Investicije MOL-a su išle u mađarske i slovačke rafinerije, a ne u hrvatske. Mađari su značajno unaprijedili unutarnje poslovanje Ine, ali su stradali nacionalni ekonomski interesi. Mađarski partner je više pazio na svoje ciljeve nego hrvatska vlast na svoje ciljeve. I oni su spremni na miran razlaz, to su i rekli
U srijedu će Državni ured za upravljanje državnom imovinom po prvi put u 23 godine hrvatske samostalnosti objaviti registar državne imovine, ali to još ne znači da će građani konačno znati koliko vrijedi ono što država ima. Popis će se dorađivati još godinama, a prvi čovjek Ureda Mladen Pejnović kazao nam je da će se na procjeni vrijednosti raditi još duže. Već u četvrtak čekaju ga pregovori s MOL-om oko budućnosti Ine, u kojim Hrvatska također rješava probleme iz nešto bliže prošlosti.
Zašto hrvatska država ne zna koliko ima imovine u svome vlasništvu?
– Pravo pitanje bi bilo zašto hrvatska država nikad nije znala što ima u svome vlasništvu.
Sad konačno zna?
– Još se ne zna baš sve. Možemo s velikom sigurnošću reći da znamo koju imovinu koriste državna uprava, državna trgovačka poduzeća ili ustanove u kojima je osnivač država. To je više od 400 tisuća objekata, među kojima ima onih jednostavnih, do onih koji su na više zemljišnih čestica. Možemo reći da je u registru, koji će biti objavljen 15. siječnja, u potpunosti popisano ono što država koristi i na tom su poslu državna uprava i ministarstva uložili veliki napor. Krajem prosinca poslali smo CD svima da još jednom provjere sve svoje podatke i to je izazvalo, kao i obično u Hrvata, dodatni posao pet do 12. Ta zadnja verifikacija donijela je još 30 do 40 tisuća objekata u registar.
Govorimo dakle samo o objektima koji se koriste, a ne o svima koje Hrvatska ima u svome vlasništvu?
– Imamo imovinu što se vodi kao vlasništvo Republike Hrvatske, ali imamo još dvije grupe: općenarodnu imovinu i društvenu imovinu. Dosta objekata ili čestica nije završilo svoju pretvorbu, Republika Hrvatska nije upisana kao vlasnik. To ide postupno i kako će se to rješavati tako će se povećavati broj objekata u registru.
Ipak, zašto toliko treba da se popiše imovina koja se koristi. Nije li to podatak kojeg svako tijelo državne uprave ima i mora imati i svakom trenutku?
– Kritika je na mjestu, ali izvor problema je u načinu pretvorbe koja je provedena devedesetih godina. U fokusu su bili pretvorba društvenih stanova i pretvorba društvenih poduzeća u trgovačka društva. Sve ostalo uopće nije bilo pod ozbiljnom, organiziranom pažnjom. Reklo se: sve što je društveno postaje državno. To što je deklarirano nije se dogodilo u vlasničkim knjigama.
Bez popisa
Govorite o 400 tisuća objekata, treba tomu još dodati i ono što vlasnički nije čisto, pa dionice, pa javna poduzeća… Je li hrvatska država bogata imovinom? Ili je to varka?
– I jedno i drugo. To je kao u vašem vlastitom kućanstvu. Tko je popisao sve što ima u svom kućanstvu. Ali i da ih popišete, što s time, kako toj imovini dati vrijednost? Najveća je vrijednost to što ne morate trošiti novac za kupnju novih stvari. Ako netko u domaćinstvu ima puno starih televizora to ne znači ništa. Priča o vrijednosti državne imovine je puno složenija od popisa, puno složenija od registra. U Hrvatskoj nemamo razvijen sustav po kojem sva državna imovina mora biti u državnom knjigovodstvu. Nikada nismo prihvatili međunarodne računovodstvene standarde za javne službe koje bi vodile tome da sva imovina mora biti u državnom knjigovodstvu. Radi se i o knjigovodstvu jedinica lokalna samouprave, gdje su evidencije također upitne kao i na državnoj razini. Nijedna lokalna samouprava još nije objavila potpuni popis svojeg vlasništva.
Onda izgleda kao znanstvena fantastika kada na stranicama agencija koje upravljaju državnom imovinom u nekim europskim zemljama, primjerice u Finskoj, možete u svakom trenutku doznati kolika je burzovna vrijednost njihovih dionica i koliko je pojedini park u državnim šumama zaradio na organiziranju izleta.
– Oni su dugogodišnjim radom postigli to da je sva državna imovina Finske u državnom knjigovodstvu.
Koliko će Hrvatskoj trebati za nešto takvo?
– Pa za to treba sigurno desetak godina upornog rada.
Država više nije vlasnik 3. maja, ali što mislite o budućnosti tog poduzeća, kao i tri tvrtke koje su izdvojene iz brodogradilišta i u stopostotnom su vlasništvu države?
– Općenito, kod brodogradilišta se postepeno zatvara krug… U konačnici preživjeti će ona koja se uspiju prilagoditi tržištu, tj. preživjeti moraju na tržištu, a ne na pozicijama pojedinih proračunskih stavki. Tako je to svugdje u Europi pa će na kraju biti i kod nas. Sada je sve u rukama poslovnog vodstva svakog od brodogradilišta, za državu bi bilo koje daljnje uplitanje moglo završiti kao nedozvoljene potpore, a iza toga bi došle sankcije u višestrukim financijskim iznosima. Nismo još dovršili restrukturiranje tri trgovačka društva koja su izdvojena iz 3.maja, a to traži dodatni novac. Vodstvo tih društava smatra da će se sve uloženo brzo vratiti. Ti planovi su ambiciozni i podržati ćemo ih. Prvi test će biti stav banaka o tome misle li da su ti projekti isplativi. Nadam se najboljem i da su stručni ljudi u ovim riječkim poduzećima izradili realne planove koji privlače ulaganja.
Dakle, sada je nemoguće govoriti o tome koliko je ukupno vrijedna državna imovina.
– Dok god ne završimo pitanje uknjižbe Republike Hrvatske na imovinu koja se u knjigama još vodi kao općenarodna ili društvena, ne možemo govoriti o vrijednosti. Uz to mi mistificiramo pitanje vrijednosti imovine. Nedavno nas je Svjetska banka pitala kojom metodom određujemo vrijednost Pulske arene. Pitali su za još neke primjere, ali kod takvih objekata koji su velike vrijednosti ili su zapravo neprocjenjivi sasvim je svejedno hoćemo li napisati jednu kunu ili milijardu kuna. Arena nije na prodaju. Ono što je na prodaju imat će onoliku cijenu koliku postigne na tržištu. I ona će od proljeća do jeseni biti različita. Mijenjaju se ponude i potražnje, mijenjaju se prostorni planovi, a onda oni mijenjaju i cijenu. Tržišta su takva da sve govori da će ta naša imovina vrijediti sve više i više, pa je i ne treba baš prodavati samo iz razloga što u nekom trenutku netko ne zna što bi učinio s tom imovinom. Mi moramo osigurati imovinu i za generacije koje dolaze. Državna imovina nije obična roba.
Zakašnjelo reagiranje
Ina nam je nekako izmakla.
– Ina je trgovačko poduzeće, ali sve bušotine plina i nafte su ostale u državnim rukama. One su dane samo u koncesiju.
Država je drugi najveći dioničar u Ini s udjelom većim od 44 posto. Kakav je danas njezin utjecaj na ono što se događa u Ini?
– Osnovni problem je što nisu ostvarivani razvojni planovi, a za one najvažnije odluke i dalje nam pravilo 25 posto plus jedna dionica osigurava pravo da se nijedna važna odluka ne može donijeti bez nas.
Kako ide projekt Brijuni Rivijera?
– Ide sve prema planu, uz prijepore koje imamo oko zemljišta u Puli i prijepora treba biti jer oni znače propitivanje ispravnosti onoga što se namjerava napraviti, ali i sitnih detalja koje mi iz Zagreba uvijek ne vidimo, ali moramo ih pratiti i korigirati se, ako je to potrebno. Taj projekt će ići dalje, ali ne može se predugo čekati. Pokazalo se da sitni vez nije dao ništa. Pokazalo se to i u slučaju Haludova.
Što će biti s tim projektom? Investitor po tko zna koji put najavljuje njegovu realizaciju.
– Sam sam s njima razgovarao dva puta. Bio sam u Moskvi. Zadnje smo im ponudili da pripreme sve što treba i da uđu u popis strateških investitora i da im tako pomognemo. Dosta sam skeptičan jer mislim da više nemaju financijske mogućnosti kakve su nekada imali.
Što je onda izlaz? Ako nemaju novca može li doći drugi investitor?
– To je gotovo jedini veliki slučaj u kojem mi radimo pritisak na investitora. Naš pritisak će biti samo u jednom smjeru, da se taj projekt realizira što prije. S njima ili s nekim drugim.
Bi li oni bili spremni odustati i prepustiti projekt nekome drugome?
– Mi nemamo alternativu. To ne može više tako stajati. Odbili smo ideju da se Haludovo pretvori u apartmansko naselje.
Što će biti s rapskim Imeprijalom? Nekadašnji HFP je godinama za tu tvrtku tražio investitora i ništa.
– Imperijal je pitanje razvoja. S jedne je strane vlasnički interes preostalih 200 ljudi, od nekadašnjih 1.200 radnika, da preuzmu tvrtku uz pogodne uvjete, ali tu je i interes cijelog otoka da se tvrtka razvija, da postanu ozbiljna turistička destinacija. Oglasit ćemo uskoro mogućnost da se iskaže interes za Imperijal.
Nitko ne može preseliti tvrtku, ugasiti tvrtku, preseliti joj sjedište… ali što je s odlukama poput onih hoćemo li uvoziti naftu ili ćemo je vaditi tu doma? Drugi najveći dioničar mora moći utjecati i na poslovne odluke.
– O tome se i radi, mi to tražimo i radi toga pregovaramo. Kod Ine je osnovna stvar zapravo vrlo jasna. Hrvatska je prije desetak godina imala ozbiljne probleme s poslovanjem Ine, tvrtka je bila nekoliko godina gubitaš, između ostalog i zbog odnosa države koja nije odobravala promjene cijene. Kad ne dopuštate promjene cijena, dok se one mijenjaju svuda oko vas, vi utječete na izvlačenje novca iz Ine. To je dugo godina bila politika. I onda je donesena odluka da se ide po tržišnom principu. Postavili smo dvije grupe ciljeva, jedni su oni unutar samog trgovačkog društva, a druga grupa su bili nacionalni razvojni interesi, koji su značili povećanje proizvodnje i izvoza, smanjenje uvoza sirovine, ali i gotovih proizvoda. U međuvremenu je došlo do širih poremećaja na tržištu u Europi, došle su generacije novih automobila, potrošnja je pala svuda u svijetu. U tim uvjetima očito je naš partner MOL uspio da se u Mađarskoj i Slovačkoj realiziraju one svari koje smo i mi u Hrvatskoj postavili kao nacionalne interese. Njihove investicije su išle u mađarske i slovačke rafinerije, a ne u hrvatske. U tom smislu hrvatska vlast ima dosta veliku odgovornost za zakašnjelo reagiranje. Ovo kako smo mi sada reagirali bilo je nužno učiniti najkasnije 2008. godine, ali naš tadašnji premijer je tvrdio da nema krize. Mađari su značajno unaprijedili unutarnje poslovanje Ine, ali su stradali nacionalni ekonomski interesi. Mađarski partner je više pazio na svoje ciljeve nego hrvatska vlast na svoje ciljeve.
Je li realno očekivati da s MOL-om možemo dogovoriti obnovu rafinerija, ili barem jedne?
– Mi moramo izboriti to da raste proizvodnja prirodnog plina i nafte u Hrvatskoj. Tako ćemo povećati industrijsku proizvodnju i BDP. Moramo smanjiti uvoz nafte i naftnih derivata. Bez svega toga nećemo imati pomak u ukupnim makro pokazateljima zemlje.
Je li sada kasno?
– Mi mislimo da nije. Situacija je teška, ali oko domaće proizvodnje, povećanja eksploatacije domaće nafte ili plina, smanjenja uvoza gotovih proizvoda ne može biti dileme. To moramo dobiti.
Kako? Što druga strana kaže?
– Oni su objavili svoje interese. Mislim da ćemo našim dosljednim stavom doći do tih rješenja. Jedno od rješenja je i zamjena partnera o čemu i sam MOL razmišlja i što je najavio. Međutim, zamjena partnera je složena operacija na tržištu. Nema baš puno onih koji se nude. Ima puno rafinerija i tvrtki koji prodaju za nisku cijenu. Naša je osnovna ideja da ono što je u funkciji rasta hrvatskog BDP-a nema alternativu.
Dugoročni interesi
Hoće li onda biti dogovora s MOL-om ili će u Inu doći novi partner?
– Može se dogoditi i jedno i drugo.
Onda će morati svatko malo popustiti pa će i Vlada zbog dogovora s MOL-om odustati od dijela zahtjeva?
– Ja se nadam da je varijanta s novim partnerom bliža.
Znači li to onda dolazak neke ruske tvrtke?
– Rafinerije nisu profitabilan posao, pa nije veliki interes za preuzimanje. Objektivno mi možemo biti zanimljivi kao prostor u ovom dijelu Europe za dugoročan razvoj. Vidjet ćemo što će pokazati dugoročni planovi ruskih tvrtki, azerbejdžanskih ili američkih, koje će procijeniti da svoje dugoročne interese mogu ostvariti na ovom prostoru.
Postoji mogućnost da to budu i Amerikanci?
– U nekim segmentima energetskog biznisa sasvim sigurno da. Prema nekim informacijama Rusi misle krenuti u istraživanja u Jadranu isključivo zajedno s Exxonom. Već na mnogim tržištima postoje takva partnerstva.
Prvi put sam vas sada čula da ste rekli da je izglednija opcija s novim partnerom.
Ozbiljan problem
Koliko pregovore otežava slučaj Hernadi i koliko je on motiv za ponašanje mađarske strane. Njihov je premijer Hrvatsku optužio da sudskim procesima radi pritisak na MOL. Oni su očito uvjereni da Vlada može odlučiti što će biti s uhidbenim nalogom za Hernadija.
– Mislim da je svima jasno da hrvatska izvršna vlast nije utjecala na taj postupak, da se ne miješa u rad pravosuđa. Nikada nije bilo nijednog sastanaka niti razgovora na tu temu.
Ali mađarska strana to tako ne shvaća.
– Mi im tu ne možemo puno pomoći. Činjenica je da se Hernadi nalazio s bivšim hrvatskim premijerom i on valjda zna kako su stvari nekada funkcionirale i kako stvari više tako ne funkcioniraju. Ako su imali takva očekivanja, to samo loše govori o njima. Mislim da je dobro da i hrvatska i mađarska politika nastoje ovakvu zapaljivu temu držati pod kontrolom. Problem je ozbiljan, nastajao je dugo godina i očekivati čarobni štapić nema smisla.
Hoće li država otkupiti zemljište na Krku za gradnju LNG terminala. Ima li to ekonomskog opravdanja?
– Pokrenut je stečaj tvrtke. Možda je to bio i najbolji način da se situacija tamo raščisti, jer metodama predstečajnih nagodbi prijetila je opasnost da se sakriju i sva loša djela koja su bila rađena u jednoj privatnoj firmi. Tamo vlasnik nije bila država. Država će u svakom slučaju paziti na to zemljište i ono će morati ostati u funkciji za koju je predviđeno, a to je za LNG terminal, bez obzira tko će biti vlasnik. Takva je politika i u prostornim planovima. Postoji nekoliko opcija, izvlaštenje, opcija da država to otkupi ili kupovina u samom stečaju. Koncepciju LNG terminala razvija i priprema Ministarstvo gospodarstva.
Što mislite da će biti s Diokijem? Je li tvrtka mogla preživjeti?
– Ne bih sada komentirao Dioki, to je stvar stečaja, ali mislim da je krčki dio posla mogao preživjeti, a zagrebački vrlo teško. Vlasnici su odlučivali onako kako su oni mislili da je najbolje, ali pokazalo se da to nije bilo dobro.
