Hrvatska šutnja

Mržnja rastače Hrvatsku: Premijer šuti, a predsjednica – putuje

Jasmin Klarić

Reuters

Reuters

Mržnja se nesmetano nastavlja razlijevati hrvatskim ulicama, a škrgut zubi, ustaški pozdrav i bejzbol palica u rukama kao da dobivaju status legitimnih sudionika društvene dinamike



Nešto se neobično i duboko zabrinjavajuće valja u zemlji Hrvatskoj. Čini se kao da u pozadini društvenih zbivanja čuči grumen nemira, nezadovoljstva i bijesa kojeg je teško opisati u samo nekoliko rečenica i prilijepiti etiketu krivca onima koji su kumovali njegovom nastanku. Kao da se ta društvena bomba sklapala već dugo godina, možda i desetljeća. U svakom slučaju, u zbivanjima i parametrima hrvatskog društva danas kao da se jasno čuje njeno otkucavanje. Kao da je, pače, eksplozija zapravo već krenula, jer se oko nas roje krhotine nekad općeprihvaćenih društvenih načela, a iz pozadine, iz kafića, s ulice, s društvenih mreža, sve glasnije dopire – škrgut zubi.


Možda je to, doduše, tek znak neobično transparentnog vremena, ali mračni oblaci koji se roje nad globalnom budućnošću imaju, čini se, i domaću verziju.


Jer, zar nije krajnje neobično (stavimo sve osobne političke afinitete sa strane) da je anketna ocjena smjera kojim zemlja ide za vrijeme Vlade Zorana Milanovića u trećem mjesecu njegove Vlade bila radikalno viša od ove koja se bilježi u tri mjeseca ekipe Andreja Plenkovića? U tom razdbolju je ipak teško odlučujuće ispuniti sadržajem način svog budućeg vladanja, tako da ove brojke (smjer kretanja države pozitivan za vrijeme Kukuriku Vlade za 44,1 posto ispitanika, a sad, u vrijeme koalicije HDZ (s partnerima), Mosta i SDSS-a – 27,8 posto) ne govore toliko o uspješnosti državnih administracija, nego više o duhu vremena.




Ono što frapira je, međutim, da je prije pet godina domaće gospodarstvo bilo (i dalje) na strmom putu prema dole, dok danas svi ekonomski pokazatelji već skoro dvije godine bilježe sve ozbiljniji i sve brži rast. Očekivalo bi se, dakle, da broj optimista bude upravo obrnut, ali ipak, skoro tri četvrtine ispitanika u zemlji koja se gospodarski ubrzano oporavlja smatra da stvari idu – krivim smjerom!


Što se, dovraga, događa?


Kolinda otkriva Ameriku


Bez pretenzije da se ovdje na to pitanje da konačan odgovor, valja, međutim, ukazati na nekoliko značajki društveno-političkih zbivanja koje su potencijalno zaslužne za tu neobičnu akceleraciju pesimizma u Hrvatskoj, a aktualne su upravo ovih dana. Domaća politička scena, naime, sve je prožetija globalnim virusom površnosti i post-truth ludorija. I dok najpoznatiji jesenski politički fenomen u Hrvata, Ivan Pernar, vjerojatno ne može dočekati novu sjednicu Sabora da na njoj objasni još nekoliko teorija zavjera i pobroji nove masonske lože, predsjednica države otišla je u posjet u SAD koji će, nema nikakve sumnje, ostati zabilježen u domaćoj političkoj povijesti.


Imali smo, doduše, predsjednika kojeg je navodno u Bijeloj kući susreo predsjednik SAD-a (Tuđman i Bush stariji), no kako tome nije bilo nikakvog pisanog traga, u puku se svojevremeno proširila zezancija o tome da je Bush Franju sreo na putu prema WC-u, no, ovako nešto – da predsjednica Republike o svom navodno politički bitnom posjetu (još uvijek) najmoćnijoj zemlji svijeta daje interview ISPRED ograde Bijele kuće, poput zadnje turistkinje, pa onda iz te pozicije govori o nužnosti proaktivne politike, e takav cirkus je ipak potpuni novitet.


Kako se u ovom trenutku čini, radi se o vrlo nevještom pokušaju vađenja kestenja iz vatre zbog tajnovitog i vrlo vjerojatno uglavnom privatnog posjeta SAD-u koji je u domaćoj javnosti eksplodirao kao politička tema kad nitko iz Ureda predsjednice nije bio u stanju suvislo objasniti što Kolinda Grabar-Kitarović, zaboga, radi i s kim to radi u Americi. Uključilo se i Povjerenstvo za suzbijanje sukoba interesa, a PR katastrofu s Pantovčaka upotpunila je nevjerojatna paparazzi-style fotografija Grabar-Kitarović ispred američkog Kongresa koja je, valjda, imala dokazati kako je njen posjet SAD-u mnogo više od privatne zabave.


Reći da je sve to skupa neozbiljno i da uništava ostatke ostataka povjerenja birača u politički sustav bilo bi gadno umanjivanje stvarnosti. Kao, primjerice, da se uporno molećivo, usmeno i pismeno obraćanje predsjednika SDP-a Davora Bernardića premijeru sa željom da se konačno sastanu, nazove makar u tragovima mudrom i dostojanstvenom politikom.


Gigantski eksperiment 


U isto vrijeme, glavna domaća tema još od Božića naovamo je kupovina Ine. Zemlja koja je do prije još koji mjesec kao svoj glavni cilj postavljala fiskalnu ravnotežu, smanjenje deficita i javnog duga, odjednom je upala u božićnu potrošačku groznicu, s napuhanim državnim proračunom za narednu godinu, na koji još, dodatno, ide i najava kupovine naftne kompanije, te eskadrile borbenih lovaca.


S naftnom kompanijom je, međutim, mali problem što za otkup dionica od MOL-a treba milijardu (i više) novaca, pa je izlaz zasad pronađen u ideji o prodaji 25 posto (minus jedna) dionica HEP-a.


Stavimo opet sa strane sve političke predrasude – neka cijela akcija bude provedena u dobroj vjeri i sa željom za efikasnijim upravljanjem s dvije goleme firme koje itekako mogu usmjeravati kretanje cijelog domaćeg gospodarstva. Ali, u ovom tretnutku i dalje ostaje toliko dvojbi i pitanja da se cijela operacija čini kao gigantski eksperiment u osnovnoškolskom laboratoriju za kemiju – dakle, solidna je mogućnost da cijela stvar jednostavno eksplodira u lice naciji.


Prvo, javna i svečano objavljena namjera kupnje dionica Ine od MOL-a svakako istima diže cijenu. Drugo, iako su se HDZ i Most složili oko prodaje dijela HEP-a, ne postoji ni »k« od konsenzusa sa zaposlenicima, sindikatima i političkim strankama o ovoj osjetljivoj operaciji. Prodaja dijela HEP-a je, sasvim sigurno, potez koji će obilježiti Vladu Andreja Plenkovića, kako god ta transakcija završila, a čini se da se u nju ušlo naglo da naglije ne može. Ne samo da nema potpore, nego postoji i niz pitanja pravne prirode, poput statusa hidrocentrala (koje nisu u vlasništvu HEP-a, nego države).


Naposlijetku, nemamo ni »o« od odgovora što će država, ako sve prođe po planu, raditi s Inom. I s kojim novcima – jer, kompanija je zapuštena, rafinerije zastarjele. Hoće li se, na kraju, za Inu opet tražiti strateški partner pa ćemo na kraju završiti i s Inom i HEP-om dijelom u privatnim (stranim?) rukama i nadati se da će novi suvlasnici biti pažljiviji od MOL-a?


Uglavnom, u cijeloj priči oko struje i nafte, čini se da je glavni sastojak političko kemijanje teško milijarde novaca i s neizvjesnim ishodom.


Eskadroni straha


Sve to, međutim, taj ples milijardi i političke lakomislenosti, blijedi u usporedbi s onim što se već valja hrvatskim ulicama. Desnica koju je probudio Karamarkov HDZ ne kani u ilegalu, a kako se čini, Plenković nema ili namjere, ili hrabrosti da ju tamo pospremi. Stvari pritom postaju sve ozbiljnije svakim tjednom.


U Jasenovcu je i dalje, hvala na pitanju, ploča sa sramotnim ustaškim pozdravom, a Vlada nije ni krenula u formiranje obećanog povjerenstva koje bi imalo razmotriti ovo »delikatno pitanje«. Jasno, svakim danom kojim se produžava rok trajanja »Za dom spremni« ploče, aduti Srbije u mnogobrojnim neriješenim pitanjima između dvije države – a koji će doći na stol u njihovom pregovorima u pristupanju EU – barem su za mrvicu jači.


O otrovu koji ovakav neometani ustaški revizonizam sipa po društvu ne treba posebno ni razglabati.


No, domaća ksenofobična ultradesnica, po svoj prilici ide i dalje – praćena s jednakom količinom nedjelovanja vlasti; u Zagrebu je naime u posljednjih nekoliko dana zabilježeno više napada grupa oboružanih s bejzbol palicima na izbjeglice i azilante. Razmislite malo o ovome – ulicama glavnog grada po svoj prilici tumaraju grupe ljudi koje, s bejzbol palicama u rukama, traže one tamnije boje kože i sumnjivijeg stranog jezika. U Hrvatskoj, danas.


Policija je reagirala tek nakon prosvjeda azilanata i, umanjujući ozbiljnost napada, tvrdi da traži počinitelje.


O ovim eskadronima straha, međutim, ni predsjednik Vlade, ni predsjednica Republike nisu rekli niti jednu, jedinu riječ. Niti da se radi o »delikatnom pitanju«. Niti toliko.


Mržnja se tako potpuno nesmetano nastavlja razlijevati hrvatskim ulicama, a škrgut zubi, ustaški pozdrav i bejzbol palica u rukama kao da dobijaju status legitimnih sudionika društvene dinamike.


I ne treba se pitati čiju glavu te palice traže. Kao što nije teško zamisliti što bi se moglo zbivati ako se ekonomski trendovi prekokrenu i ukoliko udari nova kriza.


Za razliku od 2008. godine, naime, danas ustaše i eskadroni straha skoro da imaju pravo građanstva.


I njihove palice i pokliči neće puno birati ako se nastavi ignorancijom poticati njihovo razmahivanje.