Foto R. Brmalj
MOL je ostvario svoje interese, a Ina je je poslovno, tehnološki i kadrovski devastirana. Mađarima ne treba zamjerati što su iskoristili ponuđenu priliku, već odgovorne za svu štetu nanesenu Ini i njenim radnicima, a posljedično i cijeloj državi, treba tražiti na hrvatskoj strani
RIJEKA Otkupom MOL-ovog udjela u Ini, hrvatska bi država, još jednom, mogla pogodovati interesima mađarske kompanije, skupo plaćajući ono što je već jednom jeftino prodala, te otvarajući MOL-u prostor za dodatnu ekspanziju na regionalnom tržištu, u interregnumu za vrijeme trajanja pregovora. Jednako tako, za trajanja pregovora teško je očekivati i donošenje strateških odluka u Ini, poput modernizacije riječke rafinerije, koja je trebala biti pokrenuta još odavno, kao i novih istraživanja nafte i plina, što bi dodatno moglo oslabiti cijelu Inu.
Mađari će, prema izjavi njihovog ministra vanjskih poslova, tražiti najmanje onoliko koliko su u Inu uložili, što samo po sebi ne bi bilo sporno, da Ina u međuvremenu nije poslovno, tehnološki i kadrovski devastirana, sa znatno manjim zalihama nafte i plina na svojim poljima, te značajno smanjenim potencijalima kako u istraživanju i eksploataciji, tako i u preradi, veleprodaji i maloprodaji nafte, te sa bitno smanjenim tržištem u odnosu na 2003. godinu, kada je započelo MOL-ovo preuzimanje vlasničkih udjela u Ini.
Mađari bolje prošli
– MOL-u Ina naprosto više nije ni približno zanimljiva kao što je bila kada je ulazio u vlasničku strukturu, te 2009., kada je preuzeo upravljačka prava. Tada je MOL bio tek nešto veća kompanija od same Ine, a Ina je imala značajne zalihe plina i nafte na domaćim nalazištima, polja u Siriji, te bitno veće tržišne udjele u veleprodaji i maloprodaji na domaćem i okolnim tržištima. Rezultat partnerstva s MOL-om je da je MOL u međuvremenu postao respektabilna srednjoeuropska kompanija, koja danas vrijedi višestruko više od Ine, a Ina je daleko od onih pozicija koje je nekad imala, kaže naš sugovornik iz samog vrha nacionalne naftne kompanije.
»No, pregovaračke strane moraju biti svjesne da barem iznos koji je Mađarska dala kroz ulaganja u Inu mora biti vraćen u Mađarsku u slučaju otkupa udjela u Ini«, naveo je Szijjarto za novinsku agenciju MTI.
MOL je svoj udio u Ini platio ukupno nešto više od milijardu i pol američkih dolara, a trenutno drži 49,08 posto Ininih dionica te po tržišnoj cijeni, njegov udio vrijedi otprilike 1,9 milijardi eura. Hrvatska Vlada ima 44,8 posto udjela. Kao realnu vrijednost mađarskog udjela stručnjaci neslužbeno spominju iznos manji od milijarde američkih dolara, a više izvora složilo se da se mađarima ne bi smjelo isplatiti više od milijarde i pol dolara, uključujući i arbitražu oko plinskog biznisa, odnosno da se taj spor dogovorno završi u sklopu hrvatskog preuzimanja MOL-ovog paketa dionica.
Sporni potezi
Jedan od svakako najspornijih poteza je povlačenje Ine iz Srbije, te omogućavanje MOL-u da uđe na srbijansko tržište, unatoč ugovoru između Vlade i MOL-a iz 2003. godine, kojim je mađarskoj kompaniji bilo onemogućeno da samostalno ulazi na tržište Republike Srbije. Tomislav Dragičević, bivši predsjednik Uprave Ine, i tadašnji članovi Mirko Zelić, Josip Petrović, Ivan Brusić, Zalan Bacs i Tomislav Thur te Sanaderovi ministri Ivan Šuker i Božidar Kalmeta, kao članovi Nadzornog odbora Ine donijeli su 2005. godine odluku protivnu Ugovoru koji je vlada sklopila s MOL-om o strateškom partnerstvu, čime su ozbiljno ugrozili tržišne pozicije Ine i dugoročno ugrozili poslovanje ove strateške nacionalne kompanije.
– Kao prvo, uprava i Nadzorni odbor nisu imali pravne osnove za donošenje takve odluke. Niti Dragičević, niti bilo koji član uprave ili Nadzornog odbora, koji je potvrdio taj prijedlog, nije bio ovlašten donijeti takvu odluku jer oni nisu bili vlasnici Ine. To je mogla učiniti jedino Vlada jer ona drži dionice Ine u ime Hrvatske, kaže Umičević.
Umičević je upozorio kako je Dragičević prilikom odlaska iz Ine primio rekordnu otpremninu od čak 6,8 milijuna kuna neto, pri čemu se protiv njega vodi kazneni postupak zbog utaje poreza upravo na toj otpremnini.
– Značajnu ulogu i odgovornost snose i prethodne uprave, kojima je na čelu, u cijelom kontinuitetu bio upravo Dragičević, koji sada pokašavjući braniti svoje i MOL-ovo poslovanje, ali i kršenje ugovora koji su Vlada i MOL još 2003. zaključili. To kršenje zapravo Dragičević pokušava banalizirati i opravdati floskulama da su oni to dopustili jer, kao, Ina nije mogla poslovati u Srbiji, budući da je Srbija oduzela Ini benzinske pumpe. A što je sa veleprodajom. To ne spominje. Rafinerija u Sisku danas nema tržište između ostalog i zbog ovog kršenja ugovora, jer je izgubila tržište u Srbiji, kaže Umičević.
Propast rafinerija
– Pa dovoljno je pogledati kako izgleda većina Ininih benzinskih crpki, a kako izgledaju Tifonove. U zadnjih godinu-dvije nešto se počelo raditi na njihovom osuvremenjavanju, proširenju ponude i podizanju kvalitete usluge, ali ukupno gledajući to je još uvijek dosta ispod onoga što nudi Tifon ili neke druge tvrtke, ističe.
Posebna priča u slučaju otkupa MOL-ovog udjela u Ini su rafinerije u Rijeci i Sisku. Suprotno ugovorima, MOL nije ispunio obavezu modernizacije obiju rafinerija, no nipošto ne treba kriviti samo mađarsku stranu za tehnološko zaostajanje u preradi nafte, jer je i hrvatska strana itekako kumovala činjenici da ni do dana današnjeg nije pokrenuta izgradnja Postrojenja za obradu teških ostataka nafte, ključnog za opstanak rafinerije na tržištu, godinama odbijajući izdati potrebne dozvole.
I upravo u trenutku kada je, u studenom prošle godine, potpisan ugovor o izradi glavnog projekta tog postrojenja, težak 200 milijuna dolara, premijer Plenković objavio je namjeru preuzimanja Ine. Iako sam glavni projekt nije bio jamac da će se u izgradnju 400 milijuna dolara vrijednog koking postrojenja doista i krenuti, ipak je to bio golem korak naprijed nakon desetljeća kočenja ovog ključnog projekta, sa svih strana. Glavni projekt bit će dovršen do kraja srpnja ove godine, nakon čega se očekivala i odluka o izgradnji koking postrojenja. U sadašnjoj situaciji, kada je posve izvjesno da pregovori između MOL-a i Vlade do srpnja neće biti završeni, jednako je izvjesno da MOL-ovi članovi uprave Ine neće donijeti ni odluku o ulaganju čak 400 milijuna kuna u rafineriju kojoj MOL po svemu sudeći više neće biti i vlasnik i koja će mu biti direktna konkurencija. A to znači barem još godinu dana samo do donošenja odluke o početku gradnje, te još najmanje dodatne tri dok koking ne počne s radom. Ukupno to su još minimalno četiri godine tehnološkog zaostajanja za rafinerijama u okruženju, koje su uglavnom do kraja modernizirane, a predstavljaju izravnu konkurenciju riječkoj.
– To ne bi smio biti problem, jer Ina spada u red relativno nisko zaduženih kompanija. No pitanje je na koji će se način i kako njome kasnije upravljati. Što se rafinerije tiče, ne vidim razloga zašto se u tom projektu ne bi potražilo strateškog partnera. Partnerstva na parcijalnoj razini, pri čemu bi potencijalni partneri s manjim vlasničkim udjelima ušli u vlasničku strukturu mogla biti jedan od načina kako uspješno poslovati, te pokrenuti istraživanje i eksploataciju Dinarida, panonske nizine, Srednjeg Jadrana. Zašto Ina ne bi s nekom kompanijom zajednički išla u, primjerice istraživanja na kopnu i u Srednjem Jadranu. Jednako tako i u obnovu rafinerije. Ne mora to biti isti partner na svim područjima, nego bi svaki od njih mogao surađivati u jednom dijelu poslovanja, pri čemu bi država zadržala većinski paket dionica Ine i upravljačka prava. To bi mogao biti jedan od modela kasnije prodaje dijela dionica, što je spominjao i premijer Plenković, kaže naš sugovornik, dodajući kako po pitanju sisačke rafinerije, ona sigurno može još godinama prerađivati domaću naftu bez stvaranja gubitaka.
Oprezni radnici
U riječkoj rafineriji, radnici su prilično oprezni kada je riječ o budućnosti njihovih radnih mjesta, što potvrđuje i povjerenik SING-a u riječkoj rafineriji Ivica Perinić, koji ističe kako je obraćanje premijera Plenkovića i objava političke odluke o povratku Ine u hrvatsko vlasništvo, bila lijepa božična čestitka hrvatskoj javnosti.
– Unatoč tome, ostaje ključno pitanje – što s Inom, i cijelom Ina Grupom, nakon pruzimanja. Stoga smo, kao odgovorni sindikat, iskazali podršku povratku Ine u hrvatsko vlasništvo, ali ukazali i na oprez, pogotovo iz razloga što nema informacija kako će se to preuzimanje odraziti na budućnost kompanije, na započete projekte, te poglavito na radni i materijalni status radnika Ina Grupe.
Svima nam je jasno da su isključivo hrvatski političari doveli Inu u današnju situaciju, te da samo hrvatski političari mogu Inu dovesti, i do rješenja, kaže Perinić, dodajući kako ostaje pitanje po kojoj cijeni, odnosno koliko će to koštati hrvatske građane – indirektno, a koliko direktno radnike Ina Grupe – koji su i dosada podnosili najveći teret i posljedice dosadašnjih političkih odluka oko Ine.
– Bojim se, obzirom na radno i životno iskustvo, da je pred Inom i dalje velika neizvjesnost. Kao radnik riječke rafinerije pritom najviše strahujem kako će se sve ovo odraziti na započete projekte u samoj Rafineriji nafte Rijeka, posebno na projekt izgradnje Postrojenja za obradu teških ostataka, te posljedično na budućnost riječke rafinerije u novonastalim okolnostima. Hoće li nakon ovih događanja, krajem 2017. rezultati studije detaljnog inženjerskog projekta za Postrojenje za obradu teških ostataka biti takvi da će biti donesena i konačna Odluka o izgradnji tog postrojenja u rafineriji. Iskreno, nadam se da hoće, ali bojazan itekako postoji.
Povratak Ine u hrvatsko vlasništvo traži stoga, smatraju sindikalisti jasan i konkretan odgovor na pitanje kakvu Inu Hrvatska želi, i na koji način će to ostvariti.
– Niti u kojem slučaju ne želimo Inu koja će ponovno biti poligon za zapošljavanje stranačkih i političkih podobnika, ne želimo Inu koja će ponovno biti prodana nekom novom strateškom partneru koji će daljnjim racionalizacijama i optimizacijama promovirati smanjivanje troškova rezanjem broja zaposlenih i gašenjem radnih mjesta. Toga je dosta, kaže Perinić.
U pravu je kada kaže da je izvjesna neizvjesnost. Preuzimanje Ine od strane države lako bi tu tvrtku moglo pretvoriti upravo u poligon za zapošljavanje podobnika, o čemu Perinić govori, a ne treba zanemariti da je Ina već bila u državnim rukama. Upravo tada, raznim odlukama uprava dovedena je u tešku poslovnu situaciju, što je MOL iskoristio za svoje poslovanje. Mađarima stoga ne treba zamjerati što su iskoristili ponuđenu priliku, već odgovorne za svu štetu nanesenu Ini i njenim radnicima, a posljedično i cijeloj državi, treba tražiti prvenstveno na hrvatskoj strani. Inertnost, sumnjiva pogodovanja konkurenciji, nedosljednost i nezainteresiranost Vlada, uprava i Nadzornih odbora, doveli su Inu tu gdje je. Da bi se promijenila njena subina, potrebno je promijeniti i čitavu paradigmu upravljanja nacionalnim bogatstvima, među koje Ina svakako spada, te konačno odrediti što se želi, kako to postići i u kojim rokovima, a onda i angažirati stručne ljude koji će te ciljeve i ostvariti. Sve suprotno i Inu bi moglo poslati u povijest.