Ministar Matić priznao: I ja sam bio žrtva seksualnog zlostavljanja u Domovinskom ratu

S obzirom na to da definicija seksualnog zlostavljanja kao zlostavljanje podrazumijeva i udarce u genitalije, javno ću po prvi put reći da sam i sam bio seksualno zlostavljan. Mnogi su dečki trpjeli posljedice i traume i zbog takve vrste zlostavljanja, kaže Predrag Matić Fred

Dvadeset i više godina Hrvatskoj je trebalo da odluči donijeti posebni zakon kojim će priznati žrtvu osoba seksualno zlostavljanih u ratu. U tih dvadeset godina o seksualnom zlostavljanju u ratu govorilo se puno, ali uglavnom kad je riječ o zlostavljanju žena. O seksualnom zlostavljanju muškaraca zatočenih u logorima i mučilištima srpske vojske i paravojski govorilo se i pisalo u Hrvatskoj znatno manje, a najmanje pažnje u našim medijima te na stručnim skupovima posvećeno je zlostavljanju srpskih civila i vojnika u mučilištima koje je pod svojom kontrolom imala hrvatska vojska.

Eugen Jakovčić iz Documente, naime, ističe da je potrebno obeštetiti sve civilne žrtve rata te da se žrtvama seksualnog nasilja moglo pomoći u tom, širem kontekstu.  – Smatramo da je ovaj zakon paravan kojim se pokušava udaljiti od suštinskog problema, a to je problem civilnih žrtava rata. Izdvajajući samo jednu skupinu iz tog korpusa – a žene koju su u ratu bile žrtve silovanja jesu samo jedan dio tog korpusa – problem se u cjelini neće riješiti. Smatramo da se resorno ministarstvo ne želi upustiti u rješavanje problema civilnih žrtava rata. Oni idu s ovom pričom koja je popularna i dobro zvuči za javnost, ali u korpusu civilnih žrtava njome se stvara razdor i nesloga. Manipulira se i prividno rješava problem koji je puno širi. Suštinski smo razočarani, jer mislimo da vlada i ministarstvo neće napraviti ništa donošenjem ovog zakona. Ljudima iz raznih srpskih i hrvatskih udruga civilnih žrtava rata stoga govorimo da još moraju čekati, da se još nije pojavila Vlada koja želi riješiti njihove probleme. Među civilnim žrtvama nisu samo žrtve seksualnog nasilja, nego su tu i roditelji ubijene djece, svi koji su bili u logorima, odnosno svi koji su stradali od granatiranja, od minskih naprava i slično. Tu postoji cijeli niz različitih skupina civilnih žrtava. Mnogi od njih odlučuju se na tužbu protiv države, nakon čega gube parnice i moraju plaćati sudske troškove. Apelirali smo i još uvijek apeliramo da se problem civilnih žrtava rješava u paketu, kaže Jakovčić.

  Ministarstvo branitelja sad je predstavilo Nacrt zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, kojim je predviđena materijalna i psihosocijalna pomoć svim hrvatskim državljanima i državljankama koje su preživjele torture u mučilištima, bez obzira na to o čijim mučilištima se radi.

  – Usprkos vremenskom odmaku od preko dvadeset godina, jednom segmentu žrtava nije posvećeno dovoljno pažnje, a radi se o osobama koje su tijekom Domovinskog rata pretrpjele zločine seksualnog zlostavljanja, među kojima su u najvećem broju žene. Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila je 2009. godine Rezoluciju 1670, koja se odnosi na seksualno nasilje nad ženama u oružanom sukobu gdje navodi primjere silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja počinjenih tijekom rata u zemljama bivše Jugoslavije. Rezolucijom se utvrđuje da nije bilo odgovarajućeg kaznenog progona počinitelja pred domaćim sudovima te da su žrtvama uskraćena prava na pravdu i obeštećenje, stoji uz materijalu koji je medijima podijeljen na predstavljanju spomenutog nacrta zakona. Resorni ministar Predrag Matić za naš list danas kaže: »Seksualno zlostavljanje u ratu, čije su žrtve uglavnom bile žene, bilo je svih ovih godina tabu tema. Naročit tabu bila je tema seksualnog zlostavljanja muškaraca. Ne želim da mi se to uzima za neskromnost, ali moram naglasiti da svi moji prethodnici, svih ovih godina, po ovom pitanju nisu napravili ama baš ništa.« S obzirom da i sam ima iskustva iz logora, ministra Matića pitali smo je li ikad sa svojim suborcima i supatnicima iz logora razgovarao o seksualnom zlostavljanju.

Šutnja žrtava

– Pričalo se da je toga bilo, ali nitko nikad ne bi rekao da je i sam bio zlostavljan na taj način. O tome se među muškarcima nikad nije otvoreno govorilo. S obzirom da definicija seksualnog zlostavljanja kao zlostavljanje podrazumijeva i udarce u genitalije, javno ću po prvi put reći da sam i sam bio seksualno zlostavljan. O tome, dakle, mogu svjedočiti osobno i pretpostavljam da su mnogi dečki trpjeli posljedice i traume i zbog takve vrste zlostavljanja. Kad smo dobivali batine naši mučitelji nisu gledali gdje udaraju, a ponekad su udarali ciljano u genitalije. Takvu vrstu zlostavljanja, kaže, proživio sam ja, ali i svi dečki koji su sa mnom bili u logoru. Znam da je u logorima bilo i puno težeg zlostavljanja; silovanja, prinude na seksualne radnje dok su se mučitelji smijali. O tome se, međutim, među logorašima nije govorilo. Zapravo govorilo se, ali nitko nikad nije rekao: meni su to radili. Kod nas je to velika sramota . Možda će ovaj zakon potaknuti ljude da kažu što im se događalo, da potraže pomoć, da se oslobode trauma koje nose u sebi. Naravno, meni ne pada na pamet tražiti naknadu kakve će se davati zbog seksualnog zlostavljanja. Ne govorim o tome da bih nešto dobio, nego da pokažem da nije nikakva sramota govoriti o zlostavljanju takve vrste. Naravno, nisam iskusio niti djelić užasa koji su iskusili mnogi drugi muškarci i žene, kaže Matić.

Resorni ministar na koncu podvlači da se zakon ne odnosi samo na hrvatske žrtve, nego na sve hrvatske državljane, bez obzira na to koje bili nacionalnosti i u čijim mučilištima stradavali.

  Da se žrtve seksualnog nasilja vrlo teško odvaže potražiti pomoć govori i podatak da resorno ministarstvo branitelja raspolaže s procjenom o tek 2,5 tisuće žrtava. Prema informaciji objavljenoj na stranicama posvećenim kampanji za prava civilnih žrtvama rata, u bazi Državnog odvjetništva Republike Hrvatske evidentirano je tek 67 žrtava seksualnog zlostavljanja, pri čemu su počinitelji 57 takvih postupaka poznati.

Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu ima intenciju omogućiti žrtvama zlostavljanja potpunu integraciju u društvo. Ojačanom psihosocijalnom pomoći žrtvama i njihovim obiteljima, kao i drugim oblicima reparacije, kod žrtava će se učvrstiti osjećaj pripadanja i brige društvene zajednice kao i vjera u sustav, što će u konačnici doprinijeti skidanju stigme »silovanih« i »zaboravljenih«. Zakonom se definira seksualno nasilje u Domovinskom ratu, u razdoblju od 5. kolovoza 1990. godine do 30. lipnja 1996. godine na području Republike Hrvatske ili tijekom zatočeništva u neprijateljskom logoru ili zatvoru izvan područja Republike Hrvatske, uređuju prava žrtava seksualnog nasilja te postupak za ostvarivanje tih prava. Sukladno Zakonu seksualno nasilje u Domovinskom ratu je nasilje počinjeno prema drugoj osobi bez njenog pristanka ili upotrebom sile ili prijetnje kao:  » vaginalna, analna ili oralna penetracija bilo kojim dijelom tijela ili predmetom u tijelo druge osobe i druga radnja seksualne naravi,  » ozljeđivanje, odstranjivanje, obrezivanje ili drugi oblici sakaćenja cijelih ili bilo kojeg dijela spolnog organa osobe,  » izazivanje nasilne trudnoće,  » izazivanje pobačaja,  » oduzimanje biološke reproduktivne sposobnosti osobe.  Seksualno nasilje je i ono počinjeno navođenjem druge osobe da bez svog pristanka nad samim sobom ili nad trećom osobom izvrši seksualnu radnju. Seksualno nasilje u smislu ovoga Zakona se utvrđuje mišljenjem Povjerenstva za davanje mišljenja o proživljenom seksualnom nasilju u Domovinskom ratu. Također, seksualno nasilje je ono koje je počinjeno u okolnostima izravno izazvanim ratnim stanjem odnosno koje je u uzročnoj vezi s ratnim stanjem.  Prema spomenutom Zakonu, žrtva seksualnog nasilja iz Domovinskog rata je osoba koja je proživjela jedan ili više oblika seksualnog nasilja, dok je počinitelj seksualnog nasilja pripadnik vojnih ili paravojnih postrojbi neprijateljske vojske ili oružanih i redarstvenih snaga Republike Hrvatske (vojna osoba) ili civilna osoba koja je na počinjenje seksualnog nasilja podržana ili prisiljena od strane vojne osobe. Žrtve nasilja i članovi obitelji žrtava imat će pravo na na psihosocijalnu i zdravstvenu pomoć, zatim pravo na obvezno i dopunsko zdravstveno osiguranje, pravo na medicinsku, odnosno fizikalnu rehabilitaciju (uz naknadu putnih troškova), pravo na liječnički sistematski pregled jednom godišnje (uz naknadu troškova prijevoza), pravo prednosti na smještaj u Veteranske centre, pravo na besplatnu pravnu pomoć te pravo na novčanu naknadu.  Postupak za ostvarivanje prava sastoji se od podnošenja zahtjeva Ministarstvu branitelja sa svim potrebnim dokazima o činjenicama bitnim za ostvarivanja prava. Rok za podnošenje je dvije godine od stupanja zakona na snagu ili do tri godine uz postojanje opravdanog razloga. Status žrtve Ministarstvo utvrđuje rješenjem na temelju prikupljenih dokaza te nalaza i mišljenja Povjerenstva za davanje mišljenja o proživljenom seksualnom nasilju u Domovinskom ratu, stoji u informaciji Ministarstva branitelja.

  – Problem društvene stigmatizacije žrtava seksualnog zlostavljanja između ostalog se očituje time da žrtve često negiraju da su bile seksualno zlostavljane. Istovremeno, žrtve seksualnog nasilja u ratu još uvijek nisu dobile zasluženu pozornost, zaštitu tijekom kaznenog postupka niti psihološku potporu, što je još jedan od razloga da ni danas nemamo podatke o razmjerima silovanja i seksualnog zlostavljanja tijekom rata, navedeno je na istoj adresi, u tekstu pod nazivom »Žrtve seksualnog zlostavljanja u ratu«.

  Naš list o seksualnom nasilju nad muškarcima u ratu pisao je još 2004. godine, kad smo razgovarali s psihijatrom Mladenom Lončarom, koji je sam bio zatvorenik u logoru, a kasnije i svjedok pred međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Lončarev Medicinski centar za ljudska prava tad je objavio studiju napravljenu nakon sedmogodišnjeg istraživanja, u kojoj je stajalo da je čak četiri tisuće muškaraca, bivših ratnih zarobljenika, seksualno zlostavljano i ponižavano, ali do tog trenutka niti jedna od žrtava o tome nije javno progovorila.

  Rada Borić iz Centra za ženske studije, koja je sudjelovala u radnoj grupi za pripremu zakona, ističe da se u raspravama jako pazilo da se u slučaju zlostavljanih žrtava ne govori samo o ženama, nego i o muškarcima.

  – Željeli smo da se jasno vidi kako se ovaj zakon ne odnosi samo na žene, jer on pokriva i muškarce koji su bili žrtve zlostavljanja. Zasigurno niti nema muškarca koji je prošao logor, a da nije proživio neku vrstu seksualnog zlostavljanja. Dovoljno je da vam netko za vrijeme istražnih radnji dodirne bilo koji komad tijela . Već to je seksualno nasilje, kaže Rada Borić.

Sramota za muškarce

Govoreći o činjenici da žrtve seksualnog zlostavljanja vrlo nerado govore o svojim traumama, naša sugovornica ističe da je u svom radu svjedočila da se žene i nakon dvadeset godina javljaju i govore o zlostavljanju kojem su bile izvrgnute.

  – Mnoge žrtve o tome do danas nisu javno progovorile. Za muškarce je u našoj patrijarhalnoj kulturi još i veća sramota da o tome govore. Ovaj zakon prilika je da se o tome javno govori. Ženama, kao i muškarcima, treba reći da nisu krivi za ono što im se dogodilo. Cilj mučitelja i jest bio da prouzroče poniženje koje će ostaviti duboku traumu. Zlostavljajući žene, recimo, zlostavljači su smatrali da preko njih zlostavljaju svog neprijatelja. Grozno je to reći, ali žene pritom nisu bile čak niti subjekt, jer u patrijarhalnoj kulturi računa se da je žena vlasništvo svoga muža i nacije. Preko njih su se stoga zlostavljači svetili i zlostavljali cijelu naciju, kaže Rada Borić. Što se samog sadržaja zakona tiče, sugovornica ističe da je žrtvama dobrodošla psihosocijalna pomoć, jer »da bi se liječili od seksualnog nasilja potrebne su dugogodišnje terapije«. – U svijetu se pokazalo da je potrebno dvadesetak godina rada na traumi. Žene do sada nisu imale nikakve podrške. Jedna žena, koja je u ratu bila žrtva seksualnog zlostavljanja, kaže mi da i sad ima noćne more i da se budi u znoju. Jako je važno da je žrtvama osigurana psihosocijalna pomoć, a takvu pomoć trebalo bi ponuditi i članovima obitelji žrtava, zaključuje Rada Borić.

  Uz sve dobre strane koje nosi činjenica da će napokon biti donesen zakon koji će pomoći žrtvama seksualnog nasilja, postoji i jedna tamnija strana medalje, na koju upozoravaju iz udruge Documenta.

Lavina kritika

Kad su u pitanju primjedbe na zakon koji treba pomoći i u izvjesnoj mjeri obeštetiti žrtve, glavnina tih prigovora odnosila se na materijalne naknade. Veliki broj udruga, naime, želio je isplatu novca žrtvama odmah, ali država na to ne može pristati jer nema novca.

  – Radim s vrlo osjetljivim skupinama i za razliku od mnogih drugih političara ja ne mogu biti neodgovoran i dati nekakva konkretna obećanja o iznosima, dok ne znam o kojem broju prijava se radi, kaže ministar Matić. Također, Matić je razočaran što ga se kritizira s tih pozicija, jer, ističe, nitko prije njega nije napravio ništa da riješi predmetni problem.– Kad želiš nešto napraviti suočen si s lavinom kritika. Time se svima šalje pogrešna poruka, jer ispada da je bolje ne raditi ništa. U prva dva mjeseca naše ministarstvo nije imalo nekakvih značajnijih inicijativa i nitko me nije kritizirao. Kad nešto pokušavamo poduzeti – suočim se s lavinom kritika, žali se Matić.

  Što se hrvatskog društva u cjelini tiče, zakon kojeg predlaže ministarstvo branitelja neće biti samo još jedan podsjetnik na stradanja građana i građanki hrvatske nacionalnosti. Naprotiv, taj zakon otvorit će još jednom priču koju Hrvatska već godinama gura ispod tepiha, a koja govori o mučilištima kojima je upravljala hrvatska vojska. U logorima gdje su zatvarani srpski civili i vojnici, naime, seksualno zlostavljanje bila je svakodnevna praksa, baš kao i u logorima pod kontrolom srpskih snaga. O tome smo do sada mogli čitati i slušati samo kad su u pitanju bila rijetka suđenja mučiteljima koji su na rukavu nosili hrvatski grb. Znatno češće, pak, govorilo se o srpskim mučilištima i njihovim žrtvama. Seksualno zlostavljanje bilo je, valja naglasiti, i svakodnevica zatočenika u logoru Lora u Splitu, kao i u drugim logorima gdje su zatvarani srpski civili. Pod uvjetom da imaju hrvatsko državljanstvo i ti će ljudi imati pravo na naknadu za pretrpljene strahote.

  Ostaje, dakako, otvoreno pitanje što je sa onim srpskim žrtvama koje su preživjele seksualno zlostavljanje u hrvatskim logorima, a nisu u posjedu hrvatskog državljanstva. Njihova žrtva, prema ovom nacrtu zakona, ostat će u drugom planu. U zaključku valja reći da je inicijativa donošenja zakona dobra, ali samo ako će zakon sve žrtve tretirati jednako, odnosno ako nakon ovog zakona uslijediti paket zakona koji će obeštetiti sve civilne žrtve rata, o čemu zasad govori uglavnom samo udruga Documenta. 