Ministarstvo kuje reformu: Pristojba za HRT ovisit će o visini plaće

Obaveza plaćanja ne bi više proizlazila iz posjedovanja prijemnika ili kompjutora u domaćinstvu, nego naprosto iz činjenice boravka u Hrvatskoj. Osoba s višim primanjima plaćala bi višu, a umirovljeni, recimo, ili nezaposleni nižu ili nikakvu pristojbu

ZAGREB – Godina 2013. mogla bi biti zadnja za koje je hrvatski puk plaćao HRT pristojbu na dosadašnji način. Pristojba se doduše, ako ne i na žalost, neće ukinuti, ali je više neće plaćati svatko tko ima prijemnik, niti će svatko plaćati isti iznos. Visina pristojbe ovisila bi o dohotku, a ne bi je plaćali, primjerice, nezaposleni.

Predsjednik Saveza udruga za zaštitu potrošača Nenad Kurtović načelno podržava ono što savez odavna zagovara te ‘ganja’ i susdkim putem ne bi li srušio važeći model pristojbe, da svatko plaća pristojbu sukladno svojim mogućnostima, odnosno sukladno visini prihoda što ih ostvaruje vlasnik aparat, ili kućanstvo. No, nikako mu se ne sviđa to što se, kako kaže, praktički radi o novom porezu po glavi stanovnika s obzirom da bi pristojbu plaćao svatko, posjedovao ili ne imovinu, odnosno tv prijemnik. – Ako se radi o imovini moraš s njom raspolagati. Imovine ili ima, ili nema – kazuje KurtovićNejasnoća je, smatra, još puno. Primjerice, pita se, što s onim koji imaju dvojno državljanstvo!?

– Reforma HRT-pristojbe, nikako ne njeno ukidanje, svakako će biti jedna od ključnih tema rasprave o medijskoj politici koja se intenzivira – potvrdio nam je Milan F. Živković, glavni savjetnik za medije Ministarstva kulture.

Reforma bi trebala biti sastavni dio novog medijskog zakonodavstva kojeg je ova vlast najavila i na čijoj se izradi uvelike radi ne bi li ga se čim prije u 2013. i donijelo. Dobra vijest za HRT glasi kako je stav Ministarstva da bi polazno načelo te reforme trebalo biti da se prihodi HRT-a od pristojbe – mjesečno je to nekih 96 milijuna kuna – ne smanje.

Drugo je načelo, kako kaže Živković, to da pristojba više ne bude svojevrsni »flat tax«, nego da njen iznos ovisi o visini dohotka obveznika.

– To bi, očigledno, značilo da se pristojba plaća individualno, a obaveza plaćanja ne proizlazi više iz posjedovanja prijemnika ili kompjutora u domaćinstvu, nego naprosto iz činjenice boravka u Hrvatskoj. Osoba s višim primanjima plaćala bi višu, a umirovljeni, recimo, ili nezaposleni nižu ili nikakvu pristojbu. Drugim riječima, za hipotetsko domaćinstvo od dvije osobe s upravo srednjim prihodom ne bi se praktično ništa promijenilo, osim što bi, umjesto sadašnjih osamdeset kuna, oboje ubuduće plaćali po četrdeset – pojašnjava Živković.

Čini se kako bi ovakav sistem naplate bio efikasniji od dosadašnjeg načina koji je odnosio popriličan novaca HRT-a put odvjetničkih ureda koji su dugove utjerivali. I Živković veli kako je lako pretpostaviti da bi reformirana pristojba, ako bi o njenoj naplati brinula porezna uprava, imala potpuni obuhvat obveznika, ostvarujući pritom i značajnu uštedu u nemalim, pače milijunskim, troškovima naplate koje danas snosi HRT. 

– Ukratko, ciljevi koji bi se reformom pristojbe mogli ostvariti su pravednost, potpuni obuhvat i viši prihod koji bi se onda trebao usmjeriti u financiranje različitih medija i medijskih sadržaja od javnog interesa, odnosno onih usmjerenih društvenim, a ne tržišno, definiranim ciljevima kao što su pravovremena, potpuna i svakome dostupna informacija koja ispunjava funkcije obrazovanja i orijentacije u društvu i politici – kazuje Živković.

U ministarstvu su, međutim, svjesni kako pitanje reforme pristojbe otvara mnogobrojna važna pitanja raspodjele sredstava, odnosno podrazumijeva poprilično krupne promjene, različite strahove i s njima povezane otpore. Živković, pak, ističe dvije stvari koje, kaže, ohrabruju.

– Ponajprije, kriza medija svakim danom, čini se, sve više i najvatrenijih zagovornika tržišta razuvjerava u njegovu mogućnost da društvo opremi medijima u demokratskoj i obrazovnoj funkciji. Osim toga, nije na odmet vidjeti da slične reforme počinju poduzimati i europske zemlje na koje se obično volimo ugledati, poput Finske, Švicarske ili Njemačke. Uspijemo li se dogovoriti da nam kvalitetni javni mediji – unatoč ekonomskoj krizi ili pogotovo zbog nje – u Hrvatskoj trebaju, nema nikakvog razloga da ovaj izvor bude jedna od osnova njihova financiranja već od početka 2014. godine – smatra Živković. 