Izabrani predsjednik Zoran Milanović sastao se prije desetak dana u Vili Prekrižje s članovima Državnog izbornog povjerenstva, koji su mu, na čelu s predsjednikom Vrhovnog suda Đurom Sessom, došli predati službene rezultate izbora na kojima je on pobijedio Kolindu Grabar-Kitarović. Prvo im je Milanović javno zahvalio na trudu koji su uložili da ti izbori budu proceduralno besprijekorni, a zatim je s njima razgovarao iza zatvorenih vrata. Bio je to, kažu članovi DIP-a, Milanović kakvog se ne sjećaju iz dana dok je bio predsjednik SDP-a i obnašao premijersku dužnost, opušten i srdačan.

Od kada je uveden institut preferencijskog glasovanja, pa na glasaćkom listiću moraju biti tiskana imena svih kandidata za predstavničko tijelo, na lokalnim izborima u hrvatskim gradovima, posebno u Zagrebu, taj je papir zbog brojnosti lista veličine omanje plahte. Zato su Milanovićevi gosti iskoristili ovu priliku kako bi mu rekli da imaju neke ideje kako doskočiti tom problemu. “Ja vam tu ne mogu pomoći”, odgovorio im je u startu izabrani predsjednik. Nije im htio obećati da će, nakon što 18. veljače preuzme dužnost, učiniti sve kako bi već na lokalnim izborima iduće godine glasački listići bili primjereniji. Reguliranje izbornih procesa, zaključio je valjda, ne spada u nadležnost predsjednika Republike i on se u to neće miješati.

Ta je epizoda potvrda da Milanović namjerava svoj predsjednički mandat konzumirati upravo na način kako je to najavio u predizbornoj kampanji. Neće rastezljivu ustavnu odredbu da predsjednik “brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti” tumačiti poput Kolinde Grabar-Kitarović i željeti se temeljem nje prometnuti se u nezaobilaznog političkog čimbenika. Čim se odlučio kandidirati, Milanović je prihvatio činjenicu da bi mu, u slučaju pobjede, stvarne ovlasti bile vrlo ograničene i sada ne ide na Pantovčak s planom da to brdo bude nekakav centar političke moći konkurentski Vladi. Proteklih mjeseci je govorio da će premijeru Andreju Plenkoviću, i onima koji će doći poslije njega, biti prijatelj a ne suparnik. Neće predlagati pretenciozna rješenja hrvatskih nedaća, znajući unaprijed da ih ne može realizirati. Svoje će vanjskopolitičke aktivnosti, naglašavao je, strogo usklađivati s Vladom, neće u tom segmentu solirati kao što je to Kolinda Grabar-Kitarović radila s Inicijativom Tri mora, koju, uostalom, Milanović ne smatra dobrim društvom za Hrvatsku.

Bivši predsjednik Ivo Josipović već se požurio izraziti bojazan da će Milanović marginalizirati dužnost na koju je nedavno izabran. Ali, on bi trebao postupiti baš tako, samomarginalizirati se. Hrvatski predsjednici u ovom stoljeću bili su uvjereni da, zato što su dobili milijun glasova, moraju napraviti nešto kolosalno, da narod to od njih naprosto očekuje. Opterećivali su se mišlju da moraju iza sebe ostaviti nešto po čemu će ih se zapamtiti. To ih je onda u pravilu dovodilo u sukobe s Vladom, institucijom kojoj je isključivo povjeren zahtjevan posao upravljanja državom. Bilo je to s njihove strane, s obzirom da nisu mogli provesti ono na čemu su inzistirali, iznimno neodgovorno, čak nepošteno ponašanje.

Milanović kani biti drukčiji i to je odlična vijest. Ne treba on, naravno, cijelo vrijeme šutjeti. Ako, primjerice, ponovno izađe neka snimka ilegalnih migranata koje su hrvatski policajci u graničnom prostoru s BiH brutalno pretukli, na Milanoviću je da upozori da se Schengen ne smije implementirati ovakvim metodama. Ali, uloga predsjednika nije da bude dežurni komentator političkih i općenito društvenih zbivanja. Korektiv Vladi su opozicija i javnost, predsjednik je tu, pa gotovo suvišan. Milanović će imati samo dvije objektivno važne zadaće, odrediti mandatara za sastavljanje Vlade i predložiti Saboru predsjednika Vrhovnog suda. U ostatku mandata trebao bi se posvetiti pokušaju stvaranju novih standarda obnašanja dužnosti predsjednika Republike. Neka to bude njegovo nasljeđe. Neka se Milanovića pamti kao predsjednika koji je redefinirao poziciju formalnog državnog poglavara, učinio je manje pompoznom i nametljivom i postavio jasne kriterije za buduće stanare na Pantovčaka. Za Hrvatsku bi bilo jako značajno kad bi uspio u tome.

Međutim, takav Milanovićev pristup nije bez rizika za njega. On sigurno ima ambiciju biti predsjednik deset godina. Što da radi ako 2025. izgubi izbore, da se vrati u konzultantske vode? Mora, dakle, pobijediti i na sljedećim izborima. I većini birača možda će se dopasti kako je Milanović bio diskretan, a svejedno pouzdan. Možda će ih se dojmiti ako se nije puno gurao u prvi plan, ali je reagirao uvijek kad je to bilo nužno. No, realna je opasnost za Milanovića i da većina hrvatskih građana 2025. ocijeni da im nije potreban predsjednik koji je odbijao napraviti za njih bilo što konkretno. “Ovaj ću put svoj glas dati kandidatu koji obeća da će poduzeti sve da mi bude bolje, da će prevrnuti zemlju i nebo kako bi Hrvatskom zavladalo blagostanje”, možda će za pet godina pomisliti većina birača, makar duboku u sebi bili svjesni da se samozavaravaju da se državu može izliječiti iz Ureda predsjednika. Za nadati se je da će Milanović, unatoč mogućnosti ovakvog ishoda, ipak riskirati i krenuti u svođenje dužnosti predsjednika Republike na pravu mjeru.