeljna činjenica koju bi i liječnici i trudnice trebali uzeti u obzir jest ta da trudnica, a kasnije rodilja, nije pacijent.

Ona nije bolesna, nju ne treba izliječiti, milom ili silom riješiti je njenog stanja. Većina je žena u trudnoći i porođaju zdrava, ne bi im trebalo pristupati kao da su mašine sklone kvarenju. Takav pristup i  mišljenje uobičajeni su kod sustava u kojima se skrb o trudnicama i rodiljama odvija isključivo unutar bolnica i ordinacija, kaže Jelena Božac, koja je edukaciju »doule« završila kod dr. Michel Odenta, svjetski uvaženog francuskog stručnjaka, autora brojnih naslova koji su promijenili poglede i prakse u trudnoći i porodništvu, od kojih su neki prevedeni i u nas.

 Jelena Božac napominje da je u našem sustavu  problem i organizacija skrbi. Osnovni preduvjet toga da bi trudnoća bila blaženo stanje, s minimumom stresa, koji je vrlo štetan u trudnoći, jest povjerenje u skrbnika. Da bi se to povjerenje i sigurnost ostvarili, nužan je kontinuitet skrbi. U nas je, kao i u puno drugih zemalja, skrb rascjepkana, tako da jedan liječnik prati ženu tijekom trudnoće, u kasnoj trudnoći na svakom pregledu u rodilištu drugi, tijekom poroda onaj u čiju se smjenu dođe... Žena ne može odabrati tko će biti liječnik kojemu će pokloniti povjerenje kako bi joj pomogao u jedinstvenom trenutku dolaska djeteta na svijet.
Međutim, saznajemo, postoje zemlje u kojima primaljska skrb može biti, ako žena tako odabere, i ako nema potrebe za specijalističkim medicinskim pretragama i postupcima, vezana uz samo jednu osobu, njenu odabranu primalju, koja će biti uz nju i tijekom trudnoće, i tijekom porođaja, i nakon porođaja, odnosno tijekom babinja.

– Osjećaj privatnosti nužna je pretpostavka porođaja, kao i preduvjet da se žena ne osjeća promatrano. Ako ta dva uvjeta nisu zadovoljena, hormoni porođaja neće se moći neometano lučiti, nego će biti inhibirani, i to će kao posljedicu imati medicinske intervencije, koje opet imaju svoje posljedice, i za majku, i za dijete. Žena se treba osjećati u najmanju ruku poštovano, neki kažu čak i voljeno u tim trenucima. Međutim, kod nas se liječnici tijekom porođaja rijetko predstave rodilji, pričaju o ženi koja rađa kao da ona nije prisutna u prostoriji, često se postavljaju patronizirajuće, a ako rodilja »ne surađuje«, onda se prvo podigne glas, zatim možda i zaprijeti i napravi nešto drugo, ili se emocionalno ucijeni rodilju… Takav odnos onemogućava normalan, fiziološki tijek porođaja. Često je »nesuradnja« prisutna jer su upute dane rodilji suprotne onome što ona osjeća da bi pomoglo tijeku porođaja. Primjerice, položaj koji je predložen rodilji ne odgovara i čak joj je nepodnošljivo bolan - jer joj njezino tijelo daje signal da takav položaj ne odgovara onome što dijete u tom trenutku traži, kako bi lakše prošlo kroz njezino tijelo, napominje psihologinja Božac, autorica knjige u kojoj je sakupila brojna, drugačija, pozitivna i ohrabrujuća iskustva rađanja žena u nas.

KNEŽEVIĆ: RAĐAONICE BEZ EMPATIJE

Književnica, publicistkinja i feministkinja Đurđa Knežević, osnivačica Ženske infoteke i urednica feminističkog časopisa »Kruh i ruže«, također je zabrinuta za situaciju u našem zdravstvenom sustavu, osobito onom dijelu koji se tiče ginekologije i porodništva.
– Zaista nas tretiraju kao predmet. S puno prijateljica sam razgovarala o porođaju, čula sam mnoga iskustva, ali to su, na žalost, uvijek bila prilično ružna iskustva. Naš zdravstveni sustav ne brani humanost i liječničke principe, koji bi trebali biti iznad svega. Mi ovdje imamo užasno poremećene vrijednosti, i ljudi često odabiru zanimanje, studije, bez nekih većih promišljanja o vlastitoj motivaciji. S druge strane, zdravstveni sustav nam se urušio. Sve izgleda tako kao da će oni koji imaju novca dobiti medicinsku pomoć, dok ostali neće imati gotovo pa niti elementarnu, koja je često dosta niske razine. Ginekologija je jedna domena koja je posebna, i tu ima i prezira prema ženama, seksualizacije cijele stvari … Žene tu često čuju vrlo pogrdne stvari, uglavnom, ne tretiraju se humano. K tome, u našim je rodilištima prisutan i jedan prezir prema boli, koju žene tijekom poroda doživljavaju. Empatiju bi svatko mogao imati, to nije nešto nedohvatljivo, međutim kod nas se bol uopće niti na bilo koji način ne tretira. Najvećim dijelom je tako da je u rađaonicama prisutna lišenost svake empatije. Doista se pitam radi li netko kod nas psiho testove s tim ljudima, na temelju kojih bi i oni sami mogli sagledati jesu li uopće spremni suočiti se sa onime što im njihova struka nalaže?
Vezano uz konkretan slučaj iz Vinkovačke bolnice, Đurđa Knežević drži da je potrebno da se otvori razgovor unutar struke i medicinskog sustava o cijelom problemu, koji ukazuje na nužnost promjena.
–  Ne mora ta struka osuditi same sebe, ne moraju o tom konkretnom čovjeku razgovarati, ali da otvore razgovor o promjenama, o tome što i kako bolje, to bi uistinu bilo nužno. Jer, bolnice nisu tvornice, a sve više ih pretvaraju u to.

Nema povjerenja u sustav

Njena razmišljanja navode na zaključak da trenutna organizacija skrbi pogoduje emocionalnom distanciranju od trudnice i rodilje, što mnoge žene ne doživljavaju pozitivno. U samom intenzitetu porođaja, topla i suosjećajna riječ onoga tko je uz rodilju može djelovati snažnije od analgetika, i puno povoljnije na tijek porođaja. Nježnost je kod porođaja snažnija od grubosti, a poštovanje i suosjećanje opuštaju tijelo, pomažu da žena i dijete lakše, ljepše i brže prođu kroz porođaj. Jednako kao i naša prva sugovornica Daniela Drandić iz udruge »Roda«, i Jelena Božac smatra da promjene koje bi uvažile ove činjenice, i koje bi utjecale na boljitak trudnica, rodilja i novorođenčadi, ne zahtijevaju niti materijalna sredstva, niti reforme, već samo malo dodatne edukacije, promjenu stajališta.

 Na koncu, što će biti s liječnikom odgovornim za smrt novorođenčeta u Vinkovcima? Na upite koje smo, vezano uz to, uputili Hrvatskoj liječničkoj komori i Ministarstvu zdravlja, nismo dobili odgovore. Šutnja samih ginekologa dovoljno govori o situaciji unutar našeg medicinskog sustava, a kada je riječ o ovim problemima.

– Ljudi nemaju povjerenje u sustav, u to da će sustav,  pravosudni, ili nadležnih komora, provesti sve kako treba. Te institucije nisu transparentne, postupci koje provode su izuzetno dugi, i uglavnom kolege štite kolege. U idealnom svijetu, mi bismo imali institucije koje svoj posao rade transparentno, i na usluzi građanima i građankama, kojima su na koncu te institucije i odgovorne. Jedna majka koja je izgubila svoje dijete ne bi trebala, sve to što je prošla, iznositi u javnost, da bi došla do neke katarze, da bi joj netko uopće dao pažnju. Problem je u tome što je naš sustav takav da, u slučaju da ta žena to nije napravila, to bi se sve zataškalo, i sve bi išlo dalje kako je bilo. Do trena dok ta žena nije izašla s time u javnost, liječnik o kojemu je riječ i dalje je radio onako kako je radio. A to su stvari koje si mi ne smijemo dopustiti, zbog sigurnosti drugih, i zbog sigurnosti društva općenito, upozorava voditeljica programa Reproduktivna prava u Rodi,  Daniela Drandić.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.