RAB – Postoje li opravdanja za nemile događaje koji snađu čovjeka, a koji se bez ikakve krivnje i krivca unedogled rastežu?

Nazire li se kraj patnji Miroslava Mašakrina koje je sustav trebao sam po sebi odavno ispraviti? Podsjetimo, Općinski sud u Rijeci donio je nepravomoćno rješenje da se protiv umirovljenog liječnika, kirurga Branka Popovića, optuženog za nesavjesno liječenje iz nehaja, u slučaju pacijenta Miroslava Maškarina obustavlja kazneni postupak zbog zastare koja je nastupila još 2014. godine. Riječ je o slučaju mladića koji je bio na rutinskoj operaciji slijepog crijeva u KBC-u 2006. godine, a završio je amputacijom lijeve potkoljenice. Nevjerojatno zvuči, ali do današnjeg dana, punih 11 godina od gubitka noge, Maškarin nije dobio ni kune odštete. Upravo zbog toga kvaliteta njegovog života, uz trajne bolove koje svakodnevno trpi, i dalje je bez napretka. Činjenica je da je Maškarinu novac prijeko potreban, ali ne za bogaćenje, već za popravljanje zdravstvenog standarda života.

Životni izazovi

Agonija Miroslava Maškarina traje već punih jedanaest godina, a on želi ići dalje, u nove životne izazove koji su, kako kaže, satkani od sitnica i izazova koji mogu biti banalni kao što je pripremanje najobičnijeg obroka.

– Želja da budem sve što sam bio prije držala me i uspio sam potisnuti ono što mi se dogodilo. Koliko je god danas grozno i teško otići spavati, cijenim ono što imam – rekao je za naš list Miroslav Maškarin.

Poprilične probleme zadaju mu visoki financijski zahtjevi, odnosno nemogućnost da si priušti pomagala kojima bi mogao život učiniti kvalitetnijim i pokušati živjeti kao običan, zdrav i pokretljiv čovjek. Tridesete su tu, a pomaka nema. Hoće li si Miroslav moći priuštiti bicikl ili potrebna invalidska kolica kad bude imao sedamdeset godina ili ga do tada više neće biti ni briga. Građanska parnica koja je pokrenuta za dobivanje odštete, odnosno naknade, trebala je donekle ublažiti patnje s kojima se svakodnevno susreće. Prvenstveno bi trebala olakšati njegovo otežano i bolno kretanje.

Bolovi u nogama

– Ima ljudi koje je moj događaj potaknuo da počnu drugačije razmišljati i da drugačije pristupe životu, ali ima i onih koji smatraju da ja još uvijek vodim postupak za odštetu kako bih se obogatio i kako onda više ništa u životu ne bih trebao raditi. Vjerojatno misle kako će mi onda biti lako. Te osobe ne vide moj nedostatak i ono što ja moram svaki dan proživljavati, nego samo ono materijalno – rekao je Miroslav.

Mnogi zaboravljaju kako je Miroslavu amputirana lijeva potkoljenica, a stopalo desne noge isto tako nije zdravo. Miroslav ne može hodati na duge staze zbog bolova u nogama. Kada se kreće, mora voditi računao rukohvatima, stepenicama, nagibu terena i slično.

– Moraš unaprijed misliti na prepreke, da znaš možeš li uopće tamo ići – objašnjava Miroslav. – Ne znam hoću li danas moći hodati ili neću, hoću li se moći pokrenuti, hoće li proteza žuljati ili hoće li mi desna noga oteći. Na promjene vremena reagiraju i moje noge – napominje Maškarin.

Na pitanje je li zadovoljan životom, odgovara protupitanjem – može li čovjek uvijek biti zadovoljan?

– Zadovoljan sam, živ sam, funkcioniram, a neke su stvari sigurno mogle biti bolje. Život donese što donese – rekao je pomalo melankolično, prisjećajući se svojeg života prije nesreće.

Otežano kretanje

Njegove se poteškoće prije svega odnose na kretanje, a određena financijska sredstva pomogla bi mu u kupovini osnovnih pomagala s kojima bi relativno samostalno mogao funkcionirati. Miroslav ističe kako je invalid, ali nije mentalno bolestan, što znači da se o njemu ne moraju brinuti kao o malom djetetu. Pomagala bi mu olakšala njegove samostalne aktivnosti s jedne strane, dok s druge strane, kao mlad čovjek željan je i adrenalina i sportskog života. Najviše poteškoća Miroslav ima pri kretanju, a na pitanje što bi mu olakšalo kretanje i poboljšalo pokretljivost, odgovorio je u jednom dahu.